18. plinarski forum

Već se nekoliko godina za redom može primijetiti trend smanjenja potrošnje plina kao goriva u sustavima grijanja. Sve je više ljudi, prije svega onih koji žive u obiteljskim kućama, u manjim mjestima ili prigradskim naseljima ili predgrađima, koji prelaze na druge energente, a ponajviše na razne oblike biomase. Taj trend popratio je konačno porast cijena biomase pa se prelazak na drva ipak prorijedio. Istodobno, u posljednje se vrijeme mnogi investitori stambenih zgrada odlučuju na spajanje na toplinarski sustav, ako je na raspolaganju, na ugradnju dizalica topline ili, ako je već plin najprihvatljivije rješenje, za izvođenje centralnih kotlovnica, nerijetko u kombinaciji s obnovljivim izvorima (najčešće solarnim toplinskim sustavima). Taj će trend biti sve izraženiji s obzirom da na snagu polako stupaju sve stroži zahtjevi za građevinare koji trebaju težiti zgradama koje ne samo troše manje energije, već i proizvode dio energije za svoje potrebe i imaju vrhunsku izolaciju.
Izravna posljedica toga je sve manji promet u području plinskih kotlova za etažno grijanje, ali i sve manje posla za instalatere i servisere, što opet znači sve manji prihod tih tvrtki i obrta i ponovno sve manje zanimanje mladih za odluku o školovanju za takve struke.
S druge strane, kako se smanjuje potrošnja plina kao energenta za grijanje, a u deindustrijaliziranoj Hrvatskoj se on baš i ne koristi kao sirovina u industrijskoj proizvodnji. Iznimka su ciglane i Petrokemija, iako je baš možda i ne bi trebalo spominjati u tom kontekstu zbog i dalje neizvjesne poslovne strategije za godine koje dolaze. Jedno područje potrošnje ostaju energetske transformacije, tj. primjena plina kao goriva za proizvodnju električne i toplinske energije u termoelektranama-toplanama. Sve snažniji pritisak na energetsku učinkovitost u proizvodnji električne i toplinske energije i, po novome, u krajnjoj potrošnji plina pritisci su koji u konačnici dovode do sve manje potrošnje.  

U svakom slučaju, kako sada izgleda, perspektive za plin nisu sjajne pa se postavlja pitanje isplativosti nekih već ostvarenih plinskih projekata kao što su magistralni plinovodi i plinska mreža u Dalmaciji ili nekih čije se ostvarenje tek očekuje kao što su terminal za prihvat ukapljenog prirodnog plina (LNG) ili Jadransko-jonski plinovod. Sve te okolnosti u obzir bi trebala uzeti nova Energetska strategija koja treba akceptirati činjenicu da Hrvatska još uvijek proizvodi značajne količine plina i da su u plinsku infrastrukturu uložene stotine milijuna kuna. Naglo pa i postupno odricanje od tog energenta stavit će težak teret na one koji ga još  koriste, a to bi trebalo izbjeći, posebno u zemlji koja je veliki uvoznik energije, ali ima i značajan potencijal proizvodnje iz vlastitih obnovljivih izvora. Sinergija s plinom i upotreba plinske mreže kao spremnika energije nudi odličan potencijal. Na struci je sada odrediti glavne smjerove razvoja plinskog gospodarstva, a time i cijele plinske struke u Hrvatskoj u narednim godinama, kako bi gospodarstvo i, ponajviše, politika mogli donijeti prave odluke. O svemu tome svakako će biti riječi na ovogodišnjem Plinarskom forumu.
Vidimo se 28. veljače u Zagrebu!