Kakvo je stanje u hrvatskoj elektroindustriji? Kako posluju najznačajnije tvrtke?

Hrvatska elektroindustrija ima dugu tradiciju - korijeni Končara sežu u vrijeme poslije Prvog svjetskog rata. Ta je tvrtka kontinuirano rasla, jer sami smo morali graditi svoje elektrane, a na tom temelju razvijala se i ostala industrija. Končar je perjanica elektroindustrije i posluje dobro, posebno na inozemnim tržištima. Nezgodno je što nema reference na velikim objektima, pritom mislim primjerice na projekte poput TE Plomin C, jer Končar nema reference za sastaviti generator od 500 MW. Elka ima specifičan proizvod, kojem se javlja sve značajnija konkurencija u Kini i tradicionalna u Europi. Tim Kabel kao dobavljač kabela dosta dobro posluje, dok Elka treba pronaći svoju nišu, vjerojatno u području specijalnih kabela. Elki je zanimljivije domaće tržište, jer na vanjskom tržištu mora ići s konkurentnijim cijenama, dok se domaći proizvođači uspijevaju nekako provući; pritom mislim na posebne narudžbe koje nisu zanimljive stranim tvrtkama. Dalekovod se sada dobro drži, ima dobru infrastrukturu i jako dobre vanjske reference. RIZ Odašiljači d.d. danas je ostatak velikog SOUR-a, giganta u visokofrekvencijskoj tehnici. Tržište ih je i ranije prepoznalo kao jednog od vodećih svjetskih proizvođača radioodašiljača velike snage. Ta tvrtka se sada bori s vlasničkim preustrojem, a kapital RIZ-a trebao bi pripasti radnicima, što je MINGO i preporučio, dok CERP i DUUDI imaju drugačije mišljenje. RIZ je otvorio i program elektroničkih brojila i time je vrlo prihvatljiv kao proizvođač naprednih brojila i softwarea za potrošače, jer tu još uvijek nema značajnijih ponuditelja.

Možete li komentirati poziciju elektroenergetskog sektora u Strategiji industrijskog razvoja za period 2014-2020?

U Strategiji je elektroindustrija svrstana među pokretače industrijskog razvoja. Bez strateških političkih određenja teško da ćemo imati značajan napredak, već će se događati da svatko vuče na svoju stranu, kao što se to događa sada: ispunjena je kvota za fotonapon i vjetroelektrane, pa se investitori pitaju što su radili deset godina kad tu više nema istih mogućnosti. Osim toga, predviđa se da pokretačima industrijskog razvoja pripadne 20% poticajnih mjera. Neobičnost Strategije je što predviđa gospodarski rast od 2,8% i porast izvoza oko 30%, te 85.000 novih radnih mjesta do 2020. pa se može postaviti pitanje kako će predviđeni gospodarski rast generirati tako velik porast izvoza. Možda bi to trebalo detaljnije razraditi.

Kada su razvoj i inovacije u pitanju sve tvrtke o kojima govorimo prepuštene su same sebi. Zašto je to tako i koje su posljedice?

Pokretački dio - razvojne institute - smo zaboravili. Praktički svi instituti su nestali i možda bi tu trebalo tražiti razloge zašto nam je danas tako kako nam jest, jer kad se izgubi razvojna komponenta i ona bude prepuštena samim tvrtkama bez jasne državne strategije, onda je teško odrediti tko će što raditi. U nekadašnjoj državi bio je tu veliki Končarov institut, RIZ-ov institut, tvornica Nikola Tesla imala je snažan razvojni tim, a tako je bilo i u drugim dijelovima energetike, kao primjerice Institut za naftu. Taj institut pripojen je Ini, preimenovan i na koncu ugašen, a 90-ih godina nestao je i Končarov institut u obliku u kojem je prije postojao, Ericsson je ušao u Nikolu Teslu i na drugačiji način organizirao razvoj. Najbolji primjer posljedica takvog ponašanja je Končarova vjetroelektrana, koja se razvijala još dvijetisućitih godina. Ta elektrana funkcionira ali Končar s njom ne uspijeva izaći na tržište. Da se država, primjerice, uključila državnim pilot-projektom "Pometeno brdo" do danas bi se taj projekt sigurno isplatio, jer ni jedna vjetroelektrana nije neisplativa. Da je 2005., kada je sagrađena prva vjetroelektrana u Hrvatskoj, postojao politički interes i sagrađena prva Končarova vjetroelektrana, danas ne bi imali Vestas nego Končar. To se nažalost nije dogodilo. Suština je da na nacionalnoj razini moramo znati što želimo napraviti pa ćemo tek onda suvislo govoriti o razvoju, jer potencijala imamo.

