Poštovani gosp. profesore, za početak kakvo je zanimanje za studiranje na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu?

Gledajući broj upisanih studenata, FSB dobro stoji. Godišnje upisujemo oko 450 studenata, što je otprilike malo više od stvarnog kapaciteta. Ipak, problem je da od toga tek 50% studenata diplomira!
Često se uposređujemo s Fakultetom elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, koji upisuje nešto više studenata od nas, ali dobiva bolju studentsku populaciju. Na žalost, čini se da je FER ponešto prekapacitiran pa se događa da na 'burzi rada' u zadnje vrijeme ima dosta elektrotehničara i računaraca, što sa strojarima nije slučaj. Doduše, godinama smo jedva popunjavali broj studenata pa je i to možda razlog za to.
Pri dodjeli nagrada najboljim studentima 2011. godine, direktor INETEC-a, dr. sc. Duško ČORAK, dipl. ing. je rekao da ga veseli što ima toliko studenata s prosječnom ocijenom izvrstan, što u njegovo vrijeme nije bio slučaj jer je tada bilo malo i vrlo dobrih. Čini mi se da je upravo to jedan od problema jer, ako imate puno onih koji su dobri, među njima nema nikakve gradacije. To je počelo prije nekih 8 - 10 godina, kada je krenuo Bolonjski proces. Sada se događa da fakultet na početku dobije dobru studentsku populaciju, koja je u stanju zadovoljiti relativno niske formalne kriterije. No, kako zatim od toliko dobrih studenata probrati još bolje?
Žalosti me što su se fakulteti time spustili na razinu dobre srednje škole pa više nema studija kakve su poznavale stare generacije. Izgubilo se snalaženje po knjigama, razlikovanje bitnog od nebitnog i sve se svelo na pamćenje i reprodukciju te se izgubilo na kreativnosti.

Jesu li na FSB-u riješeni problemi koji su proizlazili iz prilagodbe Bolonjskom procesu?

Na žalost, to nije još riješeno. Željeli smo biti prvi u Bolonjskom procesu jer smo mislili da će nam to donijeti neke prednosti, no to smo napravili na formalni način. Tako smo znatno povećali broj smjerova, na čak devet, a ti smjerovi su postali 'mali studiji' pa studenti već nakon prve godine ulaze u neki smjer. Čini mi se da je o tome prebrzo odlučeno i da su zbog toga napravljene pogreške za koje i danas ispaštamo.
Također imamo drugačiji omjer trajanja dodiplomskog i diplomskog dijela studija od ostalih fakulteta. Taj je omjer kod nas sada 3,5 + 1,5, a na drugim fakultetima je 3 + 2. Time je famozna mobilnost, zbog koje je sve to navodno uvedeno, u početku onemogućena. No, treba se upitati je li ona uopće važna, ako se za nju zanima tek 2% studenata.
Nije mi jasno ni zbog čega studij uopće mora biti podijeljen na dva dijela jer nakon preddiplomskog dijela svi studenti FSB-a redovito nastavljaju diplomski dio. Uz to, na kraju dodiplomskog dijela, koji je ujedno kraj zimskog semestra, u sustavu 3,5 + 1,5 studenti u samo mjesec dana moraju napraviti sve: položiti ispite semestra, izraditi završni rad i upisati novu godinu, što je vrlo teško. Isto tako, dodiplomski dio studija je zamišljen kao temeljni i obrađuje matematiku, osnove fizike, termodinamike i sl. No, u tom prvom dijelu studentima moramo dati i nešto stručno jer se na čemu će oni onda napraviti završni rad. Na matematici?
Što će biti sa sustavom 3,5 + 1,5 na FSB-u, u ovom trenutku ne mogu reći. Dok sam vodio Povjerenstvo za studijski program, usvojeno je 3 + 2, ali nismo uspjeli završiti posao. Novo Povjerenstvo koje na tome radi već 2,5 godine također misli zadržati 3 + 2, ali je daleko od cilja. Ima ideja i o sustavu 4 + 1, što bi također, uz neke uvjete, imalo smisla. Što se tiče drugih fakulteta, većina ih ima sustav 3 + 2. Također smo zahtijevali integralni studij od pet godina, ali nam to nije odobreno, što nije slučaj, npr. s Veterinarskim i Medicinskim fakultetom, gdje takav integralan studij traje čak šest godina.
Moram reći da sam, razgovarajući s kolegama iz Europe, primijetio da se svi žale na Bolonjski proces. Bojim se da želja da se studij napravi atraktivnijim i da se poveća motiviranost studenata nije uspjela. Naprotiv, otežala se organizacija nastave.

