Poštovani dr. Pavlović, nedavno ste imenovani na čelo Grupacije distributera i opskrbljivača plina pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Na što ćete se fokusirati u svojem radu u odnosu na dosadašnji angažman Grupacije?

Iako zastupam Grupaciju, svjestan sam da nijedan sudionik plinskog sustava nije njime zadovoljan. Naime, problemi u plinskom biznisu u posljednjih su nekoliko godina rješavani površno. Takva rješenja nisu otklanjala dubinske uzroke problema u plinskom sustavu, već su samo privremeno ublažavala njihove simptome. Jedan od razloga zašto je tome tako je nedostatak odlučnosti u definiranju dobro izbalansiranog regulatornog okvira koji će s jedne strane omogućiti fer tržišnu utakmicu i poticanje ulaganja, a s druge zaštitu osjetljivih skupina potrošača.
Zato ćemo se kao Grupacija, iako prvenstveno zastupamo interese distributera i opskrbljivača, snažnije angažirati na traženju zajedničkih rješenja. Svjesni smo da je nagomilane probleme moguće riješiti samo ako smo spremni izvući pouke iz dosadašnjih grešaka u rješavanju problema i ako postoji kritična masa koja ih je spremna početi rješavati cjelovito, a ne segmentirano.

U situaciji kada postoji puno nagomilanih problema u branši, kakva je uloga Grupacije, a kakva bi trebala biti uloga Hrvatske stručne udruge za plin?

Siguran sam da su ova dva udruženja komplementarna i da postoji značajan prostor za zajedničko djelovanje. Grupacija je otvorena za suradnju sa svima onima koji žele konstruktivno doprinijeti bržem i efikasnijem rješavanju nagomilanih problema i vjerujem da ćemo uskoro definirati svojevrsnu platformu za zajedničku suradnju.

Grupacija se nedavno obratila Ministarstvu gospodarstva i Hrvatskoj energetskoj regulatornoj agenciji zbog nezadovoljstva načinom na koji je Vlada krajem travnja formulirala tarifne stavke. Možete li reći u čemu je problem s načinom određivanja tarifa i što traži Grupacija?

Vlada je krajem travnja svojom odlukom smanjila distributivnu tarifu za industrijske potrošače. Na taj je način odgovorila na učestale kritike industrije da je prirodni plin za ovu grupu potrošača u Hrvatskoj u prosjeku za 30% skuplji nego u zemljama u okruženju. Međutim, ovom se odlukom druge distributere (operatore distribucijskih sustava) dovelo u još teži položaj jer su prosječne tarife u Hrvatskoj i prije njenog donošenja bile među najnižima u Europi. Primjerice, visina tarifne stavke za distribuciju za industrijskog potrošača čija je ukupna godišnja potrošnja veća od 50 GW h u Hrvatskoj iznosi oko 1 eurocenta, dok primjerice, u Austriji tarifa za takvog industrijskog potrošača iznosi 11 - 60 eurocenti, ovisno o tome gradi li distributer plinsku mrežu ili ne.
Distributeri već dugi niz godina upozoravaju da se u praksi otežano provode odredbe Zakona o energiji po kojima se tarifni sustavi temelje na opravdanim troškovima poslovanja, održavanja, zamjene i izgradnje ili rekonstrukcije objekata i zaštite okoliša, uključujući razuman rok povrata sredstava od investicija.
Primjerice, u ukupnoj cijeni opskrbe prirodnog plina za kućanstvo distributeri imaju najmanji udio koji se s najnovijim promjenama smanjio na oko 10 - 13%. Može se reći da najveću korist imaju glavni dobavljač plina (njegov udio u ukupnoj cijeni plina se kreće 55 - 60% ) i država putem poreza na dodanu vrijednost čiji je udio u ukupnoj cijeni opskrbe 20%.
Ovakav pristup ugrožava sigurnost opskrbe što, siguran sam, nitko ne želi, ali bi to na žalost, mogle biti neposredne posljedice.
Grupacija stoga traži da se postojeća metodologija primijeni na način da se priznaju realni troškovi poslovanja, a to zahtijeva angažman regulatora koji mora definirati stručna mjerila i kriterije za analizu poslovnih značajki svakog energetskog subjekta. Mišljenja sam da neovisna uloga regulatora ne smije biti izgovor za stvaranje paralelne virtualne stvarnosti koja nema nikakvog dodira i ne osvrće se na realno stanje stvari. Regulator i energetski subjekti moraju biti partneri u tom procesu, a nikako suprotstavljene strane.
Naime, dobro izbalansirani regulatorni okvir, koji sam već spomenuo na početku, mora omogućiti kvalitetnu i cjelovitu analizu poslovnih značajki svakog energetskog subjekta. Isto tako, novi zakoni ili izmjena postojećih zakona i podzakonskih akata trebali bi stupati na snagu tek kad se usklade s ostalim zakonima kojima se reguliraju djelatnosti svih ostalih plinskih subjekata u energetskom lancu. Svjesni smo također da se često čuju zamjerke da je broj distributera suviše velik i da mora doći do okrupnjivanja kako bi se povećala rentabilnost i ulaganja. Međutim, realnije je ipak očekivati okrupnjivanje opskrbe, a vjerujem da će tom procesu sigurno doprinijeti i nepovoljna gospodarska kretanja, jer je to način da sačuvamo zdravu jezgru i profitabilnost. Ovo su svakako neka od mogućih rješenja za izlazak iz začaranog kruga u kojem se trenutno nalazimo.

