Puno je nerealiziranih projekta u energetici – HE Ombla, TE Peruća, TE Osijek, istraživanje ugljikovodika na Jadranu, TE Plomin, projekt Zagreb na Savi… Tko je za to kriv?

U Hrvatskoj je politika ta koja odlučuje. Ako u nekoliko godina imate velike političke promjene kakve smo mi imali, nema kontinuiteta donošenja odluka. Svi se boje donijeti odluku jer ne znaju da li je njihova zamisao provediva, u Upravi HEP-a se mijenjaju ljudi kako Vlada odlazi, a to znači da nema postojanog odlučivanja, jer bi ona iduća Vlada mogla imati druge ideje i zato se odluke ne donose. To je postalo pravilo – nema dogovora između politike i Uprava državnih tvrtki i zato smo u situaciji u kojoj jesmo.

Kod ovih konkretnih investicija mijenjale su se Vlade, a svi ovi projekti su ipak različiti, a naoko se čini i razlozi njihove nerealizacije…

Političari koji na odgovorna mjesta šalju svoje istomišljenike jednostavno nisu dovoljno stručni. Vi ne možete nabrojati pet političara koji znaju u kojem smjeru treba ići energetika. Bivši ministar Ivan Vrdoljak dobro poznaje sektor ali nema snagu za odlučivanje. U drugim država postoji grupa ljudi, 'think tank' koji je van politike, koji je nekompromitiran, nije u sukobu interesa i zna kamo ići. Tako u energetici rade Slovenija i Austrija a investicije se realiziraju s domaćim i stranim investitorima, nevezano za vlade koje se mijenjaju. To je rješenje kad nemate adekvatne strateške dokumente, kao što je slučaj kod nas. Naša niskougljična strategija spominje 2.000 MW vjetra i 1.500 MW solara – pitam se da li to treba biti baš tako? Znate li koliko bi to povećalo cijenu struje? Tko će to platiti kako bi se investitor naplatio u šest godina? To će na koncu platiti industrija i građani! Sad plaćamo više od dvije milijarde kuna za poticaje za nove obnovljivce. Veliki potrošači energije time su pogođeni, jer naknada kontinuirano raste, što im uzima dobit koju su planirali reinvestirati. Dakle, imamo državu u kojoj gospodarska pravila nisu postojana i neinvestiranje je posljedica.

Hrvatska je napravila niskougljičnu strategiju, ali je nije usvojila. Sada radi energetsku strategiju, koja će očigledno biti drugačija od niskougljične. Kakva strategija nam treba i je li niskougljični razvoj zadan s obzirom na EU ciljeve i Pariški klimatski sporazum?

Radim u Europskoj uniji godinama. Ona daje preporuke i ciljeve kao što su „20-20-20“, ali svakoj se državi ostavlja na izbor energetski miks. Finska gradi nuklearnu elektranu, kao i Mađarska i Velika Britanija. Te projekte nitko neće zaustaviti, a svaka država će odlučiti koliko će obnovljivaca imati u svom miksu kako bi postigla ciljeve. Hrvatska je s 28% udjela OIE u ukupnoj potrošnji već sada zadovoljila ciljeve, a za sve te izvore mora postojati 'back-up' koji će davati regulaciju. Austrija ima termoelektrane i hidroelektrane, mnogi grade reverzibilne hidroelektrane. U ovoj regiji samo Crna Gora ima strategiju kojom želi postići energetsku neovisnost, slično kao Švicarska. Crnogorci su lani došli u situaciju da moraju uvesti 200 MW snage iz Bugarske i to su jako skupo platili, što je donijelo pomak u politici i značajno okretanje obnovljivim izvorima. Napredak će im omogućiti energetski kabel prema Italiji, a vjetroparkovi koji će se graditi ići će na talijansku feed-in tarifu. Mi smo nažalost propustili povezati se s Italijom visokonaponskim kabelom. Hrvatska ne treba biti zaluđena samo vjetrom i solarom, jer postoji energetska učinkovitost, biomasa... Ja sam protivnik koncesija. Vjetroelektrane imaju i negativan utjecaj na okoliš, od vibracija do utjecaja na živi svijet i ljude koji sve više zaziru od njihove blizine. Prekomjerna gradnja vjetroelektrana na kopnu šteti – drugo su offshore vjetroelektrane koje ne smetaju nikome. Projekti trebaju biti održivi, to je najvažnije. Naglašavam, budućnost je u obnovljivim izvorima ali neka ta energija bude tržišno isplativa, bez poticanja i subvencija. Dobar je znak da će novi veliki solari biti na tržištu. Budućnost svijeta nije u termoelektranama, one polako izlaze, već u obnovljivcima, ali samo na tržišnim osnovama. Treba učiti na primjeru Njemačke, gdje je struja prilično skupa.