Prati li strukovno obrazovanje dobro potrebe hrvatske elektroindustrije?

Naravno. Međutim, ako poslodavac kupi novi stroj ne može očekivati da će inženjer koji je došao s fakulteta znati raditi za tim strojem, već prilikom kupovine stroja treba educirati osobe koje će na njemu raditi. Govori se da je razina fakultetskog obrazovanja malo pala, ali to se sve da popraviti posebno u današnje doba lake dostupnosti informacija preko interneta. Bitno je zapitati se koliko je poduzeća prihvatilo stručnu praksu za studente i učenike srednjih škola i što oni na toj praksi doista rade. Agencija za strukovno obrazovanje osniva sektorska vijeća u koja su uključeni poduzetnici. Učenike srednjih škola treba gurati u proizvodnju. Volimo se pozivati na cjeloživotno obrazovanje a ono ne može biti prepušteno pojedincima. Strane tvrtke to su dobro riješile kroz edukativne seminare na kojima se skupljaju bodovi kao na fakultetu. U elektroenergetskom sektoru poslodavci uglavnom prepoznaju prednosti kontinuiranog obrazovanja. Tvornicama je teško zadržati kvalitetni kadar, koji će u slučaju poteškoća otići raditi preko granice. Treba razmišljati o odljevu mladih obrazovanih ljudi. Stalno govorimo da ne želimo prljavu tehnologiju zbog naše djece, a naša djeca idu preko granice jer je tamo razvoj, a kakvu god elektranu napravili nešto ćete zaprljati. Nismo htjeli vjetroelektranu u Fužinama, ni bioenerganu u Velikoj Gorici, kao ni kogeneracijsku bioenerganu pored vinkovačkog bazena pa su tamo postavljena dva plinska kotla jer nekako treba grijati vodu. Treba se zamisliti nad tim. Naša djeca će otići, a nama neće ostati ništa.

Hrvatska ima Strategiju energetskog razvitka, koja nikad nije oživjela u provedbenom dokumentu, a ima i s njom neusklađeni Nacionalni akcijski plan za OIE koji je zaustavio investicije. Znamo li mi uopće što želimo u energetici?

HGK je u jesen 2008. prezentirala Strategiju po županijskim komorama. Strategija je donesena u listopadu 2009. a kriza nas je 'opalila' u tom trenutku tako da toga uopće nismo bili svjesni. S tim se dokumentom izašlo na brzinu kad je to bilo najnepovoljnije i tada se nije znalo što nas čeka. Usudio bih se reći da je ta Strategija dobro napisana, ali na žalost već kada je stupila na snagu uvjeti su bili drugačiji. Ipak, trebalo se definirati neku provedbenu strategiju, a to je propušteno. Izuzev HE Lešće, koja bi bila sagrađena i bez Strategije, nije sagrađen ni jedan elektroenergetski objekt osim privatnih "obnovljivaca". Strategiju bi trebalo prilagoditi. Sredinom ove godine trebala bi biti definirana niskougljična nacionalna strategija. To je opći akt koji bi mogao biti dobar temelj da se sve ostalo njemu prilagodi. Ne treba zanemariti činjenicu da kod obvezujućeg cilja o 40-postotnom smanjenju emisija do kraja 2030. postoji klauzula da će se državama koje gospodarski loše stoje (a tu se kolokvijalno spominju Bugarska, Rumunjska i Hrvatska) smanjivati obveze kako bi im se pomoglo da se oporave. Tu možda dobijemo nekakav popust. Tu ne bi trebalo skakati na prvu loptu i braniti se, jer 40% Hrvatskoj nije isto što i 40% Njemačkoj.

