Klimaproing se bavi različitim poslovima vezanim za građevinski sektor koji je već godinama u sve lošijem stanju i oporavak nije na vidiku. Kako poslujete u ovim kriznim vremenima?

Teško poslujemo. Investicija je malo, konkurencija je velika, a cijene su drastično pale. U vrijeme prije krize imali smo 200, 300 ponuda godišnje i to relativno ozbiljnih ponuda, a lani svega 40 do 50 ponuda. Već po tome se vidi veliki pad, a rekla bih da je obim poslova na tržištu još i manji. Osnivanjem Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu donesen je cjenik s preporučenim cijenama za izradu projektne dokumentacije, koji doduše, nikada nije zaživio u punom smislu riječi. Projektanti su i tada ugovarali poslove po nižim cijenama, ali radilo se po popustima od 10 do 30% u odnosu na preporučene cijene. Naravno, netko je uvijek uspijevao nešto odraditi i po većoj cijeni, ali to su bili izuzeci. Danas se na tržištu postiže tek desetina cjenikom predviđene cijene. Primjerice, nudili smo projektiranje strojarskih instalacija za kompleks od dvije zgrade, cca. 6000 - 7000 m2, vlasnik je tražio tehnički najmodernije niskoenergetske sustave i primjenu obnovljivih izvora. Po cjeniku Komore, okvirno smo izračunali da cijena za strojarski dio projekta iznosi pola milijuna kuna, što zvuči puno, ali riječ je o vrlo zahtjevnom projektu. Tu cijenu možda ni prije krize ne bi dobili, pa smo kalkulacijama došli na 200 000 kuna. Smatrali smo da je to realna ponuda u ovim vremenima za ono što se traži. Nazvao nas je investitor za dva dana i rekao da ima ponudu na 70 000 kuna. O tome vam govorim. Koliko znam, mnogi kolege su zatvorili urede ili otpustili veći broj zaposlenika. Kod arhitektonskih biroa je to možda još izraženije.

Kako ste se prilagodili poslovanju u takvom okruženju? Jeste li počeli štedjeti?

Troškove u projektnom birou ne možete puno smanjiti. Ako bitno smanjite plaće, mogli bi ostati bez kvalitetnih zaposlenika, a to nije dobro i dugoročno gledano samo odmaže. Logičnije je čak da u dobre ljude ulažete usprkos krizi, a isto vrijedi i za opremu. Mislim da jedan dio struke smanjuje kvalitetu rada, jer viđamo projekte koji se predstavljaju kao izvedbeni, a zapravo su malo bolji idejni projekti. Ne zaboravite da greške u projektima investitor u izvedbi plaća skuplje. Da li je investitor kriv, ukoliko je angažirao ovlaštenog projektanta? Kontrola kvalitete projekata zakonski nije predviđena, za neke projekte postoje obavezne revizije, ali primjerice, u području strojarskih instalacija nema revizije, a ne postoje niti ovlašteni revidenti.

Goranka Tropčić Zekan

Prema Pravilniku o energetskom certificiranju zgrada, sve zgrade javne namjene koje imaju ukupnu korisnu površinu veću od 1000 m2 dužne su do kraja 2012. godine imati energetski certifikat. Je li taj posao pri kraju?

