Na čelu ste tematskog inovacijskog vijeća za energiju i zaštitu okoliša. Molim pojasnite koja je uloga vijeća i što će vam biti u fokusu?

Pet osnovanih tematskih inovacijska vijeća važan su element inovacijskog sustava države, a naše vijeće sastoji se od pedesetak predstavnika poslovnog sektora, znanstveno-istraživačke zajednice i tijela javne vlasti. Glavni cilj vijeća je osigurati strateško upravljanje i smjernice za relevantna tematska prioritetna područja Strategije pametne specijalizacije RH za razdoblje od 2016. do 2020 godine. Očekuje da će njihovo sinergijsko djelovanje proizvesti pozitivne učinke na hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini. Tematska inovacijska vijeća će, u suradnji s nadležnim tijelima, sudjelovati u kreiranju strategija istraživanja, razvoja i inovacija (IRI) za poslovni sektor, usklađenih s potrebama gospodarstva. Također će raditi na pripremi zalihe razvojnih znanstveno-istraživačkih projekata poslovnog sektora s odgovarajućim inovacijskim potencijalom za financiranje te davati smjernice za financiranje projekata poslovnog sektora u području IRI-a. Iz tog bazena projekata naše će se vijeće lakše kvalificirati prema financiranju iz različitih instrumenata. Moguće je i stvaranje prirodnih konzorcija koji bi mogli tražiti financiranje iz programa Horizon 2020 ili novog, pojednostavljenog programa Horizon Europe vrijednog gotovo 100 mlrd. eura koji dolazi, ali i iz drugih izvora. Projekti dolaze iz segmenta energetike i održivog okoliša, idealno u nekom spoju jednog i drugog sektora, a riječ je o čistim tehnologijama. Također, tematska inovacijska vijeća će doprinijeti boljem umrežavanju i razmjeni znanja i iskustva između poslovnog sektora i znanstveno-istraživačke zajednice te stvaranju poticajnijeg okruženja za inovacije. Uspostava tematskih inovacijskih vijeća jedan je od ključnih koraka u izgradnji učinkovitog nacionalnog inovacijskog sustava. Kao predsjednik, član sam Nacionalnog industrijskog inovacijskog vijeća i u tom smislu možemo sugerirati strategije i politike i savjetovati niše u kojima ima smisla pojačati istraživanje i razvoj.

Tko je Ernest Vlačić?

Dr. sc. Ernest Vlačić, predsjednik je tematskog inovacijskog vijeća za energetiku i okoliš koje djeluje u sklopu realizacije Strategija pametne specijalizacije RH za 2016.-2020. Djeluje kroz organizaciju Novamina Centar inovativnih tehnologija, koji je je privatna razvojno-istraživačka organizacija koja se bavi razvojem inovativnih proizvoda u tehničkom segmentu energetike, poljoprivrede i zdravlja. Novamina je do sada imala uspjeha u 35 projekata istraživanja i razvoja u različitim industrijama u prijavama na projekte FP 7, Horizon 2020 i u zadnje vrijeme u IRI projektima. Dr. sc. Vlačić bavi se konzaltingom u privatnom i javnom sektoru te znanstvenim radom vezanim za inovacijski i strateški menadžement i politike, a radi i kao profesor na visokim učilištima, i vodi e-Leadership program ALGEBRE.

Kako ocjenjujete sadašnje stanje kada je riječ o istraživanju i razvoju i sinergiji gospodarstvo-znanstvene institucija?

Do dolaska zadnje programa IRI-a 2016. i pametnih specijalizacija S3 stvari nisu dobro izgledale. To je bio jedan od najpropulzivnijih programa koji je stavljen na raspolaganje gospodarstvu a tražio je sinergiju gospodarstva i znanosti i u tom je smislu krenuo u pravom smjeru. Ne mogu statistički kazati u kojoj mjeri, ali znam da ga je gospodarstvo objeručke prihvatilo i da se neki rezultati već vide. Prije IRI-a scena je bila značajno skromnija. Čak i programi poticanja organizacija da se bave istraživanjem i razvojem u gospodarstvu bili su ukinuti sredinom prošlog desetljeća i nisu se reaktivirali. Npr. postojao je odličan program poticaja za prijavu na FP7 programe, koji je ukinut i nije reaktiviran. Postoje i drugi programi izvan strukturnih fondova koji potiču istraživanje i razvoj, kao što je primjerice program Eureka, ali koji je ograničen kako interesom tako i budžetom. Trenutno, kad je riječ o raspoloživosti financiranja, hrvatsko gospodarstvo može biti relativno zadovoljno i svi iole kvalitetni inovacijski projekti su dobili financiranje. Iako zvuči kao izlizana floskula, inoviranje, bilo poslovnog ili tehnološkog modela, i danas predstavlja primarni i dominantni faktor uspješnosti kod stvaranja konkurentske prednosti poduzeća, nacija, pa i čitavih globalnih regija i asocijacija kontinenata. Mi jednostavno moramo inovirati ako želimo biti konkurentni, treba juriti naprijed.

