Koordinator ste CRU-a i jedan ste od vodećih ljudi u projektu DONES, uređaja za razvoj fuzije, koji je ključan za gradnju DEMO-a, prve fuzijske elektrane. Možete li pojasniti što je DONES i o kakvom je projektu riječ?

DONES je uređaj ključan za testiranje materijala i opreme za fuzijsku elektranu DEMO, kako bismo pripremili komponente izdržljive na ekstremne uvjete zračenja u elektrani DEMO. ITER je fuzijski reaktor, nužan da se na industrijskoj skali dobije kontrolirana fuzija s oko deset puta više dobivene fuzijske snage u odnosu na snagu uloženu u grijanje plazme. Komercijalna fuzijska elektrana biti će jeftinija i jednostavnija, a ovdje na ITER-u sve treba isprobati: grijanje i kontrolu plazme, proizvodnju fuzijskog goriva, mjerne sustave itd. i zato je sve skuplje, odnosno zato je ITER vrijedan 15 milijardi eura. Npr. sama vakuumska posuda ITER-a od 800 m3 bit će teška je 6.500 tona, dakle teža od Eiffelovog tornja. ITER je toliko velik jer je za dobivanje tzv. goruće plazme nužno zadovoljiti Lawsonov kriterij. Ono što je kod nuklearne bombe kritična masa, to je kod fuzije Lawsonov kriterij: dovoljno veliki volumen plina deuterija i tricija, dovoljno dugo zadržavanje u vrlo jakom magnetskom polju, jako visoka temperatura – 150 milijuna stupnjeva, 10 puta više nego u centru Sunca. ITER bi trebao proraditi do 2025., a 2035. se očekuje dobivanje „goruće plazme“. No čak i ako ITER uspije - a mi se nadamo da hoće - jer bi to bila doista prekretnica u energetskoj povijesti čovječanstva, sam ITER neće biti dovoljan za gradnju fuzijske elektrane DEMO. Naime ITER će raditi u kratkim pulsevima od po 20 - 30 minuta, razvijajući fuzijsku snagu od 500 MW, uz pauze od par sati za analizu podataka. Na kraju radnog vijeka fuzijski reaktor ITER-a će imati manje oštećenje materijala nego nuklearni reaktor elektrane u Krškom. No fuzijska elektrana DEMO bi trebala raditi neprekidno, punom snagom od 2500 MW. Oštećenja materijala fuzijskog reaktora u DEMO-u će biti veća, doslovno onakva kao da ste na površni Sunca. Oko 2035. bi trebala početi gradnja fuzijske elektrane DEMO, tj. do tada bi DONES trebao uvelike raditi i davati potrebne informacije o materijalima nužnim za DEMO. DONES je u biti akcelerator velike snage snopa iona od čak 5 MW, dosad neviđeno velike gustoće struje iona deuterija. Taj moćni snop iona deuterija udara u slap tekućeg metala litija i proizvodi usmjereno zračenje neutrona kojim se unutar bunkera sa stijenkama od 4 m debljine testiraju uzorci fuzijskih materijala ili druga fuzijska oprema. Iako je cijena DONES-a od 550 miljuna EUR mala u usporedbi s cijenom ITER-a od preko 15 milijardi EUR, ponavljam, bez njega nema elektrane DEMO. DONES će graditi europska agencija za fuziju „Fuzija za Energiju“ (F4E), u suradnji sa Španjolskom i Hrvatskom, te Japanom, ali naravno i drugim zemljama iz EU koje nam se budu htjele priključiti.

O čemu konkretno trenutno ovisi DONES-ova realizacija i kada će se znati nešto više?