Konzum energije je u padu, a brojnim postojećim elektranama ističe vijek trajanja. Projekti koji su sada u pripremi trasirat će energetsku budućnost narednih 30 do 50 godina. Što treba graditi, a što ne? Je li rješenje u uvozu energije? Obnovljivcima?

Kad je riječ o velikim projektima teško će biti pronaći investitora koji je spreman ići u rizik i graditi bez ugovora o otkupu energije (Power purchase agreement). Britanci su za projekt Hinkley point C dobili odobrenje Europske komisije (EK), no tu su u pitanju Britanci i Francuzi. Zamislite sad kako će EK reagirati na ugovor između Hrvata i Japanaca. Vjerojatno će reći: "Ne može", pa će trebati jako puno umješnosti da se dođe do toga da investitor koji želi graditi takav jedan objekt zaista bude zainteresiran. Tu će stvari ići vrlo teško, ali nije neprovedivo. TE Plomin C od 500 MW ne gradi se bez razloga. Opcija nam je da se tih 500 MW sagradi negdje drugdje, a u tom slučaju naša djeca će otići raditi u inozemstvo. Kad imaš svoje objekte zapošljavaš svoju radnu snagu, imaš tehnološki rast, održavanje, a to su radna mjesta. Pa čak i ako domaća elektrana i jest na ugljen! Da nismo radili svoje elektrane danas ne bi imali ništa od elektroindustrije. Uvoz je u redu dok god je energija jeftina, ali treba vidjeti što se dogodilo Španjolcima. Oni su se zaletili s ulaganjima u gradnju LNG terminala koji su sada neiskorišteni. Trend u energetici je takav da će uvijek postojati prekapacitiranost kako bi se zadovoljila potražnja. Tu je veza prema naprednim mrežama, jer preinvestiranost se njima može kompenzirati. Onog časa kad se shvati da treba balansirati potrošnju, stvar će se uhodati. Energija će uvijek biti potrebna.

Što će se događati s cijenama energije u Hrvatskoj?

Bilo kakav gospodarski rast uzrokovat će rast cijene energenata jer gospodarski rast nužno povećava potrošnju energije, koja generira povećanje cijena. Ako zaboravimo na tu činjenicu - a sada imamo rast od 0,3%, što je dobar pokazatelj - mi doista imamo stagnaciju, ali ona je svake godine sve manja i manja, što je relativno pozitivno. Ako nam doista krene rast, kakav je već krenuo u Europi, dogodit će nam se porast cijena. Dogodi li nam se hidrološki loša godina, taj će porast cijena ugušiti gospodarski rast jer će neki proizvodi postati nekonkurentni radi cijene energije. Energetski sektor treba biti korak ispred ostaloga. Ako se rast ne dogodi, ali postoji snažan energetski sektor, uvijek postoji mogućnost prodaje energije. Zadržavanje energetskog sektora na današnjoj razini može snažno negativno utjecati na gospodarski oporavak zbog mogućeg nedostatka energetskih resursa. S druge strane, angažiranje vlastitih ljudskih potencijala, uključivanjem vlastitih proizvodnih kapaciteta u proizvodnji opreme i izradi razvojnih projekata uz podršku partnera gdje je to potrebno, uz postizanje veće energetske neovisnosti može postati pokretačka snaga za novi gospodarski rast te generatorom novih radnih mjesta.

Kakav je vaš stav prema obnovljivim izvorima i kako će Hrvatska ostvariti propisane EU ciljeve?

