Možete li ukratko predstaviti Vašu djelatnost?

Obrt Plinoservis Kuzman postoji od 1990. godine. Kao bivši djelatnik Gradske plinare Zagreb odlučio sam otvoriti obrt s osnovnom djelatnošću servisa plinskih trošila, uglavnom marki Beretta, Junkers i Vaillant. Tom djelatnošću bavili smo se punih dvadeset godina, no uglavnom zbog nereda na tržištu i cijena koje je prouzročila nelojalna konkurencija ostavili smo servis i danas se bavimo isključivo plinskim instalacijama, instalacijama centralnog grijanja, instalacijama dimnjaka, odnosno sanacijama dimnjaka, ugradnjom većih kondenzacijskih kotlovnica, odvajanjem višestambenih objekata od zajedničke kotlovnice s prelascima na individualnu kotlovnicu. Kao najnoviju djelatnost uveli smo mjerenje, odnosno ugradnju razdjelnika topline i vodomjera proizvođača Siemens.
Zašto smo se odlučili na to? Glavni razlog je zato što novi Zakon o tržištu toplinske energije propisuje da zgrade s više od sedamdeset samostalnih uporabnih cjelina moraju ugraditi razdjelnike topline do 31. prosinca 2015, a zgrade s dvije ili do 70 stambenih uporabnih cjelina do 31. prosinca 2016. godine. To znači u razdoblju od dvije, odnosno tri godine svi oni koji se griju na tzv. daljinsko grijanje moraju na radijatore ugraditi razdjelnike topline. Upravo smo u tome pronašli sebe te se sljedećih godina planiramo baviti i tom djelatnošću.

Kakvo je općenito stanje na tržištu opreme za grijanje i kako se to odražava na plinoinstalatersku i plinoservisersku struku? Poznato je da se zalažete za promjene u načinu na koji se u Hrvatskoj obavlja prodaja i instaliranje plinskih trošila. Što bi, po Vama, trebalo učiniti?

Stanje na tržištu nije najbolje. Glavni razlog tome je što se plinska trošila, bez obzira na cilj i nastojanja Udruženja obrtnika Grada Zagreba i Sekcije plinoinstalatera i plinoservisera i dalje prodaju u maloprodaji, a ne isključivo preko ovlaštenih instalatera ili trgovina. Na žalost, za promjenu u tom smjeru nema sluha pa sve ostaje po starom, kao da smo bespomoćni. Dakle, i dalje se plinska trošila mogu nabaviti gdje hoćete i tko hoće te ih ugraditi bez znanja distributera plina, i na žalost, vrlo često uz pomoć ovlaštenih servisa pustiti u pogon. Takve nečasne radnje u konačnici mogu ugroziti život ne samih korisnika, već i njihovih susjeda koji ni ne znaju da je u njihovoj blizini neovlašteno ugrađen uređaj. O tim stvarima malo tko vodi računa i to bi se svakako trebalo što prije promijeniti.
U takvim slučajevima zaobilazi se i dimnjačar. U posljednje vrijeme, u Zagrebu primjerice, zanemarive su eksplozije prirodnog plina, ali su na žalost poznati slučajevi trovanja dimnim plinovima. Po meni se tim problemima pridaje premalo pažnje. Rješenje cijelog problema je možda u katastru plinskih trošila koji bi imao svaki distributer plinskih trošila i koji bi uredno vodio takvu evidenciju. Na taj bi se način moglo kontrolirati je li netko neovlašteno zamijenio trošilo i to bi bio velik doprinos sigurnosti građana.
S druge strane, smatram da distributeri plina, odnosno po novom operatori distribucijskih sustava ne koriste sve svoje mogućnosti koje su im dozvoljene, kao što je npr. zatvaranje plina korisnicima kojima su utvrđene neispravne plinske instalacije. Ne smijemo zaboraviti da se plinskom instalacijom smatra i dimnjak. Mislim da se prečesto ignoriraju upozorenja s terena, posebice dopisi dimnjačara u kojima se tvrdi da je dimnjak neispravan, što znači i plinska instalacija.
Problema ima i kod samih plinoservisera. Na žalost, plinoserviserom danas može postati onaj kome tvrtka koja se bavi uvozom plinskih trošila da ovlaštenje, što smatram da nikako nije dovoljno za obavljanje takve djelatnosti iz osnovnog razloga što popraviti bojler ne znači da je samo to dovoljno za njegovo ispravno korištenje. Pravi plinoserviser je onaj koji zna kada ne popravljati trošilo, već ga isključiti iz uporabe, kada je, npr. smješteno u prostoru s premalo dotoka zraka, neadekvatnim volumenom, neadekvatnom ventilacijom i, što je česta pojava, neadekvatnim odvodom dimnih plinova. Tu prije svega mislim na fasadne uređaje. Smatram da je fasadni uređaj 'balkanska' riječ jer se na Zapadu uopće takav izraz ni ne koristi. U Pravilniku HSUP-P 600, u kojega se kunu svi distributeri, stoji odredba da se fasadni uređaj smije montirati samo ako nema drugih tehničkih mogućnosti da se izađe na krov. U stanju sam svima dokazati da se odvod dimnih plinova uvijek može izvesti na krov, međutim neki to ne vide i stavljaju ga susjedu pod prozor. Uz to što je time ugroženo zdravlje ljudi, nagrđuju se i fasade, o čemu ne treba posebno govoriti. Svi znamo kako nam one izgledaju.