Horizon 2020 je na izmaku, a vaše vijeće tek treba izraditi listu projekata prihvatljivih za financiranje. Da li kasnimo?

Hrvatska ima katastrofalnu statistiku u segmentu malih i srednjih poduzeća koji je jako bitan u smislu Horizon programa. Mislim da je sredstva dobilo njih tek sedam-osam, u usporedbi sa Slovenijom koja ih ima 50. Hrvatske organizacije ili ne idu po sredstva, ili to nisu u stanju ili nemaju dovoljno kvalitetne ideje u tom vrlo kompetitivnom segmentu. Da li kasnimo? Zaista kasnimo ali ja ne smijem biti pesimist. Ne vidim drugi način nego napraviti iskorak.

Što se može očekivati kad je riječ o financiranju u budućnosti?

U idućih nekoliko godina zainteresirani se prije svega trebaju osloniti na domaće financijske programe za poticanje inovacija zbog njihove raspoloživosti, a sekundarno na EU sredstva. Izdvajanja za znanost u Hrvatskoj doduše su još uvijek ispod EU prosjeka, ali trebalo bi biti dovoljno sredstava za inovacije u gospodarstvu. Prvo je pitanje jesmo li dovoljno dobri i hoće li naše gospodarstvo proizvesti dovoljan broj kvalitetnih projekata s kojima se može stvoriti konkurentska prednost. Prošli smo kroz proces deindustrijalizacije ali to je problem cijele Europe, a u tom procesu izgubili smo i gubimo 'know-how' bazen i nemamo još jedan bitan aspekt, a to je da se naši mladi negdje razvijaju. To posebno osjećam jer puno radim na edukaciji mladih. U ovom trenutku kvaliteta projekata tehnološkog tipa nije ona koja bi mene zadovoljila. Ljudi se uglavnom limitiraju na ICT tehnologije i sve što one donose, a klasična industrija koju pokrivaju područja pametnih specijalizacija zaista ne generira dovoljan broj kvalitetnih projekata koji bi podigli nacionalnu konkurentnost. Dogodilo se, što nije loše, da se razumijevanjem tijela koja su provodila pametnu specijalizaciju, kroz taj proces dozvolio ulaz i ICT tehnologijama koje su onda pomogle da svaki od ovih sektora dobije jednu novu dimenziju kroz elemente Industrije 4.0 koji su zaista hibrid klasičnih i ICT tehnologija. Tako se dobiva digitalizacija industrije, što ide na ruku strateškom pozicioniranju države jer i druge države idu prema digitalnim ekonomijama.

Imamo li mi uopće Hrvatsku 4.0 i u kojem segmentu?

Imamo, ali vrlo segmentirano. Četvrta industrijska revolucija je paradigma koju živimo a Industrija 4.0 je nešto što nam je proizvela Njemačka. Hrvatska nema jedinstvenu i artikuliranu strategiju prema Industriji 4.0 ali ni Europska komisija je nije odmah usvojila kao vlastitu primarnu razvoju platformu već je tu bilo lutanja i kašnjenja. Iako nema strategije nema ni otpora prema implementaciji rješenja koje nudi koncept 4.0 , dapače, gdje god se može, ona se stimulira. U praktičnoj primjeni imamo zaista segmentaciju – primjerice, mjestimice vidimo primjenu Interneta stvari (IoT)… Npr. Marina Punat uključila je IoT segmente u svom poslovanju. Klimaoprema je kombinirala nekoliko segmenta kao što su IoT, lean proizvodnja, vertikalno-integralnu horizontaciju i to sve smjestila u kontekst industrije 4.0. U labinskoj poduzetničkoj zoni neke su tvrtke adoptirale određene tehnologije… Prije par dana sam bio na sjednici AmChama gdje je konzalting grupa McKinsey prezentirala stanje digitalizacije Hrvatske, pri čemu je na stol bačena ideja upotrebe blockchaina u javnom sektoru RH i šire a doznali smo da Hrvatska u tom segmentu nije bila voljna sudjelovati. Pitam se zašto ne? Zašto ne biti hrabar i odabrati neke od tehnologija Industrije 4.0 i riskirati? To ne mora biti blockchain. Zašto ne vidjeti u koje tehnologije u segmentu energetike kao država možemo uložiti značajan novac i strateški se orijentirati prema njima? Jednu takvu ideju mogu iznijeti na vijeće – financirati embrije tehnologija s kojima možemo postati perjanica. Bio sam razočaran kad sam na nekim skupovima čuo zaključke da samo treba stvoriti zakonodavni okvir u kojem će se gospodarstvo snalaziti. To nije dovoljno jer takav okvir tjera u ekonomsku kolonizaciju. Okvir je dobar, ali trebaju nam vlastite strategije. Budimo vizionari i nemojmo bježati od iskoraka.

