Što biste mogli izdvojiti kao glavne uzroke trenutačne energetske krize u Europi?  

Kao i u energetskim krizama iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, radi se o kombinaciji ekonomskih uzroka, geopolitičkih poticaja i povoda za krizu te dodatnih vanjskih neočekivanih utjecaja koji su potaknuli intenzitet krize. Ekonomski splet okolnosti i uzroka obuhvaća smanjenje potrošnje energije i cijena energenata prouzročenih pandemijom virusa COVID-19 tijekom 2020. i većeg dijela 2021. godine. U takvim okolnostima u Europi se razvio burzovni oblik trgovanja energijom, što je dodatno utjecalo na pojeftinjenje energenata u vrijeme niske tržišne potražnje za njima. Na tako smanjenu potrošnju i niske cijene energenata 'dogradio' se porast geopolitičkih prijepora između Ukrajine i Ruske Federacije koji je, uz vjerovanje europskih opskrbljivača energijom kako će tržište automatizmom regulirati odnose u energetici, pridonijeo porastu cijena prirodnog plina u Europi još u 2021. godini. Povod za krizu bio je napad Rusije na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine te rat koji je uslijedio, što je bio dodatni impuls za povećanje cijena nafte te osobito prirodnog plina kao i za bojazan zbog mogućih nestašica plina u Europi.

Dodatni utjecaji za porast intenziteta ove krize bili su preveliko oslanjanje na burzovno trgovanje plinom u Europi, i svojevrsno 'seljenje' glavnih primarnih energenata iz strateške sfere ekonomskih podloga u sferu tržišnih spekuliranja. To je imalo za posljedicu smanjivanje strateških pričuva plina na skladištima u Europi početkom jeseni 2021. godine.

Inače, mehanizam tržišnih okolnosti prije krize te sam razvitak događaja koji su inicirali krizu 2021./2022. dosta podsjeća na tzv. prvi naftni šok ili energetsku krizu 1973./1974. godine. U oba slučaja prisutne su tržišne i ekonomske okolnosti za nastanak tržišne krize te geopolitičke napetosti koje su kulminirale ratom u blizini glavnih pravaca opskrbe uvoznika energenata.


Iako mnogi povezuju početak energetske krize s napadom Rusije na Ukrajinu, ona je zapravo započela mnogo ranije, zar ne?

Ova energetska kriza pripremljena je spletom okolnosti te ekonomskim i geopolitičkim preduvjetima što je dovelo do europske upotrebe energije utemeljene na obilatom uvozu najprofitabilnijih energenata, tj. nafte i plina. Kako je završetkom Hladnog rata postupno slabilo političko pokroviteljstvo Sjedinjenih Američkih Država nad Europom, tako je i raspadom bivšeg SSSR-a geopolitički utjecaj Rusije znatno oslabio, što je pospješilo ekspanziju tržišta energije. Europi je ruska nafta postala jeftinija, transportno dostupnija i geopolitički pogodnija od bliskoistočne. Jačanjem Rusije u prvom desetljeću 21. stoljeća i poskupljenjem nafte to se nije promijenilo jer se Rusija pokazala pouzdanim prodavateljem, a europska energetska tržišta i njihove platežne sposobnosti to su osiguravale. Što se tiče plina, transport kroz plinovode bio je jeftiniji i pogodniji od pomorskog transporta ukapljenog prirodnog plina (UPP, eng. LNG) iz Katara, Nigerije ili Alžira.

Razvitkom energetskih tržišta kao da su zaboravljene i pouke plinskih kriza iz 2006. i 2009. godine o potrebi maksimalnih pričuva plina na skladištima uoči ogrjevne sezone kao sredstvu prevencije krize. To je prorijedilo i izrade studija o energetskoj sigurnosti u pojedinim zemljama te provođenje tzv. stress-testova ili procjeni otpornosti energetskih sustave zemlje na tržišne poremećaje i druge mjere za osiguranje opskrbe. U jeku recesije izazvane pandemijom virusa COVID-19 2020., smanjenom potrošnjom i cijenama energije početkom 2021. godine kao i ekspanzijom burzovnog trgovanja energijom u Europi, raširilo se vjerovanje u 'savršenost' tržišne regulacije. Kad je došlo do krize, tržište je na prijetnju smanjenjem ponude doista besprijekorno reagiralo velikim porastom cijena nafte i prirodnog plina u odnosu na njihove cijene prije krize.

