Kako bi komentirali aktualnu situaciju u elektroenergetskom sektoru u Hrvatskoj i Europi?

Europska unija pokušava učiniti daljnji iskorak u uspostavi jedinstvenog europskog tržišta. Riječ je o implementaciji zajedničkih pravila (tzv. network code-ovi), uspostavi Energetske unije i davanjem uloge operatorima distribucijskog sustava u području maloprodajnog tržišta električne energije. Na EU razini nametat će se sve više obvezujućih odluka. Postoji tendencija odvajanja ODS-a od funkcije opskrbe i uspostava neutralnog energetskog moderatora, a ubuduće će se pojaviti i agregatori, dakle, opskrbljivači će se međusobno dogovarati kako bi ujedinili što više tržišnog portfelja. Opskrbljivačima je trenutno vrlo teško na tržištu, marže su jako male i teško funkcioniraju. S druge strane implementacija pravne stečevine EU u području energetike u RH nije uvijek jednostavna. Za naš elektroenergetski sektor karakteristično je da nedostaje energetska strategija jer ona iz 2009. je zastarjela. To se posebno odnosi na segment proizvodnje električne energije. Tu su i poteškoće s implementacijom obnovljivih izvora radi njihovog fluktuirajućeg karaktera, posebno velikog broja vjetroelektrana. S jedne strane ti izvori rezultiraju pritiskom na cijenu električne energije zbog visokih poticaja, a s druge strane u sadašnjim okolnostima u neku ruku narušavaju sigurnost elektroenergetskog sustava zbog karaktera proizvodnje. Hrvatska je i bez tih izvora ''zelena'', zbog značajno udjela velikih HE u proizvodnom miksu. Veliki udio proizvodnje koja se potiče predstavlja distorziju tržišta električne energije.

Dr. sc. Milan Puharić diplomirao je i magistrirao na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a doktorat je stekao na Ecole Centrale de Lyon 1992.. Radio je na Institutu za elektroprivredu, a zatim u francuskoj elektroprivredi EdF od 1988. do 1994. u Direkciji za razvoj i istraživanje u Clamartu. Nakon povratka iz Francuske Puharić je radio u Institutu Hrvoje Požar, a od 2005. do 2008. bio je član Upravnog vijeća Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA) zadužen za elektroenergetski sektor. Karijeru je nastavio radeći kao konzultant velikih europskih kompanija iz Francuske kao što su EdF, Gas de France Suez, Alstom, Ansaldo i ECA Robotics.

Kao i prošla i nova Vlada govori o strateškim investicijama u energetici kao zamašnjaku gospodarstva. Pritom se protivi gradnji termoelektrana, a nije joj mio ni projekt istraživanja ugljikovodika u Jadranu. Ako se ne stvore novi proizvodi stihijska ulaganja u energetiku otplaćuju se postojećim radnim mjestima. Kako gledate na manjak strategije u energetskom sektoru?

Ne vjerujem da će projekt poput TE Plomin C rezultirati značajnijim angažmanom domaćih kooperanata. To se posebice odnosi i na vjetroelektrane. Smatram da bi zamašnjak gospodarstvu predstavljala izgradnja hidroelektrana, ali i veliki dio investicija u prijenosnu i distribucijsku mrežu. Hrvatska je sama izgradila sve svoje hidroelektrane, pri čemu mislim na Končar koji je sudjelovao u gradnji 2.000 MW hidroelektrana. Te elektrane zadovoljavaju prosječno 40% ukupnih potreba za električnom energijom zbog čega smo s proizvodnjom hidroenergije u samom europskom vrhu. Izgradnja termoelektrane je gotovo u cijelosti uvozna tehnologija. Domaći kooperanti mogu se angažirati na montaži i u građevinarstvu, ali ne vidim gdje drugdje.

HEP je, čini se odustao od gradnje TE na plin u Osijeku, a moguće je da ni od TE Plomin C ne bude ništa. U čemu je problem s tim projektima?