Kakve nedoumice imate vezano za primjenu novih tarifnih stavki u tarifnim sustavima za distribuciju i opskrbu plinom te jeste li ih u razgovoru s mjerodavnim institucijama uspjeli razriješiti?

Distributeri koji još uvijek imaju nešto apetita za rizik, pa iz vlastitih sredstava ulažu u razvoj mreže, ne mogu pokriti trošak ulaganja iz sadašnje tarife. U ovom trenutku EVN Croatia plin, Plinara iz Pule i Montcogim-plinara ulažu u izgradnju nove mreže, s time je da je EVN slučaj za sebe, a svi drugi distributeri su u obvezi ulaganja znatnih sredstva u nadogradnju i unaprjeđenje sigurnosti distribucijske mreže. Drugim riječima, prisiljeni su dugoročno poslovati uz gubitak, što je apsurdno i sasvim u neskladu s namjerama zakonodavaca u Europskoj uniji.
Naime, tarife su ključna poluga za osiguranje ekonomske isplativosti projekta u okviru koncesijskog razdoblja, a ne za pokrivanje osnovnih troškova poslovanja ili generiranje gubitaka, kao što je sada slučaj. Grupacija je u više navrata ukazivala na ove probleme kako u prethodnoj, tako i novoj Vladi. Novi sastav Ministarstva gospodarstva pokazuje, doduše još uvijek 'sramežljivo', suradnju sa strukom.

Što u novom Tarifnom sustavu smatrate pozitivnom promjenom? Kako gledate na uvođenje fiksne naknade?

Iako je njezina svrha neupitna, fiksna naknada je određena prekasno, odnosno sa zakašnjenjem od minimalno četiri godine i u krivom trenutku jer u vrijeme gospodarske krize i pada bruto domaćeg proizvoda nije uputno uvoditi dodatne naknade.
Uvedena je kako bi se barem djelomično distributerima kompenziralo smanjenje tarife za industrijske potrošače, a s druge je stane dodatno opteretila ionako već osiromašene kućne budžete. S druge strane, da nije bila uvedena, distributeri bi bili dovedeni u milijunske gubitke.
Trebalo bi razmotriti mogućnost da građani čiji mjesečni neto prihod ne prelazi određeni iznos budu oslobođeni plaćanja fiksne naknade, ali bi pri tome trebalo osigurati da se taj iznos nadoknadi distributerima.

Kako gledate na promjene cijene priključenja na plinsku mrežu te što će to donijeti opskrbljivačima, a što građanima?

Hrvatska energetska regulatorna agencija je još krajem 2011. godine donijela Pravilnik o naknadi za priključenje na plinski distribucijski ili transportni sustav i za povećanje priključnog kapaciteta korisnika tih sustava. Pravilnik se tek treba dokazati u praksi, iako napominjem da, imajući na umu velike razlike u naplati naknada za priključenje (visina naknade, način izvođenja priključka, način financiranja plinske mreže, njeno vlasništvo, područja gdje dio naknade naplaćuje lokalna samouprava, stupanj usklađenja s postojećom i prijašnjom regulativom i sl), bilo ga je sve samo ne lako donijeti. Međutim, ono se još uvijek ne primjenjuje.
Ove je godine, krajem ožujka, nakon zaista neopravdano dugotrajnog postupka izračuna ulaznih podataka potrebnih za određivanje naknada HERA dostavila sve potrebne podatke MINGO-u. Očekujemo da će Ministarstvo napokon predložiti visinu naknade za priključenje te da će je Vlada usvojiti kako bi se Pravilnik konačno počeo primjenjivati.
Napominjem da se iznosi tarifa, naknada i cijena za sva tri osnovna izvora prihoda (tarifa, priključci i nestandardne usluge) distributera moraju konačno odrediti u realnom iznosu. Zato je, osim tarifa i naknada za priključenje, potrebno donijeti i Cjenik nestandardnih usluga.