Na to je teško odgovoriti. Država još uvijek nema dovršen Registar zgrada javne namjene, a kamoli certifikata. Dosta zgrada ima energetski certifikat, ali nekako ne vjerujem da se radi o većini zgrada i da je taj posao pri kraju. Zakonski rok za ishođenje certifikata iznosio je tri godine od prvog Pravilnika o energetskim pregledima i energetskom certificiranju zgrada, a to nije malo. Iako je zakonski rok prošao, znam da još uvijek ima dosta vlasnika koji nisu niti započeli s postupkom certifikacije svojih zgrada.Kakve sve koristi korisniku zgrade može donijeti energetski pregled, odnosno možete li na nekom primjeru objasniti potencijal ušteda? Kvalitetno odrađen energetski pregled svim vlasnicima zgrada donosi korist. Za početak, u izvješću o pregledu dobivaju preglednu informaciju o cjelokupnoj zgradi i svim sustavima, što je vrlo korisno jer mnogi vlasnici nemaju nikakvu projektnu dokumentaciju. Ljudi vrlo često ne znaju što sve imaju u zgradi, u kakvom je stanju ta oprema i što bi s njom trebali ili mogli napraviti. Činjenica je da je redovno održavanje zgrada u nas zapostavljeno i svodi se uglavnom na otklanjanje kvarova. Energetski pregled i postupak certificiranja rezultiraju prijedlogom mjera energetske učinkovitosti, ali onih mjera koje su tehnički moguće i ekonomski isplative. Primjerice, velika ušteda često se može postići samo zamjenom slavina i vodokotlića, Imali smo primjera gdje su povrati investicija bili i kraći od godine dana. U svakoj zgradi može se naći bar jedna isplativa mjera poput toplinske izolacije vanjskih zidova i krovova, zamjene prozora, zamjene energenta, nove kotlovnice, novog sustava hlađenja, ventilacije, rasvjete ili sustava potrošnje vode. Najčešće se predlaže skup mjera koje zajedno daju najbolji učinak. Također je jako važno utjecati na svijest korisnika, a jedna od metoda je i redovito praćenje računa za potrošnju energenata. Ljudi moraju shvatiti da svojim ponašanjem mogu uštedjeti puno energije.

S kakvim poteškoćama se susrećete na terenu vezano za energetske preglede zgrada?

Najveći problem je nedostatak projektne dokumentacije, najbolje što se može dobiti ponekad je shema evakuacije. U tom slučaju, certifikatori pokušavaju pronaći projekte po arhivima, slijedi usporedba sa stvarnim stanjem, a razlika najčešće bude velika. Kod novijih zgrada vlasnici obično imaju glavni projekt, međutim već u izvođenju radova došlo je do izmjena, a kasnije i u korištenju prostora, tako da projektirano i zatečeno stanje može biti vrlo različito. Pri pregledu je nužno ustanoviti stanje cjelokupne građevine te vrstu i karakteristike svih tehničkih sustava. Korisnici često ne shvaćaju zašto je nužno obići cijelu zgradu te jednostavno ne žele pustiti inženjera u dio prostorija, a kao što sam već rekla, bitno je obići kompletnu zgradu kako bi stekli cjelovitu sliku. Zakonska regulativa predviđa da je vlasnik dužan imati ili pribaviti snimak izvedenog stanja, ali rijetki su vlasnici koji to obave, uglavnom to očekuju od nas certifikatora.

Svojedobno je donesena Odluka o najvišim cijenama provođenja energetskog pregleda i izdavanja energetskih certifikata. Je li taj cjenik objektivan i kako u praksi izgledaju natječaji?

Damping s cijenama se događa kako u projektiranju, tako i u energetskim pregledima i u certificiranju. Cjenik je donesen početkom 2010. godine i već samim tim je danas neobjektivan. Ako i krenemo od pretpostavke da je cjenik možda tada i bio realan, već sad bi cijene usluga trebale biti povećane za 30%. U ove tri godine kumulativna stopa inflacije iznosi 8,8%. Osim toga, u Cjeniku su navedene cijene sa obračunatim PDV-om, što je u građevinskoj branši neuobičajeno, sve cijene se iskazuju bez PDV-a. Cjenik obračunava poreznu stopu od 23%, a u međuvremenu je PDV povećan na 25%. Osim toga, promijenjena je i Metodologija za provođenje energetskih pregleda koja je u primjenu ušla od 5. veljače ove godine. Ona je propisala minimalni sadržaj izvješća o provedenom energetskom pregledu, što je znatno povećalo obim posla. U razgovoru s kolegama došli smo do zaključka da se zahtijeva minimalno 15% više posla. Kad se to sve zbroji, otprilike se dođe do toga da su cijene u Cjeniku potcijenjene 30%. Po mom mišljenju, Cjenik je i u startu propisao prenisku maksimalnu cijenu usluga. Na natječajima (bez obzira je li riječ o javnoj nabavi, pozivnim natječajima ili jednostavnom prikupljanju ponuda) postignute cijene su vrlo često smiješne. Objavljuju se natječaji na kojem se traže energetski pregledi za 20, 30 ili više objekata u vlasništvu neke tvrtke na teritoriju cijele države, a očekuje se da taj posao u roku od 2 - 3 mjeseca odradi jedna tvrtka! To je smiješno, ali to je naša realnost. Koliko su smiješni rokovi, toliko su smiješne i cijene. Ljudi odrađuju jedan objekt za cijenu od prosječno, npr. 3000 kuna, a taj novac dijele tri inženjera koji nisu početnici, već imaju minimalno pet godina staža, dodatno školovanje i stalno se usavršavaju. Ako se posao želi napraviti kako metodologija nalaže, nemoguće je to odraditi u roku kraćem od tjedan dana. Nemam drugog obrazloženja nego da se zapravo u takvim slučajevima radi loš posao. Ima li to smisla? Međutim, najnovijim izmjenama u zakonskoj regulativi, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, uz dostavljeni energetski certifikat, zahtijeva i izvješće, a donesen je, ali još nije zaživio i Pravilnik o kontroli energetskih certifikata zgrada. Mislim da se trenutno radi na akreditaciji tvrtki koje će vršiti kontrolu certifikata i izvješća te svi nestrpljivo čekamo da vidimo rezultate njihovog rada. Još se ne zna hoće li se kontrole raditi po prijavi ili će to biti 'štih-probe'. Vrijeme je da netko izvrši nadzor nad certifikatima, kako novima, tako i onima ranije izdanima.