Hrvatski elektroenergetski sustav je malen i zato treba dobro sagledati sve aspekte izgradnje jakih elektrana poput TE Plomin C. Ta bi elektrana imala velike troškove izgradnje, uz rizik da će u budućnosti biti opterećena velikim davanjima za zbrinjavanje ugljičnog dioksida. Uostalom, veliki je problem što Marubeni kao potencijalni partner traži ugovor o otkupu energije kojim bi se jamčio otkup bar 50 % proizvodnje. To je narušavanje tržišnih odnosa. Osim toga, tražena cijena od strane Marubenija je vjerojatno jako visoka, zbog razumljive želje za profitabilnošću i smanjivanjem rizika u tom poslu. TE na plin u Osijeku je po svemu sudeći nerentabilan projekt. Treba imati na umu da će se do 2020. u Hrvatskoj izgraditi 745 MW vjetroelektrana, oko 120 MW bioenergana i oko 100 MW elektrana na bioplin. Prosječna proizvodnja iz hidroelektrana iznosi oko 6 do 6,5 TWh, iz NE Krško dobivamo 2,7 TWh, 1,5 TWh iz TE Plomin 2, a tu je i proizvodnja iz zagrebačkih kogeneracija. Uz to, već imamo više od 1 TWh proizvodnje iz obnovljivih izvora, a kada se sagrade sve elektrane iz kvote bit će to više od 3 TWh energije koja će imati prednost prihvata u mrežu. Potrošnja električne energije u Hrvatskoj je nešto veća od 15 TWh, a HEP je već izgubio više od 2 TWh kupaca. Kada se razmišlja o TE Plomin C treba uzeti u obzir da je to elektrana koja bi radila u baznom režimu, a minimum dijagrama opterećenja prijenosnog sustava je 1300-1400 MW. Kada se u obzir uzme TE Plomin C, hidroelektrane i obnovljivci ja jednostavno ne vidim prostora za ekonomski opravdan plasman tako velike količinu energije na tržištu.

Nova Vlade najavila je privremeni moratoriju na gradnju novih termoelektrana. Je li pametno da se zemlja tako lako odrekne iskorištavanja fosilnih izvora energije?

Pitanje je složeno. U zadnjih deset godina dogodile su se drastične promjene u elektroenergetskom sustavu Hrvatske i cijele Europe, a cijene energije su se u odnosu na 2010. godinu prepolovile poglavito zbog obnovljivih izvora. Proizvodnja energije iz ugljena je najjeftinija, cijene ugljena su jako pale, ali je ta proizvodnja ekološki dubiozna. Potrošnja električne energije od 2009. do 2015. pala je u Hrvatskoj za 5% i trend je negativan; možda sada vidimo male naznake povećanja potrošnje. Ne vidim nasušne potrebe za velikim proizvodnim objektima jer se u ovom trenutku ne vidi značajniji porast potrošnje električne energije u budućnosti. U Hrvatskoj se ne očekuje izgradnja teške industrije, a trend je da se provode mjere energetske učinkovitosti kojima se potrošnja smanjuje. S druge strane, ako se ostvare planovi izgradnje novih obnovljivih izvora električne energije doći ćemo u situaciju da nam ne treba puno novih izvora.

Trebaju li nam uopće nove konvencionalne elektrane?

Potpuno odricanje od gradnje TE na plin bilo bi preuranjeno, s obzirom da imamo svoja nalazišta plina i trebali bi svoje rezerve strateški valorizirati. Smatram da bi ipak imalo smisla izgraditi jednu učinkovitu termoelektranu na prirodni plin. Takva elektrana bi imala veliku ulogu u očuvanje sigurnosti sustava, u uvjetima značajnog udjela fluktuirajućih obnovljivih izvora i uvjeren sam da bi bila ekonomski isplativa, posebno pokrivajući vršna opterećenja kada je energija skupa. Pri tome bi trebalo iskoristi lokaciju neke postojeće TE koja će se zatvoriti, jer HEP ima dobre lokacije sa svom pripadajućom infrastrukturom koja bi se mogla uklopiti u buduću strategiju izgradnje proizvodnih objekata. Time bi se značajno smanjili troškovi izgradnje. Sadašnje cijene plina na granici s Hrvatskom su ispod 20 eura/MWh uključujući transportne troškove i s tom cijenom plina može se konkurentno proizvoditi električna energija.

U što bi se još isplatilo ulagati u elektroenergetici? HEP ODS je najavio uvođenje naprednih brojila....

Široka primjena naprednih mjernih uređaja kod krajnjih kupaca proizlazi iz nekoliko europskih direktiva, prema kojima operator distribucijske mreže utvrđuje tehno-ekonomske kriterije za njihovo uvođenje. Jedna od prednosti implementacije naprednih mreža je upravljanje potrošnjom i na taj način smanjivanje potrebe za vršnom energijom u sustavu. Takva energija je u pravilu najskuplja i zadatak je operatora mreže uravnotežiti dijagrame opterećenja. Prvi korak je uvođenje naprednih brojila koja omogućuju dvosmjernu komunikaciju između potrošača i opskrbljivača. Kupac sam može optimirati svoju potrošnju, a tu je i mogućnost uvođenja različitih tarifa. Hrvatska industrija, koja je preostala, treba i mora se uključiti u proces u smislu da se brojila električne energije ne uvoze već da se izrađuju u Hrvatskoj jer jedino tako ćemo pokrenuti investicijski ciklus. Proces uvođenja naprednih mreža u Europi traje već dugi niz godina, a možda najznačajnije masovno uvođenje tih uređaja se upravo odvija u Francuskoj, gdje je nacionalna elektroprivreda EdF, poslije godina pripreme kroz studije, pilot projekte i javne rasprave ove godine odlučila ugraditi 35 milijuna naprednih brojila.