Hrvatska je kroz članstvo u EU i Euratomu uključena u projekt ITER. Znanstveni dio za ITER, DEMO i DONES priprema konzorcij EUROfusion, čiji je su-osnivač Institut Ruđer Bošković. Samu gradnju ITER-a realizira spomenuta europska agencija za fuziju F4E. Zapravo EU financira oko 45% troška ITER-a, a ostalo daju SAD, Rusija, Kina, Indija, Koreja i Japan. Realizacija DONES-a je na dobrom tragu. Na poziv europske agencije za fuziju „Fuzija za energiju“ javile su se uz Hrvatsku, još i Poljska i Španjolska nudeći svoje lokacije. Poljska je kasnije odustala od utrke, dok su se Hrvatska i Španjolska dogovorile o lokaciji za DONES: zemlja čija je lokacija bolja, prema ocjeni Radne skupine F4E, dobiva DONES, a druga joj postaje strateški partner s rezervnom lokacijom. O tome su sklopljeni i posebni Memorandumi o razumijevanju između ministarstva znanosti Hrvatske i Španjolske 20. lipnja 2018., te još ranije između vodećih instituta IRB-a i CIEMAT-a. EU dakle ima čak dvije lokacije na raspolaganju, te tandem od dvije zemlje-članice koje su odlučne sagraditi DONES. Manje-više je jasna financijska konstrukcija za DONES. Španjolska bi kao domaćin trebala dati 50% sredstava za DONES koristeći strukturne fondove EU. Oko 25% bi terbala dati F4E, a ostatak bi dala Hrvatska – opet iz strukturnih fondova EU, ali i druge članice EU, te naravno Japan. Dizajn DONES-a razrađuje se do detalja u okviru konzorcija EUROfusion među čijim su osnivačima IRB i CIEMAT.

DONES je posebno važan za realizaciju fuzijske elektrane, čija važnost pak nadilazi granice EU a situacija među zainteresiranima za iskorištavanje fuzije pomalo je komplicirana. Kako se to očituje?

DONES je potvrđen kao strateški važan uređaj za fuzijski program EU, jer je posebno naglašen u fuzijskoj strategiji EU ili „Fusion Roadmapu“. Pored toga, DONES je uvršten u roadmap za ESFRI – europskog foruma za stratešku znanstvenu infrastrukturu kao znanstveni uređaj strateški važan za EU i „španjolsko-hrvatska inicijativa“. To je prvi ESFRI uređaj u kojem je Hrvatska ključni partner i prvi ESFRI uređaj kojeg će financirati Euratom. Na kraju, o DONES-u se pozitivno očitovalo i Europsko vijeće za znanost, kojeg čine ministri znanosti EU. No još se čeka odluka Europske komisije i njene Uprave za energetiku DG ENER. Oni iskazuju bojazni da bi gradnja DONES-a u EU mogla narušiti odnose s Japanom. Naime Japan je, kao kompenzaciju za to da se ITER ne gradi u Japanu nego u Francuskoj, dobio od EU svu pomoć za gradnju IFMIF-a, odnosno japanske verzije DONES-a. No budući da IFMIF-AFNS u Japanu kasni, a to kašnjenje može zakočiti DEMO, EU je još krajem 2013. donijela odluku da joj treba vlastiti uređaj tog tipa tj. DONES. Nije tu ništa sporno, samo je to trebalo iskomunicirati s Japancima, a ne cijelo vrijeme šutjeti. Ako još i DONES bude kasnio, možda ćemo trebati i tri takva uređaja. To sam i rekao Japancima u Rokkashou u sjedištu IFMIF-a u listopadu 2016. Iz svih mojih kontakata s Japancima, iz svih razgovora koje su naši španjolski prijateji vodili s njima jasno je da Japanci jedino ne žele biti ostavljeni i izolirani, nego žele novo partnerstvo u fuziji s EU. Ujedno nemaju ništa protiv da mi krenemo prvi s gradnjom DONES-a, samo da su i oni u igri. Zato ne razumijem DG ENER i takvu pregovaračku strategiju šutnje i izbjegavanja teme o DONES-u, jer tek to kod Japanaca rađa svakakve sumnje! Ujedno treba biti jasan i u vezi strahova da će DONES ugroziti ITER. To je bez osnova jer DONES košta zanemarivo u odnosu na ITER, a Europska komisija tj. F4E kod DONES-a financira samo 25% uređaja.

Na tom projektu Institut Ruđer Bošković surađuje sa španjolskim institutom CIEMAT, a postoji potencijal da DONES bude građen u Hrvatskoj. Kako procjenjujete šanse da se taj projekt realizira ovdje te što konkretno donosi zemlji u kojoj će biti izveden?