Svojedobno ste proširili djelatnost na sanaciju dimnjaka. S kakvim se poteškoćama susrećete na terenu?

Što se tiče naše djelatnosti sanacije dimnjaka, moram reći da su se stvari ipak malo pokrenule na bolje. Ljudi kao da su shvatili da nova plinska trošila ne funkcioniraju s novim PVC-prozorima, vratima i fasadama, što se postavlja u postojeće stare zgrade. To su sve čimbenici koji uskraćuju dotok zraka u prostor, a kao što nam je poznato, plinski uređaji ne mogu raditi bez zraka. Polako se ipak ta svijest građana proširila i nekako imam osjećaj da se lakše dogovaraju sanacije. No, kriza je dala svoj pečat i ljudi se, bez obzira što su svjesni da to moraju, teško odlučuju na promjene jer su im troškovi preveliki. Pričuve koje bi to trebale plaćati najčešće nemaju novca pa ljudi u konačnici to moraju plaćati iz svog džepa.
Jedan od velikih problema su od prije neispravni dimnjaci pa tako u zgradama imamo od četiri do pet plinskih uređaja spojenih u istu vertikalu. Tada nastupa problem jer istovremeno svi korisnici moraju zamijeniti plinske uređaje i ugraditi nove dimnjake. To je jako teško dogovoriti, ali ipak nekako sve više i to uspijevamo.
Problem su i kriteriji područnih dimnjačara, no moram istaknuti da i u tom području stvari idu na bolje. Prije su bile daleko veće razlike u kriterijima nego što su to danas, no oni postaju jedinstveniji i bolja je suradnja s dimnjačarima. No, još se na tome može i treba raditi. Dimnjačari su posljednjih pet godina bitno napredovali i u tom pogledu i napredak je zaista vidljiv.

Aktivni ste u Hrvatskoj stručnoj udruzi za sanaciju dimnjaka. Možete li komentirati općenito stanje u dimnjačarskoj struci? Smatrate li da je nužna uspostava odgovarajuće regulative u području dimnjačarstva na razini cijele države?

Nadovezujući se na prethodno pitanje, moram istaknuti da je Hrvatska stručna udruga za sanaciju dimnjaka osnovana isključivo zato jer su se pojavili razni kriteriji, dimnjačari su svaki po nekom svom pravilu odabirali materijal, uglavnom, ništa nije bilo unificirano. Proizvođači plinske opreme, odnosno opreme za provlačenje novih cijevi kroz dimnjake i sl, nisu točno specificirali opremu koja se smije, odnosno koja se ne smije koristiti kod sanacija uslijed čega je došlo do pomutnje na terenu. Edukacija i unificiranje kriterija sanacije dimnjaka primarni su ciljevi Udruge.
Kako je Udruga nepravedno bila optuživana za sukobe interesa, njezino djelovanje, tj. volja da se pomogne svima je neko vrijeme bila zakočena, no unatoč svemu i dalje radimo i trudimo se našu ideju provesti u djelo. Želimo pokazati stručnjacima i javnosti da ne postoji nikakav sukob interesa, već samo dobra namjera da svi počnemo raditi po istom ključu s jednako dobrim materijalima i na jednako dobar način. Kroz Udrugu je postignuto i to da je većina njezinih članova i ljudi koja se bavi sanacijama nabavila programe (softvere) za izračun presijeka dimnjaka i materijala koji se koristi. Mislim da smo već samim time napravili ozbiljne korake na bolje.
Dakako, smatram da bi bilo dobro donijeti odgovarajuću regulativu u području dimnjačarstva na razini cijele države. Lokalnih uprava zaista ima previše. Donose se 'lokalna pravila' koja nisu u skladu sa strukom. Upravo zato se događaju situacije da ne vrijede ista pravila u Zagrebu i, npr. Velikoj Gorici, što je u neku ruku apsurdno. Dimnjak u Osijeku i dimnjak u Zagrebu je isti. Plinski bojler spojen na takav dimnjak u Osijeku ili Zagrebu radi na potpuno isti način, no pravilnici se razlikuju zbog lokalne uprave. Smatram da bi to trebalo urediti na razini cijele države.