Dakle, što graditi?

Naš energetski sustav ima dobar energetski miks za proizvodnju električne energije, no uvozimo između 5 i 7 TWh električne energije godišnje. Ako želimo biti neovisni ne možemo to postići samo obnovljivcima već u prijelaznoj fazi i s plinskim elektranama, kao što je EL-TO Zagreb. Nedostaje nam 500-600 MW elektrana, ali modernih. Prošlo je vrijeme vožnje elektrana 'u bandu', sad se traže kogeneracije s plinskom i parnom turbinom, koje na mreži mogu biti za 10 minuta i brzo se gasiti po potrebi. Plinske elektrane su nezaobilazne – trebalo bi nam 250 do 300 MW novih kapaciteta jer postojeće elektrane ispadaju s mreže. Zaraditi se može na pružanju usluga regulacije. U Njemačkoj su u trendu elektrane koje prate osunčanost. Velike turbine su na svjetskom tržištu 'out' pa i za malim turbinama je pala potražnja, ali ne toliko, a broj energana je isti, jer su ih nadomjestili plinski motori. Zagovornik sam elektrana s plinskim motorima kao što su Jembacher odnosno General electric i drugi. Njihova prednost u odnosu na plinsku turbinu je što brzo ulazi u pogon. Takvih elektrana ima sve više. Plinski motori za veće sustave su od 10 do 30 MW snage, elektrana je modularna i može imati instaliranu snagu 150 MW pa i više, a u mrežu se pušta onoliko energije koliko je trenutno potrebno. Jedna takva elektrana snage 31 MW radi uspješno u Skopju. Cijena takve elektrane je od 1,5 do 2 milijuna eura po MW snage i taj posao dobro ide. U Hrvatskoj je postojala proizvodnja plinskih motora, i sada bi se mogla organizirati u tvrtki Danka Končara. Hrvatska bi mogla imati nekoliko takvih elektrana.

HEP se priprema za realizaciju hidroenergetskog projekta Kosinj-Senj za koji bi lokacijsu dozvolu mogao dobiti već u lipnju. Kakav je vaš stav o tom projektu?

To je odličan projekt, koji bi mogao dati značajne nove kapacitete i zaposliti građevinsku operativu, strojogradnju i energetiku, a tome treba težiti. I svi drugi projekti poželjno je da imaju takvu komponentu.

Takozvana građanska energija je u nas nažalost nepoznat pojam, a Hrvatska iz uvoza podmiruje 30-40% potreba za strujom. Kakav je vaš stav o mikrosolarima koje politika sada promovira?

Mikrosolari – to me malo podsjeća na mikrokredite u Indiji, koji otvaraju svakom građaninu mogućnost samozapošljavanja. Njemačka se tu malo opekla, jer mikrosolari traže pametne mreže kako bi se višak energije mogao davati u mrežu. Kada je to isplativo? Puno bolje rješenje je solarno-termalni sustav na krovu, snage 2 kW. To košta od 8.000 do 10.000 kuna, puno je jeftinije i jednostavnije za upotrebu, a njihova masovna primjena otvorila bi mnoga radna mjesta u državi. Mikrosolari su, bojim se, se populistička mjera koja će za sitne novce ljudima dati osjećaj da su gospodari koji sami proizvode i troše svoju struju. To je prihvatljivo, ali otkuda dolazi fotonaponski elementi? Uglavnom iz Kine. Gdje ćete panel zbrinuti na kraju životnog vijeka? Svake godine mu pada snaga, što je jača osunčanost on proizvodi manje i zato idealno radi kada je vani hladno i sunčano. Jedini problem sa solar-termalnim sustavom je što vizualno ne izgleda dobro, samo bi to trebalo riješiti i zato je on dobra alternativa mikrosolaru.

