Svjedoci smo ogromnog rasta cijena električne energije i plina na tržištu. Možete li ukratko objasniti kako se dogodila ova „savršena oluja“ na tržištu? 

Živimo u vremenu kad nas malo toga može iznenaditi, život nam se potpuno promijenio, no cijene energenata iznenadile su i one najupućenije. Danas svjedočimo vjerojatno najvećoj energetskoj krizi, usporedivoj ili čak većoj i od one 1973./1974. poznate kao 1. naftni šok koji je promijenio globalno gospodarstvo. Tijekom 2021. i početkom ove godine također vidimo dramatičan rast prirodnog plina od 700% i više, a posljedično i cijene električne energije. Uz to, Europa se suočila i s polupraznim skladištima plina već početkom ove zime i nemogućnošću nabave novih količina, a čeka nas još veliki dio zime koja se pokazala hladnijom od očekivanja. Europske zemlje nisu više bile sklone potpisivati dugoročne ugovore s Rusijom i tako se izložile kratkoročnim tržišnim oscilacijama. Takve krive procjene temeljene su na situaciji još nedavne 2020. kada se prirodni plin mogao kupiti znatno jeftinije na spot tržištu nego putem dugoročnih ugovora. To je naravno i politička odluka i pokušaj da se smanji ovisnost o Rusiji, no rezultat je potpuno suprotan - Europa nikad nije bila energetski ranjivija i više ovisila o ruskom plinu koji se okrenuo nekim drugim tržištima, prvenstveno kineskom. Istina, Rusija je ispoštovala svoje ugovorne obveze, ali i maestralno iskoristila ranjivost Europe te upravo ovih dana Gazprom najavio da tijekom veljače neće biti isporuka prirodnog plina Europi. 

Važno je razumijeti zašto cijena prirodnog plina presudno utječe na cijenu električne energije na veleprodajnom tržištu iako udio obnovljivih izvora raste. Cijena električne energije je vezana uz marginalni trošak najskupljeg energenta, a to je plin. On je naravno važan za grijanje, ali i kao „back-up“ u elektroenergetskom sektoru jer veliki udio intermitentnih, dakle promjenjivih obnovljivih izvora zahtijeva energiju uravnoteženja koja će biti stalno raspoloživa i onda kada nema vode, sunca i/ili vjetra. Stoga je rast cijene prirodnog plina bio glavni driver rasta cijene električne energije čak i za preko 300%. Situacija u Europi dodatno je kompleksna zbog toga što Njemačka i neke druge zemlje zatvaraju svoje nuklearne elektrane, a taj nedostatak teško je zamijeniti samo obnovljivim izvorima. Ako u ovu jednadžbu dodamo rast potrošnje energije, pogotovo električne na valu ekonomskog oporavka 2021. i rasta potražnje za električnim vozilima, hladniju zimu i manje vjetra od prosjeka, tada kao rezultat dobivamo jednu savršenu oluju tj. energetsku krizu bez presedana. 


Koliko su za tu situaciju krivi tržišni odnosi, jer nikada nije bilo više ekonomista i financijaša u energetici nego danas, a u kojoj mjeri je to posljedica geopolitike i dekarbonizacijskog narativa koji je dominantan u energetici? 

Cijena je uvijek rezultat ponude i potražnje, no driveri ova energetske krize znatno su širi. To je i geopolitika koju sam već kratko spomenula. Ukratko, Europa je dospjela u vrlo nezahvalnu poziciju bez manevarskog prostora jer vrlo skupo plaća plin na spot tržištu, Rusija nema obvezu dodatno ga isporučivati, niti ne namjerava jer se okreće prema Kini. S druge strane, američki LNG nije relaksirao situaciju jer može birati hoće li se preusmjeriti na azijsko tržište, koje tradicionalno plaća više cijene. Veliki okidač sadašnje situacije sa rastućim cijenama je i dekarbonizacija Europe. Energetska tranzicija prema niskougljičnoj energetici je nužnost, no pitanje je da li je taj proces trebalo postupnije provesti. Posljedice rastućih cijena CO2 na mnoge sektore tek će se vidjeti u budućnosti koja dolazi. Mnoge djelatnosti i aktivnosti moraju se elektrificirati pa ćemo trebati sve više električne energije, a istovremeno je dekarbonizirati, što nije jednostavno u relativno kratkim rokovima koje je EU postavila. Čini se da mnoge „zelene“ ambicije padaju u vodu kada dođe hladna zima, a nestašice energije prijete pa je tako i jedna Njemačka ponovo upalila svoje termoelektrane na ugljen, bez obzira na rast cijene emisija. Mnogi se sad pitaju kako je moguće da zemlje EU upravo u ovakvim trenutcima energetske krize gase nuklearne elektrane i je li moguće nedostatak energije pokriti s energijom iz obnovljivih izvora. Očito se i Europska komisija to pita jer je najnoviji draft financijske taksonomije ponudio „srednje“ rješenje prema kojem će plin i nuklearna energija ipak biti klasificirani kao „zelene“ tehnologije. 