Što možete općenito reći o studiju strojarstva u Hrvatskoj?

Mislim da u ovom trenutku Hrvatskoj ne treba više od 100 - 150 diplomiranih inženjera, odnosno magistara inženjera strojarstva. No, sada imamo četiri studija strojarstva: u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Slavonskom Brodu, a samo kod nas ih diplomira 200. Mislim da bi bolje rješenje bile visoke tehničke škole koje traju tri godine i fakultet koji traje pet godina. S druge strane pak smatram da zbog regionalnog razvoja ima smisla imati fakultete u sve četiri regije kako bi ljudi koji diplomiraju izvan Zagreba mogli ostati u svojem kraju i razvijati ga. Naime, kada studenti dođu u Zagreb na studij, teško iz njega odlaze nakon što diplomiraju jer je u Zagrebu mogućnost zaposlenja najveća i plaće su bolje nego u drugim dijelovima zemlje, a zbog toga trpe druge regije.
Kada već govorim o studiranju i regijama, moram spomenuti ideju osnivanja Fakulteta za energetiku u Šibeniku koji bi bio dio Sveučilišta u Zagrebu, odnosno njegova ispostava. Dakle, profesori iz Zagreba bi odlazili tamo na nastavu, barem dok se novi fakultet kadrovski ne osposobi. U ovom trenutku se kreće s tom idejom.

Kakva je uopće zainteresiranost studenata za studij?

Kada se radi o motviranosti i zainteresiranosti, moram nešto reći u obranu studenata. Oni nisu odvojeni segment društva. Oni odrastaju u društvenom okruženju kakvo je i sve to ima posljedice na njih. Kada vide da se urušio sustav vrijednosti i da mnogi bez truda uspjevaju namaknuti golema materijalna dobra, ne mogu biti motivirani za studij i shvatiti da jedino radom i trudom mogu postići životne ciljeve!
Njihova veća zainteresiranost za studij može se postići jedino većom angažiranošću nastavnika, što znači da oni sa studentima moraju raditi u većoj mjeri. No, to je teško postići na prvim godinama, kada je broj studenata velik.
Režim studija koji motivira studente, primjerice, uključuje veći broj kolokvija, iako u tome ne treba pretjerivati. Tako smo tome pristupili formalno pa je matematika, koja je nekada bila jedan od najtežih predmeta, postala jedan od najlakših. No, nije stvar u tome je li ona najlakša ili najteža, već u tome što studenti više ne znaju matematiku! Na žalost, to se primjećuje tek kasnije, a svemu je kriv formalistički pristup.

Upoznaju li se studenti FSB-a tijekom studija sa stvarnim problemima struke i ostvarenim projektima?

Ako govorim o smjeru koji pokrivam, odgovor je pozitivan. Studente redovito vodimo na obilazak različitih objekata, za što dobivamo sredstva od Fakulteta i, u manjoj mjeri, od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, a ponekad studenti dio plate sami. U pravilu, barem jednom godišnje imamo dvodnevnu 'terensku nastavu', a uz to redovito obilazimo zagrebačke toplane i odlazimo na jednodnevne izlete izvan Zagreba, na vjetroelektrane i termoelektrane.
Uobičajena studentska praksa traje 21 dan što je, po mojem mišljenju, nedovoljno. Tako su neki studenti dobili mogućnost da odrade inozemnu praksu i to u BMW-u u Njemačkoj, no poručili su im da ne mogu doći na manje od šest mjeseci. Na kraju smo im prilagodili nastavu i polaganje ispita jer je to za njih bila izuzetna prilika.