Iako se povećanje udjela obnovljivih izvora od 7% nakon 2020. čini vrlo razumnim, treba biti svjestan da su tehnički potencijali hidroenergije uglavnom iskorišteni. U drvnoj biomasi vrhunski se stručnjaci ne mogu složiti koliko zapravo energetski iskoristive biomase posjedujemo. Geotermalna energija pokazivala je dosta potencijala pa se postavlja pitanje je li doista tako jer do danas nema niti jednog ozbiljnijeg energetskog objekta osim onih u kojima se isključivo koristi toplinska energija. Solar može biti obećavajući postigne li se povoljna cijena tehnologije. Bioplinska postrojenja ograničena su na dijelove u kojima se koriste produkti drugih procesa. Energija vjetra pokazuje izvjesne poteškoće oko prihvata većih kapaciteta u mrežu. U takvom okruženju dodatnih 7% postaje veliki izazov i pitanje je kako će se u konačnici ostvariti.

Osim toga, slijede velike promjene u sustavu poticaja, a proizvodnja iz nekih vjetroelektrana bit će uskoro na tržištu. Što će to značiti?

Prva hrvatska suvremena vjetroelektrana kroz dvije godine izlazi iz sustava i prepuštena je tržištu. Postavlja se pitanje tko će i po kojoj cijeni otkupljivati proizvodnju ove elektrane koja više neće imati prioritetan pristup mreži i koja je relativno male snage uz manje-više nedefinirani režim proizvodnje koji ovisi o vjetru. Nekoliko je mogućih rješenja. Energetski objekt kojima ističu ugovori o povlaštenosti vrlo će teško samostalno opstati. Veća vjerojatnost opstanka na tržištu postoji u slučaju udruživanja više objekata uz uvjet da tako formirana skupina ima mogućnost balansiranja energije. Iako prijedlog zvuči izazovno, čini se izglednije preuzimanje pojedinačnih vjetroparkova od strane većih proizvodnih poduzeća koja će time povećavati svoju "flotu" elektrana, unaprijediti vlastiti energetski "miks" i samim tim postati konkurentniji jer će moći tržištu isporučivati energiju u za njih cjenovno najpovoljnijem trenutku i još će imati mogućnost nekog oblika trgovanja "zelenom" energijom. Ne bi bilo neočekivano da HEP uđe u otkup objekata kojima ističu ugovori, što bi u svakom slučaju bila povoljnija varijanta nego da ih otkupe strane energetske kompanije. Naime, velike kompanije mogle bi ostvariti svojevrstan monopol na tržištu obnovljive energije jer ne treba zaboraviti činjenicu da se Hrvatska obvezala imati udjel od 20% u ukupnoj potrošnji pa ako će takve energije nedostajati, eto prilike vlasnicima takvih elektrana za dobru zaradu. Najgora je varijanta ona u kojoj za elektrane koje izlaze iz sustava nitko ne pokaže interes. Zbog poteškoća u plasmanu energije na tržište, vlasnici bi mogli donijeti odluku o zatvaranju pogona, a vjerojatno bi im se i više isplatilo izgraditi novi, suvremeniji objekt koji će se naći u novom sustavu premija. Na prvi pogled stvar izgleda prihvatljivo, međutim, ima dalekosežnije posljedice. Prije svega, cijena takve energije bit će viša zbog osiguranja sredstava za sustav premija, bez obzira što neće biti isti kao i poticajne tarife. Druga, jako važna činjenica, koju se često zaboravlja, proizlazi izravno iz Direktive za obnovljive izvore. Prilog II Direktive vrlo jasno kaže da se za energiju dobivenu iz velikih hidroelektrana i vjetroelektrana primjenjuje pravilo uravnoteženja proizvodnje u kojem se za vjetar uzima do 5 zadnjih godina i prosjek kapaciteta promatrane i prethodne godine. Administrativni gubitak u proizvodnji moguće je izbjeći jedino u slučaju da se stara elektrana trenutno zamijeni novom, a što je prema dosadašnjem iskustvu malo vjerojatno. U usporedbi s vjetroelektranama, hidroelektranama se računa petnaestogodišnji prosjek tako da nova hidroelektrana vrlo malo doprinosi povećanju udjela obnovljive energije. Zgodan praktični primjer je zagovaranje izgradnje HE Ombla s jedne strane, a s druge strane vjetropark u konavoskim brdima snage 120 MW stoji neizgrađen, iako postoji zainteresirani investitor i predviđeno mjesto priključka na rasklopnom postrojenju u Platu. Do 2020. ta bi vjetroelektrana u bilanci ušla s punim proizvodnim kapacitetom. Onog trenutka kad se Crna Gora poveže podmorskim kablom s Italijom, sve te vjetroelektrane 'gurnut' će svoju energiju prema Italiji. Dakle, pitanje je kako će se ta energija bilancirati. Ako je Talijanima isplativo uvesti našu energiju treba se zapitati po kojoj cijeni je onda nama isplativo uvoziti.