Uz to, vjerovalo se kako će energetska tranzicija sama po sebi rezultirati napuštanjem fosilnih izvora energije što će smanjiti osjetljivost Europe prema uvozu energije. Sve je to pospješilo ekonomske i geopolitičke uzroke ove krize.

prof. dr. sc. Igor Dekanić, dipl. ing.

Što se to zapravo trenutačno, ali i u proteklih nekoliko mjeseci, događa s cijenama nafte i prirodnog plina u Europi i svijetu?

Kad su se poklopili ekonomski te geopolitički uzroci i povod, tj. ruska invazija Ukrajine, došlo je do skoka cijena nafte i prirodnog plina. Nafta je poskupjela s oko 60 USD/bbl na 125 - 135 USD/bbl i potom oscilirala oko 100 USD/bbl na početku travnja 2022. godine. Prirodni plin je poskupio 4 - 5 puta, premašivši čak i 200 EUR/(MW h), neposredno poslije ruske invazije Ukrajine. Plin je zatim pojeftinio na otprilike dvostruku razinu u odnosu na cijene početkom jeseni 2021. godine. S porastom ukrajinskog otpora i produljenim trajanjem rata u Ukrajini, cijene plina su ponovno poskupjele i početkom travnja 2022. osciliraju malo iznad 100 EUR/(MW h) ili nešto više od dvostruke razine u odnosu na cijene početkom jeseni 2021. godine.

Intenzitet skoka cijena nafte bio je manji, dok su cijene prirodnog plina osobito poskupjele u Europi jer su se europska tržišta plina pokazala kao izrazito izložena uvozu prirodnog plina iz Rusije, s kojim se podmiruje blizu 40% uvoza ili oko 1/3 od ukupne potrošnje plina u Europi. Sve je to s ruskom invazijom Ukrajine utjecalo na intenzitet ove energetske krize.


Ima li uopće na raspolaganju dovoljnih količina nafte za naredne godine s obzirom na pad ulaganja? Možete li prokomentirati probleme u europskim rafinerijama i najave o nedostatnim količinama dizelskog goriva na tržištu?

Što se tiče globalne raspoloživosti nafte u idućih nekoliko godina, ne bi trebalo biti zabrinutosti, bez obzira na smanjena ulaganja u protekle dvije godine. Prema podacima objavljenim u glavnim globalnim energetskim statistikama, ukupne rezerve nafte u ležištima u svijetu na kraju 2020. iznosile su oko 1,73 bilijuna bbl ili 244 milijarde t, što je blizu 6% više nego na kraju 2010. godine. Ukupna svjetska proizvodnja i potrošnja nafte u 2020. bila je 88 milijuna bbl/d ili 4,1 mlrd. t godišnje, što je značilo smanjenje u odnosu na 95 mil. bb/d ili 4,4 mlrd. d proizvodnje iz 2019. godine. Ove rezerve dostaju za osiguranje više od pola stoljeća globalne potrošnje. Smanjena potrošnja je posljedice recesije zbog pandemije, a to je imalo za posljedicu povoljniji odnos proizvodnje prema rezervama na globalnoj razini u 2021. - skoro 60 godina prema 55 koncem 2019.

Ruske rezerve nafte u ležištima na kraju 2020. iznosile su oko 6,2% ukupnih svjetskih rezervi, dok su 20 godina ranije, 2000., imale udio oko 8,5% od ukupnih tadašnjih rezervi nafte u svijetu.

Problemi u europskim rafinerijama i najave eventualnih nestašica pojedinih naftnih derivata vjerojatno proizlaze iz različitih poslovnih politika opskrbljivača i taktiziranja kompanija u primjeni ekonomskih sankcija prema Rusiji. Kompanije najavljuju obustave uvoza nafte ili derivata za rafinerije u inozemnim aktivnostima, ali većinom ne i u domicilnim preradbenim kapacitetima. 


Kada je o plinu riječ, kako se Hrvatska može pripremiti za sljedeću sezonu grijanja, što će očito biti izazovno?

Izazovno će biti osigurati dobavu plina iz Rusije, s obzirom na trajanje rata u Ukrajini te trgovačke i ekonomske sankcije zemalja i međunarodnih saveza Zapada prema Rusiji i dobavi energenata iz Rusije. Ne treba zaboraviti činjenicu kako glavnina plina u plinskim sustavima središnje i jugoistočne Europe dolazi iz ruskih izvora, bez obzira na to što tim plinom raspolažu europski dobavljači. Oni na početku dobave moraju obaviti kupovine i plaćanja plina od ruskih kompanija.