Da li se slažete s tim da je u ovim okolnostima nužan državni intervencionizam? Ili mislite da treba pustiti „nevidljivoj ruci tržišta“ da uredi stvar? 

Iako učim studente da državni intervencionizam u nekom dužem razdoblju dovodi do suboptimalne alokacije resursa i stoga su na kraju troškovi za društvo uvijek visoki, želim ipak reći da je energetika specifičan sektor, a neke energetske djelatnosti tzv. prirodni monopoli. Uloga države u energetici je jako velika, od definiranja strategije energetskog razvoja do regulatornog okvira, a u uvjetima krize pokazalo se da prepuštanje energetike isključivo tržištu nije uvijek optimalno rješenje. Tu dolazimo do još jedne dileme dosadašnje tržišne tranzicije koja se temelji na deregulaciji i otvaranju tržišta kako bi se smanjile cijene. No, energetski sektor je specifičan, pogotovo u maloj ekonomiji s malom potražnjom kao što je Hrvatska gdje teško opstaje više tržišnih igrača, a liberalizacija nije donijela željene rezultate. 

Kako bi se Vlada trebala postaviti u ovoj situaciji? Koji alati su joj na raspolaganju i što bi se prema vašem mišljenju moglo pokazati učinkovitim? 

Odgovor bi mogao biti u jačoj regulaciji, gdje bi npr. opskrbljivači plinom bili obvezni dio svojih nabava osigurati putem dugoročnih ugovora, a dio bi bio na tržištu. Ovako smo se našli u situaciji da su svi opskrbljivači u ogromnim financijskim problemima, jer im je cijena inputa ovisna o tržišnim cijenama, uz prodajnu cijenu za kućanstva reguliranu na puno nižoj razini, a istovremeno je gospodarstvo ostalo nezaštićeno na vjetrometini rastućih cijena. Vlada je donijela dobru odluku o smanjenju PDV-a na energente, kao i određene mjere za smanjenje energetskog siromaštva socijalno najosjetljivijih kućanstava. Što se tiče cijene naftnih derivata, Vlada može regulirati i visinu marži, ali i uvesti plivajuće trošarine kao privremenu mjeru ukoliko bude potrebno. Smanjenje PDV-a je važna odluka jer cijene energenata imaju veliki doprinos rastućoj inflaciji i to je uz energetsku krizu još jedan veliki izazov s kojim se nose sve zemlje. Država mora brzo reagirati i stvoriti takav regulatorni okvir koji će poticati krajnje potrošače da postanu i proizvođači tj. prosumeri te da svi mi aktivno vodimo računa o svojoj potrošnji i upravljamo njome. Povećanje energetske učinkovitosti je presudno, pogotovo u zgradarstvu, poticanje ugradnje solarnih panela te promjena ponašanja krajnjih potrošača jer moramo biti svjesni da je energija ekonomsko dobro, u budućnosti sigurno sve skuplje. 

Uskoro kreće nastava na sad već 11. generaciji uglednog MBA-a Ekonomija energetskog sektora, čija ste voditeljica. S čim ste najponosniji i zašto je potrebno dodatno obrazovanje u energetici?

Sve o čemu sam prethodno govorila pokazuje kako živimo u doba velikih promjena i šokova, ali i brzog razvoja tehnologije i znanja. Ulaganje u znanje je način kako se poduzeća, ali i mi kao građani i krajnji potrošači energije možemo nositi sa time. Stoga smo pokrenuli ovaj studij prije 11 godina, kontinuirano se prilagođavali, otvarali nove kolegije, mijenjali sadržaje, dovodili nove i zanimljive predavače. Danas s velikim ponosom i bez lažne skromnosti mogu reći kako je naš studij postao vodeći multidisciplinaran poslijediplomski studij u području ekonomije energetike u regiji, što je prepoznala i vodeća svjetska akreditacijska kuća EFMD koja nas je proglasila jednim od najboljih MBA studija u Srednjoj i Istočnoj Europi. Ono što me najviše veseli je zadovoljstvo naših polaznika koji su naši najbolji ambasadori.

Koje ekonomske posljedice se mogu očekivati u europskom gospodarstvu kao rezultat ovako visokih cijena energije? 

Sve dosadašnje recesije nakon Drugog svjetskog rata bile su praćene energetskim šokovima u vidu velikog rasta cijena, a istraživanja su pokazala da bi recesija bila puno blaža, ili je čak ne bi ni bilo, da se nije desio taj egzogeni šok. Trenutno vidimo rast inflacije, a rastuće cijene energenata dodatno podgrijavaju probleme u dobavnim lancima. Treba napraviti sve da se zaustavi rast inflacije, jer je spiralu rasta cijena vrlo teško zaustaviti kad prijeđe psihološku granicu i stvori inflatorna očekivanja. Ako tome dodamo vrlo ekspanzivnu monetarnu politiku EU i SAD-a, ili jednostavnije rečeno, veliki porast ponude novca koja ne prati novostvorenu vrijednost u robama i uslugama, tada je zaključak makroekonomista poznat: prije ili kasnije dolazi do napuhavanja cijena razne imovine, od nekretnina na dalje, inflacije i u konačnici nova kriza i ispuhavanje balona.