Složili smo se da će DONES ipak biti u španjolskoj Granadi, jer imaju lokaciju koja omogućava bržu realizaciju uređaja. Na kraju, iako je Radna skupina F4E procijenila da i naša i španjolska lokacija zadovoljavaju uvjete, zaključili su i da je lokacija u Granadi građevinski uređen i neuseljen tehnološki park, dok je kod nas to komad šume, te da nam treba nekoliko godina i par milijuna eura da ga privedemo svrsi. Memorandum kojeg smo sklopili s njima govori da će se DONES graditi u Hrvatskoj ako se „iz tehničkih razloga ne može realizirati u Granadi“, no mislim da je to malo vjerojatno. Osim toga, uzmite u obzir sve probleme na koje bismo naišli u Hrvatskoj. Pri tome mislim na paranoju javnosti u vezi zračenja, iako je kod DONES-a svo zadržano unutar samog uređaja i nema zračenja kad uređaj ne radi. To nije reaktor nego akcelerator, ali sve to je uzalud objašnjavati u Hrvatskoj, jer kod nas dramatično pada razina znanstvene i tehničke kulture. Benefiti dobivanja uređaja su veliki. Najprije financijski, jer se zapošljava 400 ljudi na 10 godina tijekom gradnje, a oko 70 tijekom 30 godina rada, uz velik broj domaćih tvrtki koje grade zgrade za uređaj ili njegove komponente, ili pak daju usluge održavanja. Tu je i pitanje smještaja zaposlenika, nabave i opskrbe, simpozija i sl. Za hladni pogon DONES-a bi se iz proračuna EU dobivalo godišnje 50 milijuna eura, od čega polovica ide na troškove električne energije, jer DONES dok radi vuče iz mreže 70 MW snage. Ostalo ide na nabavu opreme i usluga. Dakle, u županiju gdje se sagradi tijekom 40 godina uđe oko dvije milijarde eura, od čega lijepi dio ostane u samoj županiji. I na sve to ide PDV, porez na dohodak itd. No budite sigurni da bi, unatoč svemu tome, DONES kod nas imao brojne probleme u realizaciji. Nema tako dobrog projekta kojeg Hrvatska ne može zeznuti!

Čak i ako Hrvatska ne „udomi“ DONES, ostajemo strateški partner s rezervnom lokacijom a hrvatski znanstvenici i industrija bit će uključeni u njegovu realizaciju, kao i u projektu ITER. Što bi mogao biti naš doprinos, u čemu su naši znanstvenici i industrija jaki, a što će biti doprinos drugih zemalja?

DONES znači prototipni akcelerator izuzetno velike snage snopa iona, slap tekućeg metala, gomile senzora i elektronike otporne na nemoguće uvjete, robotika za remont dijelova, fuzijska oprema i materijali. Kao strateški partner možemo birati što ćemo od toga sagraditi tu u Hrvatskoj s našim kompanijama, testirati tu kod nas, i posuditi Španjolcima na 50 godina. Zasad smo se dogovorili da mi preuzimamo izradu daljinski upravljanih robota za remont dijelova DONES-a izloženih zračenju i izradu sustava za opažanja raspršenih iona – to su detektori na bazi umjetnih dijamanata, a to je važno jer je snop iona vrlo jak pa čak i njegov mali raspršeni dio može oštetiti stroj. Nadalje osmislili bismo i proveli digitalizaciju i umrežavanje podataka sa svih mjernih sustava u području udara iona u slap litija, što je bitno za stabilnost rada stroja. I na kraju, napravili bismo sustav za mjerenje isparavanja litija, koji može oštetiti stroj. Sve bi bilo testirano na posebnoj šest metara dugoj eksperimentalnoj liniji u Akceleratorskom centru IRB, a zatim preneseno u Granadu. Dogovorili smo sa Španjolcima da ni mi ni oni ne preuzimamo previše poslova, tako da ostavimo mjesta i za druge koji sudjeluju u dizajnu DONES-a: Poljake, Talijane, Francuze, Nijemce, Engleze, Belgijce, Mađare i Litvance. Ukratko, kada 2035. počne gradnja fuzijske elektrane DEMO zemlje će se dijeliti na dvije skupine: na one koje imaju fuzijsku tehnologiju i na one koje ju nemaju. Ja želim da Hrvatska bude u ovoj prvoj skupini. Zato smo se i kandidirali za smještaj DONES-a, da bismo razvijali fuzijsku tehnologiju. Nadalje, Memorandum sa Španjolcima predviđa umrežavanje naših i španjolskih kompanija na DONES-u i drugim velikim znanstvenim projektima.