Isto tako će biti izazovno i pripremiti plinski sustav za sljedeću sezonu grijanja u 2022./2023. godini s obzirom na financijske okvire države i mogućnosti državnih operatora sustava za financiranje dovoljnih pričuva za punjenje plinskih skladišta. U tome svakako raste uloga i značaj postojećeg terminala za UPP. No, bez obzira na sve upite i dileme naše javnosti o tome tko su zakupnici i čiji je plin u terminalu, ne treba zaboraviti kako je terminal u rukama tvrtke LNG Hrvatska, čiji su vlasnici Plinacro i HEP, državni operatori plinskog transportnog sustava i elektroenergetskog sustava u većinskom domaćem vlasništvu. 

Prema tome, Hrvatska ima potpuni nadzor nad dobavom i upravljanjem sustava za uvoz i prihvat UPP-a te sigurnost opskrbe u sljedećoj ogrjevnoj sezoni ovisi samo o financijskim mogućnostima i umijeću našeg upravljanja.


Nedavno su objavljena nova otkrića plina u Hrvatskoj. Kako gledate na mogućnost pridobivanja novih količina ugljikovodika? Vidite li možda kakva uska grla u tome?

U sadašnjim prilikama energetske krize koja traje, svako potencijalno otkriće novih mogućnosti za domaću proizvodnju plina objektivno vrijedi više od realnih količina te odnosa troškova i dobiti iz njega. Međutim, uzimajući u obzir činjenicu koju geolozi, rudari i naftaši dobro znaju, a to je da razvoj nove proizvodnje puno košta i dugo traje, nova otkrića ugljikovodika u Hrvatskoj više su potencijal za budućnost nego mogućnosti kratkoročne intervencije u krizi.

Uska grla razvoja nove proizvodnje su već spomenuta financijska ograničenja, dugo vrijeme razvoja eksploatacije, ali i protivljenje naše javnosti takvim projektima. Sjetimo se samo velikog suprotstavljanja javnosti samom spomenu daljnjeg razvitka istraživanja i eksploatacije ugljikovodika u podmorju Jadranskog mora 2016. godine, koja su utjecala na smanjivanje intenziteta pa i odustanak od daljnjih istraživanja.

prof. dr. sc. Igor Dekanić, dipl. ing.

Kada cijene energenata rastu, to se održava na niz drugih proizvoda. Što biste mogli izdvojiti kao najvažnije kratkoročne i srednjoročne učinke ove energetske krize?

Najvažnije kratkoročne posljedice su: neizvjesnost na energetskim tržištima koje utječu i na sva ostala tržišta roba i usluga, osobito onih kojima energija čini znatan udio u troškovima, inflatorni pritisci te intervencije država radi ublažavanja posljedica porasta cijena. Negativni energetski učinci su okretanje ugljenu i ostalim ekološki nepovoljnim ili upitnim energentima poput nuklearne energije.

Srednjoročni učinci ove energetske krize bit će znatna promjena stanja na globalnim energetskim tržištima a posebno na energetskim tržištima u Europi. Naime, provedba Pariškog sporazuma o klimi iz 2015. godine tekla je s promjenjivim učincima, ovisno o cijenama fosilnih primarnih izvora energije. Niske cijene energije ne motiviraju brze promjene pa su neke zemlje bile gospodarski uspješnije uz postojeću energetiku. To je došlo do izražaja u pandemiji, pri manjoj potrošnji i nižim cijenama energije.

Poskupljenje energije izazvane ovom krizom imat će za posljedicu velike promjene na tržištima energije, promjenu strukture energetike te razvitak novih energetskih sustava. To će uključiti promjene proporcija utroška energije u ukupnim troškovima proizvodnje što će opet inicirati nove razvojne projekte, tehnologije i nova ulaganja. Posljedica skupe energije nakon najnovije energetske krize svakako će utjecati na ubrzavanje energetske tranzicije, osobito u Europi.

 

Možete li ukratko prokomentirati neke od mjera koje za ublažavanje učinaka krize za naredno razdoblje predlažu pojedini dužnosnici Europske komisije, ali i Međunarodna agencija za energiju (IEA)? Neke bi od njih mogle biti vrlo nepopularne, a neke pak i posve neprovedive.

Nakon pojave ove energetske krize, IEA je objavila dva naputka. Jedan je Plan u 10 točaka za reduciranje zavisnosti Europske unije o ruskom plinu, objavljen 3. ožujka 2022., a drugi Izvanredne mjere za smanjenje globalne potražnje za naftom, također u 10 točaka što je objavljeno 18. ožujka 2022. godine.