Vlada najavljuje potpuno vlasničko razdvajanja operatora prijenosnog sustava i distribucije iz HEP-a. Svojedobno ste se založili da OPS ostane u vlasništvu HEP-a, kako gledate na vladine najave?

Takvo razdvajanje nije jednostavno za provesti. Vertikalno integrirane kompanije su legitimne u EU, dapače, trend u Europi je zadržavanje reguliranih djelatnosti u kompaniji-majci. Pitanje je što bi se vlasničkim razdvajanjem dobilo i zato mislim da bi HEP strateški trebao zadržati regulirane djelatnosti jer mu osiguravaju sigurne prihode neovisno o tome je li godina sušna ili ne. Ipak, nužno je održati propisanu razinu unutrašnjeg razdvajanja reguliranih djelatnosti od tržišnih djelatnosti kompanije, kako bi se spriječilo unakrsno subvencioniranje. Ta zadaća se može osnažiti kroz zakonske i podzakonske akte, pri čemu je posebno značajna uloga energetskog regulatora koji mora osigurati dosljednu primjenu takvih akata. Uz to, ako nova politička administracija zaista ima namjere napraviti bilo kakve ozbiljne statusno-organizacijske promjene HEP grupe, mislim da će se morati suočiti s mogućnošću blokade takvih radnji od strane institucionalnih investitora, a to su svi kupci korporativnih vrijednosnih papira HEP grupe. HEP je u zadnje četiri godine u dva navrata izašao na međunarodno tržište kapitala s emisijama dolarskih obveznica i to 500 milijuna USD 2012. godine i 550 milijuna USD 2015. godine. Naime, standardna je odredba u svim pratećim dokumentima kod te procedure zabrana obavljanja bilo kakvih statusnih promjena bez suglasnosti kupca obveznica.

Treba li privatizirati HEP ili tražiti strateškog partnera? Kakva je po vama budućnost te kompanije?

Mislim da bi HEP-ova strategija apsolutno trebala biti usmjerena u gradnju hidroelektrana jer to je europski i svjetski trend i za to bi tvrtka mogla naći strateškog partnera jer sama ne bi mogla podnijeti tako veliku investiciju. HEP-u zbog loše kadrovske politike fali know-how, a ujedno nema samodostatnost proizvodnje i ranjiv je u sušnim godinama. Tvrtka još uvijek dobro funkcionira jer ima dobro izgrađenu infrastrukturu i ne predstavlja joj problem uvesti energiju, no ne zna se koliko će trajati ovaj period niskih cijena. Privatizacija kompanija koje imaju monopolne djelatnosti i nacionalne resurse, pri čemu mislim na hidroelektrane, je vrlo rizična. Dovoljno je vidjeti slučaj INA-e. Strani vlasnik ima tendenciju stalnog podizanja cijena, u želji da čim prije vrati ulaganja i ostvari ekstraprofite. Posebno je delikatna situacija u području prijenosa odnosno distribucije. Zbog monopola tu cijene određuje HERA. Nisam siguran koliko bi regulator imao snage oduprijeti se pritiscima moćnih stranih vlasnika. Iskustva iz drugih tranzicijskih država nisu baš dobra. Posebno se to odnosi na nevoljkost stranih vlasnika da investiraju u elektroenergetske objekte. To smo vidjeli i kod INA-e. A u konačnici povećane cijene će doći na naplatu. Da li nam to treba? Po mom mišljenju optimalno rješenje bilo bi angažiranje u HEP-u specijaliziranog manadžmenta iz srodnih europskih kompanija. Naravno, ti ljudi bi trebali dobiti slobodu rada, odlučivanja. Nikako se više ne smije dopustiti angažman vodećih ljudi po političkom ključu.

Bili ste aktivni i kada je riječ o trgovini plinom. Kako komentirate pad cijena plina u Europi i ne bi li se on konačno trebao na neki način pozitivno odraziti i na Hrvatsku?

Pad cijena plina je uslijedio poslije drastičnog pada cijena nafte. Nitko barem u Hrvatskoj nije predvidio ovakav scenarij što implicira da je veoma teško zaključiti koliko će niske cijene plina trajati. Ovakva situacija otvara prostora gradnji elektrana na plin jer su one ekološki prihvatljive a njihova proizvodnja fleksibilna te se prilagođava potrebama elektroenergetskog sustava.