Koji su idući koraci u gradnji DONES-a? O čemu ovisi financiranje našeg udjela DONES-a?

Španjolci i mi želimo započeti gradnju krajem 2020. ili početkom 2021. tako da bi DONES započeo testiranja materijala za DEMO krajem 2020-ih, jer prema našim, ali i japanskim, procjenama za njegovu gradnju treba osma do deset godina. Prema sadašnjem hodogramu CIEMAT i IRB trebaju do siječnja 2019. napisati kostur projekta. Zatim dobivamo sredstva iz EU – oko četiri milijuna eura da oformimo projektni tim u obje zemlje i da do kraja 2020. imamo završen koncept projekta sa svom potrebnom papirologijom, uključivši tu skoro cijeli tehnički dizajn uređaja, ali i potpise nadležnih ministarstava u svim članicama projekta DONES da su spremni financirati svoj dio ili iz EU fondova ili iz svog proračuna. Kako sam rekao, računamo da ćemo u projekt privući još zemalja kao partnere. Onda kreće sama gradnja na terenu, izrada komponenti i montaža. Financiranje našeg udjela ovisi o volji Vlade RH. Naime, svaka zamlja članica na projektu mora pristati da će jedan mali dio strukturnih fondova EU koji su joj na raspolaganju preusmjeriti u gradnju svojeg udjela DONES-a.

Problem nisu znanstvenici, nego hrvatska birokracija

I za kraj, kako bi komentirali hrvatske sposobnosti privlačenje europskih sredstava za istraživačke projekte u Hrvatskoj?

Osnovni problem nisu hrvatski znanstvenici. Ne nedostaje nam ideja, niti volje za pisanje projekata. Ali nas oblije hladan znoj kad znamo da ćemo se godinama morati boriti sa Središnjom Agencijom za Financiranje i Ugovaranje – SAFU, koja se često puta ponaša bezobzirnije prema hrvatskim znanstvenicima nego što bi se ponašao itko u Bruxellesu. A glavni je argument da „to tako traži Bruxelles“. I onda se čude zašto nema prijavljenih projekata.

Koliko je Europa daleko odmakla u projektu gradnje ITER-a i DEMO-a, a gdje su druge zemlje s alternativnim projektima za DEMO (Japan, Koreja, Kina)?

Europska Unija je odlučila biti vodeća u svijetu u razvoju fuzije. Hrvatska je dio EU i to je dobro, jer kao članica EU sudjelujemo u razvoju ITER-a i DEMO-a. Ta vodeća uloga EU ogleda se u provm redu u činjenici da je EU domaćin ITER-a, koji se gradi u Cadaracheu u Francuskoj, te da EU pokriva 45% troškova ITER-a ili oko 7,5 milijardi eura u razdoblju od 2006. do 2026. Pored toga, EU je prva izradila svoj Fusion Roadmap, još 2013., odnosno ima vrlo jasnu strategiju kako doći do fuzijske elektrane. Konzorcij EUROfusion, čiji su-osnivač je i naš IRB, vodi fuzijska istraživanja za potrebe EU, u koja se ulaže više od 170 milijuna eura godišnje iz proračuna EU i zemalja-članica EU. Fusion Roadmap ovih dana ima svoj redizajn, s novim rokovima za ITER i DEMO. Kako sam već rekao, cilj nam je da 2035. počne gradnja fuzijske elektrane DEMO, koja bi bila na mreži oko 2050. Cilj je ujedno da DEMO bude čim više temeljen na prokušanim tehnologijama i da bude isplativ, odnosno po cijeni kWh sličan nuklearnoj elektrani. Japan, Koreja i Kina imaju vlastite planove. Kina želi imati brzo svoj DEMO, Koreja planira skori DEMO I – kao prototip, a nakon njega DEMO II kao komercijalnu elektranu a Japan želi svoj DEMO tek iza 2050. i to kao doista high-tech uređaj. Ne znam što planiraju Rusija, SAD i Indija, ali sve ovisi o uspjehu ITER-a i DONES-a.