U prvom dokumentu predviđa se prekidanje ugovaranja opskrbe plinom, zamjena ruske opskrbe s plinom iz alternativnih pravaca, povećanje obveza za uskladištenje prirodnog plina na 90% skladišnih kapaciteta, ubrzavanje razvoja projekata iz solarnih izvora i energije vjetra povećanje proizvodnje iz postojećih kapaciteta niskih emisija, poput bioenergije i nuklearnih izvora. Uz to, poziva se na zaštitu potrošača električne energije od visokih cijena, zamjene plinskih bojlera grijanjem dizalicama topline, unaprjeđenja energetske učinkovitosti u zgradama i industriji, smanjivanja temperature grijanja kod potrošača te diversifikacija proizvodnje električne energije povećanjem fleksibilnosti sustava.

Drugi dokument kao da je izvučen iz ladica za vrijeme krize iz 1973./1974. godine. On poziva na smanjenje brzine vožnje na autocestama za 10 km/h, rad od kuće do tri dana u tjednu, zabrana prometa nedjeljom u gradovima, pojeftinjenje javnog prometa i poticanje hodanja i vožnje biciklima te korištenje alternative automobilskog prijevoza. Njime se također pledira za promicanje zajedničkog prijevoza, racionalizaciju učinkovitosti komercijalnog prijevoza i dostave, korištenje brze željeznice i noćne vožnje vlakovima, izbjegavanje poslovnog putovanja zračnim prijevozom gdje god je to moguće te povećano korištenje električnih i učinkovitijih vozila.

Oba ova dokumenta u suštini ponavljaju stare naputke o štednji energije iz naftnih šokova i energetskih kriza sedamdesetih godina 20. stoljeća. Nešto od toga se održalo dok su trajale recesije, nešto se održalo i dulje, ali većina toga je nestala u srazu s jeftinijom naftom, trijumfom tržišta, konkurencije i profita u završnoj fazi Hladnog rata te globalnom uspostavom tržišne ekonomije potkraj 20. stoljeća.


Je li uopće realističan bilo kakav mehanizam energetske solidarnosti među članicama EU-a? Kako Hrvatska može pri tome ojačati svoju energetsku samodostatnost?

Ne treba zaboraviti činjenicu kako, prema načelima i ugovorima ustroja EU-a, energetika i energetska politika spadaju među djelatnosti koje su u nadležnost nacionalnih interesa i politika članica EU-a. Time i mjere solidarnosti spadaju među pojedinačne, a ne zajedničke interese zemalja članica. Energetika kao jedna od djelatnosti koja spada među osnove nacionalnih interesa i nacionalne politike, sama po sebi predstavlja dovoljno snažan motiv za individualno, a ne zajedničko određivanje političkog i gospodarskog interesa. Stoga se u energetici teško dolazi do suglasnosti, bilo o solidarnosti, bilo o zajedničkim postupcima, bez obzira na opća načela. U energetici će svaka zemlja prije svega ostvariti i provoditi vlastite interese bez obzira na zajedničke dogovore.

Moramo biti svjesni kako Hrvatska ne može biti energetski samodostatna, kao ni ostale europske zemlje. Hrvatska novim ulaganjima može postupno smanjiti izloženost uvozu energije, no to se neće dogoditi ni brzo ni jeftino. Forsiranje energetske tranzicije i razvitak na prvi pogled besplatnih i raspoloživih domaćih obnovljivih izvora tome će svakako pridonijeti, ali uz velika ulaganja u nove izvore te osobito u energetsku infrastrukturu. 

Prema Strategiji energetskog razvitka Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godine, koju je Hrvatski sabor usvojio pred dvije godine, predviđaju se dva scenarija: scenarij umjerene energetske tranzicije i scenarij ubrzane energetske tranzicije. Ukupna ulaganja prema scenariju umjerene tranzicije u razdoblju 2021. - 2050. godine procijenjena su na 378,9 mlrd. kuna ili 12,6 mlrd. kuna godišnje. U eurima to iznosi 50 mlrd. eura ili 1,67 mlrd. eura godišnje. Prema scenariju ubrzane tranzicije, ulaganja u razdoblju 2021. - 2050. godine procijenjena su na 461,7 mlrd. kuna ili 15,4 mlrd. kuna godišnje. U eurima to je ukupno 61 mlrd. eura ili 2 mlrd. eura godišnje.

Ove cifre pokazuju kako se unaprjeđenje energetske samodostatnosti Hrvatske može postići samo uz velika ulaganja, puno novog razvoja i u duljem roku. 