Kako vidite trenutačno stanje industrijske proizvodnje u Hrvatskoj? Činjenica je da gotovo ništa ne proizvodimo.

Korijeni loše situacije u Hrvatskoj, odnosno propasti proizvodnje leže još u promjenama na početku devedesetih. Tada su se u političkom vrhu pojavili ljudi koje na te položaje ne bi došli normalnim putem, a isto tako su neki odjednom došli do golemih novaca, a bili su nedovoljno obrazovani i nisu znali što bi s njima. Pa su se okrenuli trgovini, ali ne na svjetskoj razini, već običnoj preprodaji. To je bilo puno lakše nego proizvoditi. Naime, za proizvodnju je potrebno znanje i mnogo je manja garancija uspjeha nego u trgovini. No, nemam ništa protiv trgovine, već protiv preprodaje, što je nešto sasvim drugo. Uostalom, ono što se proizvede, mora se nekako prodati i to je onda prava trgovina!
Sjećam se predstavnika Hrvatske vojske koji su vrijeme Domovinskog rata došli kod nas i pitali nas možemo li projektirati i napraviti maljutku. Rastavili smo je i razradili projektiranje i izradu novih, no onda nam je rečeno kako će se one ipak uvesti. Dakle, uvoz je presudio, a pretpostavljam da je netko od toga imao koristi.
Jedan od razloga propadanja naše industrije je i u tome što ona nije uspjela shvatiti da otvoreno tržište zahtijeva restruktruriranje. Tako su kod nas nekada postojale četiri velike tvornice dizelskih motora. Naravno, nije ih potrebno toliko, već samo jedna. Na kraju, ostala je samo ona u Splitu koja se danas bori za opstanak, a isto je s brodogradilištima.

Je li možda slično s električnom energijom? S jedne strane, ne grade se novi elektroenergetski proizvodni objekti, a s druge se strane veliki dio električne energije uvozi.

Mislim da je s električnom energijom situacija ipak drugačija. Tu su više u pitanju neorganiziranost u državi i nekompetentnost ljudi koji donose odluke. Tako se do sada nitko jednostavno nije usudio donositi odluke, a pogotovo one krupne kao što je izgradnja novih elektrana.

Kako gledate na sve veću primjenu obnovljivih izvora energije?

Postrojenja obnovljive izvore su, kako stvari stoje, i dalje skuplja od konvencionalnih. No, europske zemlje idu prema sve većem iskorištavanju obnovljivih izvora sa skoro religioznim pristupom, za što ipak postoje racionalni razlozi. Naime, Europa troši preko 500 milijardi eura godišnje na uvoz energenata, što je ogroman izdatak koji iz godine u godinu raste. Odatle i ideja da je bolje jedan dio tih sredstava, makar to značilo skuplju struju, prebaciti na domaću proizvodnju iz obnovljivih izvora, za što će se više platiti, ali će novac ostati u Europi. Tako se razvija i industrija jer se proizvodi izvoze. Na primjer, Danska je prije 15 godina odlučila stvoriti industriju kojom će smanjiti svoju ovisnost o uvozu energenata i danas ima jednog od najvećih svjetskih proizvođača vjetroturbina - Vestas.
Na žalost, Hrvatska u tome nije uspjela. Na primjer, najviše se očekivalo od Končara i u skladu s time je prije desetak godina osnovan konzorcij u koji je ušlo više tvrtki, no sve to na kraju nije imalo zadovoljavajući rezultat. Mislim da je tada trebalo pronaći sposobnije ljude koji su to mogli bolje napraviti, a politika ih je trebala podržavati pa i 'pritiskati'.
Kada sam spomenuo Vestas, mogu navesti još jedan negativan primjer. Na FSB-u smo imali znanstvenog novaka koji je otišao u inozemstvo gdje je doktorirao, radio desetak godina, a zatim se vratio (pri čemu moram reći da je bilo protivljenja da se uopće vrati!). U svakom slučaju, danas je on vrhunski stručnjak u području matematičkog modeliranja i mnogi žele suradnju s njim na projektima: od NASA-e, Vestasa, Samsunga itd. Upravo je Vestas bio spreman plaćati mu pet godina profesorsko mjesto na bilo kojem sveučilištu u svijetu u zamjenu za suradnju na projektima. To kod nas, naravno, nije prošlo jer je na Ministarstvu i na Fakultetu bilo velikih otpora.