Vi ste i predsjednik Švicarsko-hrvatske gospodarske komore i osobno imate razvijeno poslovanje u inozemstvu te puno kontakata. Kako strani investitori gledaju na ulaganja u Hrvatsku?

Energetski sustav Hrvatske se ocjenjuje vrlo visoko, kada se gleda njegova struktura, energetski miks i kvaliteta zaposlenih, nije bilo havarije, ispada ni black-outa. HEP nažalost nije prepoznao potencijal da kupi proizvodne kapacitete van granica države, to sam govorio još prije 15 godina, a dogodilo nam se suprotno, ovisni smo o uvozu. Elektroenergetske tvrtke posluju po tom principu. No, u našem sustavu nema napretka jer se postavljaju predsjednici Uprava koji nisu dorasli tom zadatku jer to ne razumiju. Stručnjaci u HEP-u imaju dobra tehnička rješenja, ali ona ne prolaze. Strani investitori se u Hrvatskoj zato okreću investicijama koje daju sigurnost kroz feed-in tarife, koje se korektno isplaćuju i koncesije, npr. Zračna luka Zagreb. Nigdje nema ozbiljne greenfield investicije koja nosi prihod 200 mil. eura, bez obzira na sektor. Znam za projekt trigeneracije u Istri, koja koristi biomasu od rezanja maslina i vinove loze, te kolač nakon prešanja maslina koji je kaloričan a teško ga je oporabiti. Taj projekt angažirao bi lokalnu zajednicu, davao bi toplu vodu i uspostavila bi se centralna praonica rublja i peglaona za sve hotele u Istri. Taj projekt nije mogao proći, zbog kojekakvih silnica koje su se aktivirale – tko će ga izvoditi, koja će stranka biti angažirana itd. itd. I nikome nije bilo važno što bi se kroz njega zaposlilo 50 ljudi. Svaka politika koja stavi svog čovjeka u neki vertikalno integrirani državni sustav i on istisne nekog stručnjaka, taj će razmišljati da promijeni radno mjesto i u idućoj instanci napusti državu. A opet, bez političke odluke nema ni jedne investicije, ni u jednom sektoru, možda je jedino privatno hotelijerstvo toga pošteđeno, jer tamo se ne zapošljava po političkoj liniji. Sve s prefiksom 'hrvatski' – Hrvatske vode, Hrvatske šume – svuda je isti slučaj. Iselilo je toliko ljudi iz države. Jedna anketa provedena u Hrvatskoj je pokazala da je ovdje za uspjeh u poslu ključna politička veza a ne znanje. Ipak, ja sam po prirodi optimist. Mladima treba dati priliku – oni su energični, brže razmišljaju i bolje razumiju trendove.

Tko je Ivica Jakić

Energetičar Ivica Jakić diplomirani je inženjer strojarstva i sudski vještak, dobro poznat u stručnim krugovima. Godine 1983. otišao je u inozemstvo gdje je radio na poslovima energetike, crne metalurgije, čelika, uglja, nafte i prirodnog plina. Sada živi na relaciji Austrija-Hrvatska i već 15 godina konzultant je švicarske tvrtke Alpiq za ovaj dio Europe na poslovima vezanima za termoelektrane, hidroelektrane te trgovanja i prijenosa električne energije na području Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Rumunjske, Albanije i Makedonije. Pet generacija Jakićevih predaka za život je zarađivalo u privatnom sektoru. Njegovi preci bili su obrtnici, a on je poduzetnik s obiteljski vođenim tvrtkama registriranim u Austriji i Hrvatskoj, a u Zagreb su se vratili tijekom Domovinskog rata. „U regiji je čak više posla nego u Hrvatskoj. Iz moje velike obitelji koja dominantno živi i radi u inozemstvu ja želim nešto napraviti i ovdje“, kaže Jakić s kojim smo razgovarali u svojstvu dobrog poznavatelja prilika u energetici u Hrvatskoj i regiji.