Prije svega nekoliko desetljeća, Šibenik na hrvatskoj turističkoj karti nije značio mnogo, unatoč tome što se radilo o gradu bogate kulturne i povijesne baštine, ispunjenom brojnim povijesnim spomenicima i znamenitostima, ali i gradu koji je širom svijeta bio poznat po svojim vrhunskim umjetnicima, glazbenicima (na žalost, još jednoga od njih od nedavno više nema) i sportašima. Glavni razlog tome je bila činjenica da je u nekadašnjoj državi Šibenik bio industrijsko-vojni grad. Tako su se s obje strane grada nalazili industrijski kompleksi, a na preostalim atraktivnim područjima vojne baze.
U međuvremenu, dogodilo se to da su 'oba pala' (parafrazirajući glasoviti uzvik iz Domovinskog rata, upravo sa šibenskog područja). Dakle, od onečišćivačke industrije danas su ostali tek 'ostaci ostataka', ali na žalost i devastirani prostori (iako je na dijelu golemog kompleksa nekadašnje Tvornice elektroda i ferolegure danas izgrađeno gradsko kupalište), baš kao i od raznoraznih vojski koje su u prošlosti na području grada i oko njega imale svoje baze.
Dakle, danas se takva sumorna slika grada uvelike promijenila. Tako grad koji je ranije uglavnom bio samo administrativno središte turističke regije, postao turistički grad u pravom smislu te riječi, čemu je svakako doprinijeo i odličan zemljopisni položaj i spomenute kulturno-povijesne znamenitosti, ali i glazbena tradicija koja je u posljednjih nekoliko godina u grad iz cijeloga svijeta dovela brojne mlade željne dobre glazbe. Nova gradska plaža, šetnica uz kanal Sv. Ante, novoizgrađeni hotel turskih investitora na nekada za građane zatvorenom poluotoku samo su neki od brojnih nedavno ostvarenih turističkih projekata.
No, u svemu tome ne treba zaboraviti ni još jednu šibensku tradiciju, onu koja je poznata samo energetičarima. Naime, 28. kolovoza 1895. godine na obližnjem Skradinskom buku na rijeci Krki izgrađena je i puštena u pogon HE Jaruga, druga po starosti hidroelektrana u svijetu i prva u Europi. Pri tome je Šibenik postao prvi grad u svijetu sa sustavom javne rasvjete na izmjeničnu struju. Istodobno se radilo o prvom izmjeničnom višefaznom elektroenergetskom sustavu (tj. koji je obuhvaćao proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije) na svijetu.
Zahvaljujući toj tradiciji ne treba se čuditi što zašto su od početaka svojevrsnog 'booma' izgradnje postrojenja za iskorištavanje obnovljivih izvora energije prije nekoliko godina do danas oko Šibenika izgrađene brojne vjetroelektrane. Prva takva bila je VE Trtar-Krtolin snage 11,2 MW koja je izgrađena još 2006. godine i danas je vjerojatno najpoznatija svima jer se nalazi neposredno uz autocestu A1. Uslijedila je VE Orlice, snage 9,6 MW, koja je izgrađena 2009. godine, a nalazi se nekoliko kilometara južno od grada, iznad uvale Grebaštica. Nakon toga, 2011. godine izgrađena je VE Crno brdo, snage 10 MW, također u neposrednoj blizini trase autoceste A1. Konačno, 2014. godine izgrađena je i VE Danilo, snage 43,7 MW (za sada po instaliranoj snazi najveća u Hrvatskoj), u blizini istoimenog naselja, istočno od Šibenika. No, to nije sve, jer se u zaleđu Rogoznice i Marine, na području Splitsko-dalmatinske županije, ali nedaleko od granice Šibensko-kninske županije, još od 2013. godine nalazi i VE Jelinak, snage 30 MW. Pri tome ne treba zanemariti činenicu da svi ti objekti nisu samo energetska postrojenja, već i turističke atrakcije jer do većine njih vode pješačke ili biciklističke staze s kojih se pruža odličan pogled na cijelu okolicu.
Dakako, ne treba sumnjati da će se izgradnja vjetroenergetskih postrojenja u okolici Šibenika nastaviti u narednim godinama, za što 'energetska tradicija' neće biti jedini razlog. Naime, ove jeseni u Šibeniku započinje s radom disclocirani Studij energetske efikasnosti i obnovljivih izvora Sveučilišta u Zagrebu, za koji je pokazano iznimno veliko zanimanje budućih brucoša.

Galerija slika