Najavljuje se gradnja brojnih novih elektrana. No, trebaju li oni uopće Hrvatskoj?

Trenutačna situacija nam ide u korist jer je naše i gospodarstvo u zemljama u okruženju slabo pa se još može nabaviti relativno jeftina struja, po 50 - 60 EUR/(MW h). S novim postrojenjima teško možemo postići tu cijenu. No, električna energija je strateški proizvod, ali i ogledalo životnog standarda u pojedinoj zemlji.
Nama treba nova snaga oko 1500 MW. Pri tome se najbrže mogu izgraditi vjetroelektrane i to već za šest mjeseci ako je ispitana lokacija. One su u ovom trenutku jako isplative zbog poticaja i trenutačno se popunjavaju najbolje lokacije Ono što može biti prepreka je 'plafon' elektroenergetskog sustava za preuzimanje 1200 MW iz vjetroelektrana, iako HEP i Energetski institut Hrvoje Požar smatraju da bi snaga veća od 350 - 400 MW u ovom trenutku za hrvatski EES predstavljala velik problem. Zbog toga bi nam trebale nove reverzibilne hidroelektrane, ali i za njihovu gradnju treba nekoliko godina, a ponovno nema sumnje da će se i u tu priču uključiti 'zeleni'. Ne vidim stoga kako ćemo 'pokriti' snagu predviđenih vjetroelektrana u vrijeme kada vjetar ne puše, osim snagom novih konvencionalnih elektrana. Iako sam za poštivanje svega što od nas traži Europska unija, mislim da su za sada konvencionalni izvori za Hrvatsku rješenje koje se ne može zaobići.
Na žalost, ni za obnovljive ni za konvencionalne izvore nemamo vlastitu proizvodnju opreme. Šteta je da se ni stupovi za vjetroelektrane ni generatori ne rade u Hrvatskoj, već naše tvrtke rade samo prilazne ceste i sl. Trebali bismo naći način da stimuliramo ugradnju domaće opreme, naravno ako zadovoljava sve tehničke norme.
Što se tiče Sunčeve energije, ona je daleko skuplja i pitanje je koliko je siromašnoj Hrvatskoj potrebna. Kažu da se tu otvaraju nova radna mjesta, ali na čemu? Možda u montaži, ali kakvu proizvodnju imamo? Samo sklapamo uvezenu opremu.

Jedan od kapitalnih energetskih projekata koji se planiraju graditi je TE Plomin C. Koji je, po Vašem mišljenju, bolji energent za tu elektranu?