Kvalitetni i vrlo inovativni projekti u energetici postoje, primjerice HOPS-ov i Elesov projekt Sincro.Grid…

Da, primjerice, zanimljivo područje je pametno mikro/midi upravljanje tokovima energije. Novamina je još 2013. sudjelovala na jednom FP7 projektu tog tipa. Na to područje se ozbiljno računa jer je dodatno katalizirano naglim rastom obnovljivih izvora i digitalnih tehnologija iako vidim da je prihvaćanje tehnologija u tom segmentu vrlo sporo. Same tehnologije nisu dovoljno razvijene, postoje određeni otpori a ni poslovni modeli koji upravljaju tokovima energije nisu dovoljno razvijeni. Smatram da je to budućnost distribucije u elektroenergetici. Očekivao sam da će prihvaćanje te tehnologije ići brže i lakše i pri tome ne mislim samo na Hrvatsku već i na inozemstvo.

Rekli ste da za primjenu Industrije 4.0 u Hrvatskoj nema otpora, no ima li znanja? Znaju li hrvatske tvrtke što im to nudi? Pitam vas to jer mi se čini da se u proizvodnim pogonima katkad vide i rabljeni strojevi iz uvoza i to iz niza razloga koji imaju veze s konkretnim okolnostima poslovanja.

Ako gledamo klasifikacijski i smatramo da je Hrvatska orijentirana prema STEAM tehnologijama (STEM uključujući i Art), onda je Hrvatska još u trećoj industrijskoj evoluciji. Možda je u nekim zaista 'peak segmentima' Hrvatska ušla u četvrtu. Koliko organizacije razmišljaju o četvrtoj industrijskoj revoluciji i koliko imaju sposobnosti, znanja i sredstava da napreduju, to je veliko pitanje. Nemamo dovoljno kvalitetnu i kritičnu bazu znanja i vještina da možemo snažno zakoračiti u četvrtu industrijsku evoluciju. Postoje individualni iskoraci šampiona inoviranja i razvoja koji su iskoračili u četvrtu industrijsku revoluciju. To su uvijek isti – Mate Rimac, ALT PRO, DOK-ING, Tehnix, HS Produkt, dosta tvrtki iz ICT sektora. Ostatak je još u Industriji 3.0. Čekamo da se probude velike industrije, koje se nalaze u vijeću poput Končara, HEP-a i INA-e. Čeka nas niz izazovnih kombinacija tehnologija koje unutar vijeća možemo ponuditi. Primjerice, Novamina ima tehnologija koje želi podijeliti unutar vijeća, kao primjerice jačanje mreže za potporu punionicama električnih automobila te za oporabu otpadne energije u cementarama.

Obrazujemo li primjereno kadrove za Industriju 4.0?

Bojim se da ne. Dosadašnje reforme u školstvu bile su ograničene, treba nam radikalnija promjena. Postoje edukacijski šampioni ali njih je malo, ne može se govoriti o nacionalnoj politici obrazovanja. Našu djecu trebamo više učiti praktičnim stvarima, ali gdje, kad smo izgubili industrijsku bazu? Pitam se je li dovoljno razvijati samo tehničke kompetencije jer nova leadership paradigma koju promovira Europska komisija ide za tim da treba paralelno razvijati tehnička, poslovna i strateška znanja i zato treba hibridizirati edukaciju. Zašto pet godina stvarati inženjera, ekonomista ili pravnika kada se sva ta znanja mogu kvalitetno miješati? U ICT sektoru sva znanja zastarijevaju za dvije godine. Zato nam trebaju modularni programi umjesto robusnih programa tehničke ili ekonomske edukacije i njih treba sustavno provoditi. Osim toga, ne potičemo znanstvenike da snažnije surađuju s industrijom. Prema mojim saznanjima ni na Institutu Ruđer Bošković ni na FER-u nema elemenata koji bi poticali konkretnog znanstvenika koji je osobito uspješan u suradnji s gospodarstvom. Niti ima razmjene – ljudi su zapeli ili u znanosti ili u gospodarstvu, nema fluktuacije u izmjeni znanja.

Planira li vijeće nešto napraviti po pitanju edukacije?

Da, mi ćemo predlagati razne alate, metode i strateške odrednice koje bi mogle pomoći MINGO-u i Ministarstvu znanosti.