Možete li nešto reći o stanju u cijelom plinskom gospodarstvu u smislu pada potrošnje plina, ali i sve većih investicija koje zahtijevaju novi propisi?

Nastave li se negativna gospodarska kretanja u zemlji, izvjesno je da će se nastaviti trend pada potrošnje plina. Kao što je poznato, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj u travnju ove godine manja je za 9,4% u odnosu na travanj prošle godine.
Usporedimo li kretanja u Hrvatskoj s pokazateljima za zemlje Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) iz Europe, vidjet ćemo da potražnja za plinom u 2009. godini pala za 5,6% u odnosu na 2008, a industrijska proizvodnja zabilježila je snažan pad. Gledamo li prognoze za razvoj plinskog sektora do 2020. godine, nitko ne sumnja da će na rast potražnje za plinom utjecati gospodarski oporavak, a neki prognoziraju da će u tome ključnu ulogu imati proizvodnja energije iz plina. U svijetlu najnovijih vijesti iz Europe jasno je da je gospodarski oporavak neizvjestan.
Neizvjesna je i budućnost plina i njegova uloga u energetskom miksu. U Europi su se cijene vratile na razine prije krize, a cijena emisije ugljičnog dioksida u okviru Europskog sustava za trgovanje emisijama pala je na ispod 7 EUR/t. I zato ugljen potiskuje plin s jedne strane, a s druge plin, za razliku od obnovljivih izvora energije, ne uživa nikakve subvencije kojima bi se poticala jača potrošnja, iako je najčišće fosilno gorivo.
Iz moje perspektive, to su sve zabrinjavajući trendovi koji govore da su projekcije o 5,7 milijardi m3 potrošnje plina Hrvatskoj 2015. godine teško ostvarive.

Ulaganja u plinsku mrežu su sve manja pa i neki novi koncesionari između redaka spominju da će, uz postojeće tarifne sustave, teško ispuniti koncesijske obveze. Smatrate li da bi u tarifnim sustavima nešto fundamentalno trebalo promijeniti da se potaknu investicije? Kako to postići? Treba li, npr. ići na povećanje regulacijskog perioda što sugerira EVN Croatia plin?

Nove tarife ne omogućavaju distributerima izgradnju plinske mreže na što ih obvezuju koncesijski ugovori. Financiranje izgradnje mreže ne može se pokriti iz tarife za kućanstva jer se ona koristi za pokrivanje operativnih troškova, već samo iz tarife za industrijske proizvođače. U Austriji, kao što sam već ranije napomenuo, operatori distribucijskog sustava (distributeri) koji grade distributivnu mreže imaju veću tarifu.
Vlada će svojom odlukom u konačnici dovesti u pitanje financijsku opravdanost izgradnje magistralnih transportnih plinovoda jer se u ovakvim uvjetima neće graditi distribucijska mreža!

Hrvatska se po cijenama plina za građane približila europskom prosjeku. Poduzetništvo je u novim tarifama prilično financijski rasterećeno, no može li se takvo stanje održati s cijenom od 2,13 HRK/m3, odnosno kakva su Vaša predviđanja razvoja situacije s cijenama plina?

U Hrvatskoj i dalje ne postoji jasna slika kretanja cijene plina, a plin nije konkurentan energent. Zato su ga neki potrošači odlučili zamijeniti nekim drugim energentom, a novi potrošači nisu motivirani da ga koriste. Primjenom Trećeg paketa energetskih zakona tržište bi se trebalo otvoriti za konkurenciju, ali to je, po svemu sudeći, zahtjevan i dug proces. Prošle je godine snažno odjeknula vijest da njemački energetski div E.ON 'ulazi' na naše tržište, ali su događaji pokazali da se on odlučio zadržati na granici jer u ovom trenutku ne vidi mogućnosti za zaradu u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje zašto strane korporacije nisu ozbiljno zainteresirane za ulazak na hrvatsko tržište i što je potrebno učiniti da bi se to promijenilo. Što treba promijeniti da E.ON ili netko drugi prijeđe granicu?