Lani je donesen Zakon o tržištu toplinske energije (NN 80/2013 i 14/2014) s vrlo velikim ambicijama za uštede na energiji u zgradarstvu. Kakvo je, po Vašem iskustvu, stanje u kotlovnicama stambenih i javnih zgrada u Zagrebu i širom Hrvatske?

Moje iskustvo je da modernih novih kotlovnica nema puno. Sve su to manje - više plinske kotlovnice, na mazut ili ekstralako ulje. Riječ je o kotlovnicama s malim iskorištenjem. Mislim da je cilj Zakona promijeniti kotlovnice u visokoučinkovite i kondenzacijske i da bi trebalo uložiti puno novca za toplovode koji od glavne kotlovnice napajaju postojeće objekte od glavne kotlovnice. Tu su veliki gubici te je zbog toga račun za grijanje velik.
Imam iskustva gdje smo na starim objektima odvojili kotlovnicu koja grije više objekata, gdje smo na svaki takav objekt postavili minikotlovnicu koja posebno zagrijava svaki objekt. Dobili smo uštede od čak 30 - 40%. Riječ je o kondenzacijskim kotlovnicama kojima svaka zgrada samostalno upravlja. Također, važno je reći kako smo izbjegli gubitke od zgrade do zgrade u toplovodima. Predviđamo i objašnjavamo korisnicima da je na taj način moguće proširiti i samu pripremu potrošne tople vode i tu ističem nadogradnju solarne opreme. Solarna tehnologija danas je znatno povoljnija, pogotovo za PTV. Mislim da se i u tom dijelu skriva dio naše budućnosti jer, kada promatrate Zagreb, možemo skoro šest mjeseci grijati toplu vodu samo od Sunca.

Nedavno ste se registrirali kao kupac toplinske energije, što je novi subjekt na energetskom tržištu prema spomenutom Zakonu. Zašto ste se odlučili na takav potez i koji Vam je u vezi s time poslovni plan?

Proširili smo djelatnost na ugradnju razdjelnika topline proizvođača Siemens i jedna od posljedica je bila i registracija kod Hrvatske energetske regulatorne agencije kao kupca toplinske energije. U budućnosti, kada se na tržištu postave stvari kako trebaju, planiramo biti i kupac toplinske energije u smislu kako je to zakonodavac predvidio. Samim time preuzimali bi kotlovnice, podstanice i instalacije u samim objektima, održavali ih, dok bi kroz naplatu toplinske energije financirali obnavljanje toplinskih stanica i kotlovnica.

Do kakvih ste spoznaja do sada došli u razvoju Vašeg poslovanja u tom smjeru. Što smatrate da bi još trebalo napraviti u zakonodavnom i tehničkom okviru kako bi cijeli taj novi sustav zaživio?

Teško mi je u ovom trenutku bilo što reći. Sve je to još vrlo svježe i u počecima. Teško je precizirati što bi zakonodavac trebao još propisati. Mislim da je donio dobru odluku da se grijanje mora dijeliti po stvarno potrošenoj energiji, a ne po kvadratu. Trebalo bi donijeti odluku što se tiče vode da se i voda naplaćuje po kubiku, a ne po broju članova kućanstva. Ne bi smjelo biti ni monopola, nego da su svi ravnopravni i da se na neki način kontrolira tehnika koja će se ugrađivati.

Hoće li, po Vašem mišljenju, trenutačno zahuktali program energetskog certificiranja imati ikakvog utjecaja na poboljšanje stanja kotlova i kotlovnica te općenito energetske učinkovitosti u zgradarstvu?

Općenito mislim da bi se stanje trebalo popraviti, no postavlja se pitanje što energetski certifikat znači i koliko je on pouzdan. Naime, certifikati se nude svugdje i od svakoga. Usudio bi se reći da su to već unaprijed gotovi certifikati, odnosno tipski, koji se rade za kuću ili zgradu koja nije ni viđena. Dakako, riječ je o pojedinačnim slučajevima, ali već sada je njihov broj zabrinjavajuć.
Mislim da je i sama cijena certifikata preniska ako se žele uključiti sve komponente koje bi jedan certifikat trebao imati. U tom vidu postavlja se pitanje koliko će energetsko certificiranje stvarno doprinijeti poboljšanju stanja kotlova i kotlovnica općenito. Tu sam vrlo skeptičan. Ne kažem da se energetsko certificiranje ne radi profesionalno, ne želim nikoga optuživati, ali smatram da se cijeloj toj priči treba puno ozbiljnije pristupiti.