I za kraj, molimo Vas za viziju europskog energetskog sustava 2030. godine, s obzirom na posljedice koje će ova energetska kriza ostaviti na energetici i cijelom gospodarstvu.

Europski energetski sustavi oko 2030. godine bit će kompleksniji, potrošnja energije nešto racionalnija, čak i dosta racionalnija ako se uzme u obzir samo finalna potrošnja i krajnja energetska trošila na tržištu. Uz to, u Europi će primarni izvori energije u znatnijoj mjeri biti obnovljivi, ukupna zavisnost o energije iz Rusije bit će znatno manja, premda ne i u opsegu koji je zacrtan ciljevima u jeku sadašnje energetske krize. S druge strane, europska gospodarstva, osobito kod onih zemalja koje nisu sklone razvoju i kapitalu, imat će iskustvo duljih ili kraćih recesija i stagnacija, a ukupni troškovi za energiju i njezino korištenje bit će veći nego danas. Unatoč vjerojatnosti kako će finalno korištenje energije biti učinkovitije, ukupna energetska učinkovitost cjeline gospodarstva s kompleksnim energetskim sustavima, većim brojem energetskih pretvorbi od primarnog izvora do finalne potrošnje te rastućim industrijama za razgradnju i recikliranje materijala, dijelova i cijelih energetskih sustava vjerojatno će biti niža.

Energetike zemalja u razvoju, koje su i danas sklonije jeftinijim fosilnim izvorima energije bit će još uvijek većinom utemeljene na fosilnim i domaćim izvorima energije, a njihova gospodarstva još konkurentnija. Ukoliko sadašnji rat u Ukrajini i energetska kriza relativno brzo okončaju, bit će to velika ekonomska, tehnološka i tržišna prilika za europska gospodarstva. No, ukoliko rat potraje ili se pretvori u trajnije stanje 'ni rata ni mira', europski ekonomski prostor će potonuti u svojevrsnu marginalizaciju, a sadašnje političko jedinstvo postignuto kao reakcija na rusku agresiju bit će ograničen na objektivno sve manje utjecajan gospodarski i politički prostor. 
U energetskoj geopolitici nisu nezamislivi ni novi prijepori pa i sukobi u pojedinim zemljama u Africi ili Južnoj Americi, koje obiluju metalima i sirovinama za nove energetske sustave obnovljivih izvora, a bit će izložene pritisku tehnoloških i političkih lidera nove energetike. Nije nezamislivo ni stvaranje nove bipolarnosti slične onoj hladnoratovskoj iz 20. stoljeća. To će vjerojatno biti novi globalni prijepor između rastuće Kine i SAD-a, supersile iz druge polovice 20. stoljeća te glavne braniteljice održavanja postojećeg stanja. 

U takvim okolnostima stvaranja kompleksne energetike u jednom dijelu najrazvijenijih zemalja te podržavanja jednostavnije energetike nižih troškova u dijelu zemalja u razvoju, nije nemoguće zamisliti rastuće prijepore, nesporazume pa i sukobe povezane s korištenjem energije. Oni bi već oko 2030. mogli uključivati i opasnosti globalnih sukoba oko upotrebe energije i organizacije energetike, koji će eskalirati tek u kasnijim razdobljima, od polovice 21. stoljeća nadalje…


Izvori podataka za iznesene kvantifikacije:

• ... 'Trading Economics', dostupno na: https://tradingeconomics.com/commodity/brent-crude-oil, 7. travnja 2022.
• ... 'BP Statistical Review of World Energy 2021, 70th Edition', dostupno na: https://www.bp.com/en/global/corporate/energy-economics/statistical-review-of-world-energy.html, 9. srpnja 2021.
• ... 'International Energy Agency (IEA): IEA Key World Energy Statistics 2021', dostupno na: https://www.iea.org/reports/key-world-energy-statistics-2021, 10. rujna 2021)
• ... 'IEA: A 10-Point Plan to Reduce the European Union’s Reliance on Russian Natural Gas, Fuel report - March 2022', dostupno na: https://www.iea.org/reports/a-10-point-plan-to-reduce-the-european-unions-reliance-on-russian-natural-gas, 16. ožujka 2022.
• ... 'IEA: Emergency Measures Can Quickly Cut Global Oil Demand by 2.7 Million Barrels a Day, Reducing the Risk of a Damaging Supply Crunch', dostupno na: https://www.iea.org/reports, 24. ožujka 2022.
• ... Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu (NN 25/2020) od 6. ožujka 2020.