Kako gledate na najave o ad-hoc privatizaciji HEP-a?

Prvo treba vidjeti zbog čega se privatizira HEP. Ako je privatizacija razvojna, tada to ima smisla, ali ako se prodaje tvrtka da bi se plaćali dugovi, onda se to nikako ne bi smjelo dogoditi. Ako je to IPO za neki investicijski projekt, referirat ću se na slučaj autocesta jer kad su se donosile odluke o njihovoj gradnji razmatrala se i ta varijanta. Da je to bilo učinjeno javnom ponudom dionica, kao što se sada spominje prodaja HAC-a, ne bi imali kredite niti bismo razmišljali o monetizaciji ili prodaji građanima,. To ima smisla, samo građane treba uvjeriti u to. HEP u ovom trenutku nije spreman za privatizaciju, već ga za to treba pripremiti. Mora se znati što će se privatizirati. Slijedom nekih privatizacija u Europi bilo bi logično da se prvo ide u privatizaciju termoenergetskih objekata, a svi znamo kakvi su oni, pa bi bilo teško naći nekoga tko bi ih otkupio po nama prihvatljivoj cijeni. S druge strane HEP je vlasnik operatora prijenosnog sustava (HOPS), a HEP se ne može privatizirati dok je prijenos u njegovoj bilanci. Jako puno treba raditi da bi se HEP mogao privatizirati na suvisli način. Mislim da su to zasada samo priče. Opekli smo se na Ini, nadam se da nećemo i na HEP-u.

Treba li Hrvatskoj strategija za uvođenje naprednih mreža, zašto je još nemamo i kakvi su nam potencijali? Spomenuli ste RIZ Odašiljače...

Još u Jugoslaviji postojala je takozvana "dirigirana tarifa" i sva ova pametna elektronička brojila imaju tri tarife plus četvrtu koja služi kao "dirigirana". Dirigirana tarifa je sustav u kojem trošilom upravlja opskrbljivač električne energije na način koji njemu odgovara, uz uvjet da vam garantira da ćete tijekom dana imati određeni broj sati unutar te dirigirane tarife i kad je on jedanput uključi on određuje koliko će to trajati, a to može biti i nekoliko puta u danu. Kupac ima interes koristiti tu tarifu jer mu je cijena u tom slučaju najniža. Strategija nam treba radi Europe, kako bi temeljem nje dobili sredstva iz EU-fondova, a stvari su više-manje poznate. U Hrvatskoj postoji proizvođač koji radi elektroniku za sustave upravljanja unutar manjih jedinica. Dovoljno bi bilo samo odlučiti se za jedan pilot projekt koji ne bi bio preskup i u sklopu njega nabrojiti sva rješenja koja su već dostupna kako bi se složilo dobro rješenje. U Velikoj Britaniji iz takvog jednog konzorcija koji je razvijao pilot projekt ispali su veliki proizvođači jer ih to nije interesiralo. Ipak, treba znati da je razvoj naprednih mreža sufinancirala država, a sada su tu i EU fondovi.