Goranka Tropčić Zekan

Resorno ministarstvo i Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI) pri pokretanja projekta energetske učinkovitosti u zgradama javne namjene konstatirao je da ranije obavljeni energetski pregledi nisu bili zadovoljavajući za ishođenje certifikata pa je raspisan natječaj za nove preglede.

Da, vidjela sam i dobrih i loših pregleda i izvještaja. Dosta pregleda napravljeno je je u organizaciji UNDP-a, koji je svojedobno u suradnji sa Vladom pokrenuo programe energetske učinkovitosti. Radili su, između ostaloga, na osvješćivanju korisnika, obavljali energetske preglede i uspostavili tzv. SGE, tj. sustav gospodarenja energijom. Cilj je bio motivirati korisnike na štednju energije, održali su niz edukativnih tečajeva i radionica za one koji upravljaju potrošnjom energije i slično. Svi vlasnici, tj. korisnici zgrada su u njihovu bazu trebali upisivati svoje račune za energente, međutim to je zapelo na ručnom unosu jer ljudi nisu redovito, a ponekad niti točno upisivali podatke. Zamisao je bila odlična jer bi se uključivali alarmi, ako bi potrošnja drastično rasla u odnosu na prosjek pa bi se moglo odmah reagirati, a dodatno se time jačala svijest korisnika. Rezultati bi svakako bili bolji da je očitanje potrošnje bilo automatizirano. Prema informacijama koje imam, sada se radi na projektu automatskog unosa podataka na temelju sustava daljinskih očitanja potrošnje. Osobno se nadam da će taj sustav u budućnosti proraditi i da će biti otvoren i za zainteresirane vlasnike zgrada izvan javnog sektora. Kad je riječ o energetskim pregledima, neki su rađeni još 2008. prije donošenja sve potrebne regulative i metodologije. Prva regulativa napravljena je 2009. i često je mijenjana. Pregledi napravljeni tih godina svakako su lošiji nego što bi ih taj isti certifikator napravio danas. Dijelom zato što se naučilo kroz praksu, a dijelom zato što je regulativa drugačija. Smatram da se ne može isključivo okriviti certifikatore, iako moram priznati da, kada sam vidjela neka izvješća o energetskom pregledu, moja prva pomisao je bila da tim ljudima treba oduzeti licencu.

Kako komentirate činjenicu da je državni projekt energetske obnove zgrada doživio fijasko te što bi, po Vama, trebalo napraviti da se oživi građevinska djelatnosti?