U Hrvatskoj se također susrećemo s posebnim fenomenom koji se može opisati kao 'konkurencija bez konkurencije'. Drugim riječima, piramida otvaranja tržišta plina okrenuta je naopako. Do otvaranja tržišta dolazi u segmentu tržišta na nivou distribucije i to tako da opskrbljivači koji kupuju plin od jednog dobavljača ulaze u druga distribucijska područja što dovodi do turbulencija na tržištu. Dok se tržište stvarno ne otvori za konkurenciju među velikim dobavljačima, ne možemo govoriti o stvarnom, već samo o deklaratornom otvaranju tržišta plina u Hrvatskoj.

I za kraj, kakva su Vaša predviđanja daljnjeg razvoja primjene plina u Hrvatskoj, ali i svijetu?

Ne tako davno u jednom je komentaru 'Kratki spoj' na ovom portalu napisano da se Hrvatska ponaša kao da se oko nje ne zbivaju nikakve promjene, posebno u plinskom sektoru. Mislim da je ovaj problem danas još više izražen pa, kad se govori o aktualnim problemima i najavljuju novi projekti, malo se ili nimalo ne apostrofiraju rekao bih tektonske promjene na globalnom i europskom tržištu plinu, a posebno trenutne energetske politike EU-a. Dok Europa bilježi pad potrošnje plina i odgodu brojnih projekata, potrošnja plina značajno raste u Kini, Indiji, Japanu (posebno nakon nesreće u Fukushimi), dok Australija, Indija, Kina grade nove terminale za ukapljeni prirodni plin (LNG). Nakon revolucionarnog buma proizvodnje plina iz škriljaca, SAD više ne uvozi LNG, a predviđa se da bi Kina do 2030. godine mogla postati najveći proizvođač plina iz škriljaca.
A ovo je samo isječak najnovijih zbivanja… Naime, već sam ranije spomenuo relativno neizvjesnu budućnost plina u europskom energetskom miksu. Za mnoge je bio iznenađujući, na nedavno održanoj 25. svjetskoj plinskoj konferenciji, oštar stav Aleksandra MEDVEDEVA, zamjenika predsjednika Uprave Gazproma da Europa ignorira činjenicu da vrijeme prirodnog plina tek dolazi i da se usvajaju kratkovidne politike koje obeshrabruju korištenje svih oblika fosilnih goriva, na račun visoko subvencioniranih obnovljivih izvora. Prirodni plin se neopravdano dovodi u vezu s drugim prljavim izvorima energije i demonizira ga se zbog ugljičnog sadržaja, a to je greška. Slična razmišljanja dijeli i Hamad Rashid AL MOHANNADI, generalni direktor Rasgasa, katarskog proizvođača LNG-a, koji je na istoj konferenciji poručio da bi Europa trebala poticati veće korištenje plina, a ne ugljena, kao što je to sad slučaj.
Drugim riječima, u promišljanju budućnosti plinskog sektora u Hrvatskoj moramo pratiti i dobro razumjeti zbivanja u Europi i svijetu. Kao nova članica EU-a moramo biti svjesni i njenih prednosti i ograničenja. Okvir nam je zadan, to nema nikakve sumnje, ali istovremeno treba biti jasno da se ne može se u isto vrijeme regulirati tržište, voditi socijalna politika i imati liberalizirano tržište. Isto tako, energetski projekti izuzetno su složeni i osim inženjerskog i pravnog, financijski aspekt postoje sve značajniji u smislu osiguranja potrebnih sredstava, a posebno u okolnostima ekonomske krize. Naposljetku, investitori u energetske projekte moraju voditi računa o komunikacijskom aspektu projekata, jer je i Europska komisija je u svojoj Komunikaciji i europskim energetskim projektima nedvosmisleno priznala da do 2020. godine EU neće ostvariti svoje energetske ciljeve zbog nedovoljne transparentnosti i dugotrajnih administrativnih procedura. Vjerujem da i mi zbog istih razloga, ukoliko nešto ne promijenimo, nećemo moći ostvariti naše ciljeve!