U ovom trenutku je ugljen oko 2 - 3 puta jeftiniji od plina i to od plina koji plaća HEP kao najveći potrošač i koji je stoga za njega najjeftiniji! Uz to, kod plina postoji više problema. S jedne strane je cijena, a s druge dobavni pravci. Hrvatska jednostavno nema dovoljno plina. Tako dvije zagrebačke termoelektrane-toplane najveći dio zime, kada je potrošnja plina velika, rade na mazut, što nije dobro sa stajališta utjecaja na okoliš. U tom je mazutu velik udio sumpora, a ta postrojenja nemaju odsumporavanje i to sve odlazi u zagrebački zrak koji udiše oko 800 000 stanovnika. S druge strane, diže se buka zbog sumpora u Plominu koji koristi ugljen s manje od 1% sumpora i u ovom trenutku ima 70%-tno odsumporavanje, dok bi novi blok trebao imati 95%-tno odsumporavanje što znači da će u odnosu na zagrebačke termoelektrane-toplane biti u puno povoljnijem položaju, a da ne govorim o tome da je tamo mnogo manje stanovnika.
Što se tiče TE Plomin C, treba znati da se velike termoelektrane mogu graditi u pravilu tamo gdje ima vode za hlađenje, dakle uz more. Uz to, u Plominu već postoji elektrana na ugljen, a i sva potrebna infrastruktura. Dovoz ugljena je najjeftiniji morem i pravci su diferencirani jer ga se može nabavljati iz Australije, Južne Amerike, Rusije itd.
Naravno, plin je povoljniji s gledišta utjecaja na okoliš, iako i pri njegovom izgaranju nastaju emisije CO2, ali oko 50% pola manje nego kod ugljena. S druge strane, električna energija iz ugljena je osjetno jeftinija od one iz plina. Ako se u budućnosti europska regulativa pooštri, situacija će se možda promijeniti. Još se ne zna koliko bi trebao koštati certifikat, odnosno dozvola za 1 t CO2. No, ako se tržište razvije, mislim da ta cijena neće otići previsoko.
U isto vrijeme, dok niz godina radimo studiju utjecaja na okoliš za TE Plomin C, a 'zeleni' pa i Ministarstvo zaštite okoliša i prirode traže sve moguće i nemoguće uvjete, u Kini se svaki tjedan u zadnjih 6 - 7 godina pušta novih 1000 MW iz termoelektrana na ugljen u pogon. I sada ćemo mi spašavati svijet s 500 MW? Takva elektrana će poštivati apsolutno sve stroge europske propise o zaštiti okoliša, zdravlja ljudi, životinja i biljaka.
Mnogi govore o lobijima koji zagovaraju ugljen. No, koji su to lobiji i s kojim motivima? Je li to možda neka hrvatska tvrtka za proizvodnju ugljena ili opreme za elektrane na ugljen?
Mene nitko ne plaća da pričam ni o plini ni o ugljenu. Ne bih želio da me se veže ni uz koji energent ni uz koje postrojenje jer niti zagovaram ugljen niti plin niti nuklearnu energiju niti obnovljive izvore! Zagovaram ono što je u određenom trenutku, po mojem mišljenju, isplativo, a to je u ovom trenutku ugljen. Doduše, u obzir bi mogla doći i nuklearna energija, ali kako se danas grade veliki blokovi, oni su za naš elektroenergetski sustav preveliki i mnogo skuplji. Uz to, tu su i zakoni koji zabranjuju aktvnosti i istraživanja u vezi izgradnje nuklearnih elektrana. Kako sada stvari stoje i koliko mogu pogledati unaprijed, novi energetski blok na ugljen mi se čini razumnim rješenjem.

Vezano uz to, zašto FSB nije bio uključen u izradu Energetske strategije?

Ne znam točan odgovor na to pitanje. Kada smo govorili o lobijima, oni u politici svakako postoje. Blago rečeno, bili smo uvrijeđeni da nas oko Energetske strategije nitko nije ništa pitao i da nismo sudjelovali, ali kada je napravljena, imali smo primjedbe. Ipak, mislim da ona nije loša, ali da bi bila bolja da su bile drugačije javne rasprave i uvažene neke primjedbe. No, s obzirom na to da je donesena, moramo je se pridržavati. Ne može se neprekidno odgađati njezina provedba.

Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija nedavno je izložio ideju o uspostavi registra energetskih projekata gdje bi se točno vidjelo što se i gdje planira graditi. Što mislite o toj ideji?

Apsolutno podržavam takvu ideju i smatram je jako dobrom. Treba postojati tijelo koje će sve to pratiti kao što je, npr. CEI. To tijelo treba koordinirati, investitorima pomagati i pronalaziti partnere u državnoj upravi koji mogu pomoći kod prevladavanja nekih prepreka koje se pojavljuju. To je pravi način. Isto tako, trebalo bi voditi računa koliki kapaciteti u kojem trenutku trebaju, iako ne bi trebalo priječiti investitore ako žele nešto izgraditi da to i učine. Tako se sada se govori o dva velika termoenergetska bloka u Slavoniji: od 500 i 600 MW u Slavonskom Brodu i Osijeku. Ako investitori za te objekte mogu osigurati plin, ništa ih ne bi trebalo sprječavati da takve objekte izgrade. Hrvatski operator tržišta energije će onda kupovati električnu energiju od najpovoljnijeg proizvođača. To se onda naziva slobodnim tržištem!