Goranka Tropčić Zekan

Prema mojoj informaciji, do sada je ugovorena obnova ukupno šest objekata. Ima više razloga zašto energetska obnova zgrada ne funkcionira u praksi. Prvi razlog je nepostojanje dokumentacije (projekti i certifikat) i vjerodostojnih podataka o stvarnom stanju i potrošnji energenata. Država je malo preoptimistično ušla u tu priču i pri tome pomiješala energetsku obnovu i održavanje zgrade. Dužnost vlasnika je da održava svoju imovinu, a ta svijest kod nas nije razvijena. Imamo slučaj zgrade u centru grada, koja je u upotrebi i u kojoj su prozori potpuno vodopropusni i zrakopropusni, oblijepljeni izolir-trakama. Zaposleni zimi uđu na svoje radno mjesto i nađu se u prostoru u kojem je 1 °C i snijeg na unutarnjim prozorskim klupčicama. Ljudi koji tamo rade su očajni, od kuće su donijeli električne grijalice kako bi uopće mogli preživjeti. Zgrade su često takve jer su sustavno neodržavane, što zbog manjka novca, što zbog nebrige ili neriješenih vlasničkih odnosa. Mnoge zgrade su u tako lošem stanju da bi ih bilo jeftinije srušiti i iznova sagraditi. Kada se analizira jedna takva neodržavana zgrada, radi se o izuzetno velikim investicijama pa je povrat uloženih sredstava moguć za recimo 40-ak godina. Projektom energetske obnove zamišljeno je da zgradu treba obnoviti i sanirati na način da bude u skladu s današnjim propisima, a cjelokupna investicija bi se trebala vratiti kroz uštedu u potrošnji energenata za najviše 14 godina. U cijenu treba još uključiti troškove financiranja, natječaja, CEI-ja i zaradu svih sudionika. To je jednostavno nemoguće! Treba jasno odvojiti energetsku obnovu od sustavnog održavanja zgrade. Država je pak u ovom programu odlučila da će bez ijedne uložene lipe doći do potpuno obnovljenih zgrada. Rok povrata bi možda trebao biti duži od sadašnjih 14 godina, a država bi trebala biti svjesna da bi vlasnik zgrade morao bar u jednom dijelu sudjelovati u troškovima obnove. Da li direktnim plaćanjem, subvencioniranim kreditom ili slično, kako god, ali nerealno je očekivati da se sve vrati isključivo iz uštede. Treba mijenjati i način provođenja natječaja koji se provode u skladu za Zakonom o javnoj nabavi koji je rigidan i neprimjenjiv za energetsku obnovu. Vjerujem da je to još jedan od problema s kojim se CEI suočava i jedan od razloga lošeg odziva poduzetnika na natječaje. Kad je s Ministarstvom financija riješeno pitanje zaduživanja lokalne samouprave, svi su mislili da će program krenuti, ali to se nije dogodilo. Da bi program oživio, trebalo bi mijenjati pravila igre na način da energetska obnova postane moguća, da bude ekonomski svima isplativa te da se osigura kvaliteta radova i opreme. Izračun ušteda i jamstvo projektanata, odnosno poduzetnika je problematično jer ponašanje korisnika jako utječe na potrošnju. Dobro izračunata uštedu na papiru ne jamči i stvarnu uštedu u praksi. Usprkos svim problemima, nadam se da se od energetske obnove neće odustati. Trebalo bi mijenjati uvjete natječaja i zamišljenu provedbu programa energetske obnove, kao i prevelika očekivanja vlasnika zgrada. Potrebno je uključiti ljude iz prakse u radne skupine kako bi se osmislio model koji ima tehnički i ekonomski održivu pozadinu provedivu u praksi. Ideja je odlična, ali očigledno je da se treba nešto mijenjati kako bi program zaživio i time oživio građevinski sektor, koji je kao što svi znamo, važan pokretač gospodarskog razvoja u cjelini.

Jeste li zadovoljni radom Hrvatske komore inženjera strojarstva (HKIS)?

Iskreno, nisam niti zadovoljna niti nezadovoljna. Komora obavlja svoj posao relativno dobro, ali svakako bi moglo biti i bolje. Osnovno je pitanje da li je svrha Komore da bude akreditacijska agencija koja nama projektantima dodjeljuje licence za rad ili je Komora cehovska udruga kojoj je glavni zadatak zaštita članova i kontinuirani rad na unapređenju struke. Ja uvijek Komoru doživljavam kao cehovsku udrugu i očekujem da štiti svoje članove, ali u praksi ne osjećam da je baš uvijek tako.