Prva pomisao, kada se govori o vozilima na plin, je ukapljeni naftni plin (UNP, ili eng. LPG, liquefied petroleum gas), što je problematika koja je svima manje - više jasna. Takav se plin se iz velikih spremnika na benzinskim postajama prebacuje u spremnike vozila uz pomoć posebnih pumpi, pri čemu je vrijeme punjenja otprilike jednako kao i za standardno punjenje vozila na benzinsko ili dizelsko gorivo. Vozila se pune na priključcima koji su smješteni na vozilu i priključak je standardan za sva vozila tog tipa. Punjenje se dozvoljava samo zaposlenicima benzinskih postaja koji su za to obučeni, iako bi korisnici već nakon par punjenja teoretski i sami mogli priključiti 'pištolj' za punjenje. No, od nedavno se u medijima sve više spominje i punjenje vozila stlačenim prirodnim plinom (SPP, eng. CNG, compressed natural gas). O čemu se tu točno radi? U čemu je bitna razlika u odnosu na 'autoplin'?
Prirodni plin (metan) je medij koji nam je svima razmjerno dobro poznat. To je plin iz standardne, javne plinske mreže. Ovisno o operatoru distribucijskog sustava i mjestu priključenja, mreža se može podijeliti na plinovode i priključke niskog, srednjeg i visokog tlaka. Tlakovi tih plinovoda se kreću od 250 mbar za kućne priključke pa do 50 bar, na redukcijskim stanicama operatora plinskog transportnog sustava (Plinacra). Priključak punionice SPP-a je moguć na svim spomenutim plinovodima. Naravno, isplativost priključenja na niže tlakove je upitna, ali je i to moguće izvesti u nekim slučajevima.
Punionica SPP-a koristi prirodni plin iz mreže i tlači ga kompresorima na visoke tlakove (200 - 220 bar) i takve ih utiskuje u spremnike vozila.


Ilustracija 1 - Shema punionice SPP-a

Kako bi punjenje vozila bilo kvalitetno, ali i sigurno punionica SPP-a je složena kao skup elemenata koji su neophodni za njezin pravilan rad (il. 1). Već iz pogleda na punionicu, može se odmah primijetiti da je dio njezine opreme smješten u ograđeni prostor. Kako se pri tome radi o prirodnom plinu (metanu), sva oprema je prilagođena radu u zonama zaštite od eksplozije. Ograda na punionici je postavljena kako bi se spriječio ulazak neovlaštenog osoblja u taj dio punionice.
Ako se krene od ulaza plina, elemente punionice mogu se posložiti tehničkom logikom: mjerenje, sušenje, kompresija, skladištenje i punjenje. Prvi element je mjerna stanica. Ona je obaveza koju diktira operator distribucijskog sustava, kako bi se znala točna količina isporučenog plina prema punionici. Idući element koji je obavezan je sušač plina s filterm. Iako hrvatski operatori isporučuju čisti medij, za pouzdan rad kompresora se preporučuje montaža sušača i filtra plina. Nakon sušača plin ulazi u kompresorski set (il. 2). To je najvažniji dio punionice, a njegovi glavni dijelovi su elektromotor kompresora, kompresor, hladnjaci međustupnjeva, ventilator za hlađenje te ostala oprema nužna za rad. Ulazni dio stanice je nižeg tlaka do samog kompresora, dok su od kompresora na dalje visoki tlakovi. Djelovanjem kompresora se plin isporučuje prema skladištima plina pod tlakom 250 bar.


Ilustracija 2 - Kompresorski set

Stlačeni plin se pohranjuje u skladišta (il. 3). To su boce za SPP u kojima je dozvoljeni maksimalni radni tlak 275 bar. Ovisno o potrebama korisnika, broj boca i način spajanja varira. Spajanje boca može biti od osnovnog s jednim stupnjem, do kompliciranijeg, trostupanjskog sustava.
Od skladišta plina prema dispenzerima plin prolazi kroz savitljive visokotlačne cijevi ('multitube') pod tlakom 250 bar. Na samim dispenzerima odvija se završno namještanje tlaka na 220 bar za transportna vozila i autobuse ili 200 bar za osobna vozila. Na samim dispenzerima je uočljiva razlika na mlaznicama za punjenje ('pištoljima') kako bi se onemogućilo punjenje osobnih vozila na veći tlak.
Neobavezan dio punionice je hladnjak (eng. chiller) koji služi kako bi se stlačeni plin iz kompresora pothladio za oko 20 °C prije tlačenja u skladišta. Time se omogućava punjenje vozila u toplijim mjesecima na potreban tlak. Preporučuje se montaža 'chillera' na punionice koje se montiraju u toplijim predjelima Hrvatske kao što su Istra i Dalmacija.


Ilustracija 3 - Skladište plina

Treba napomenuti da je zbog karakterističnih izvedbi dijela opreme pri montaži i puštanju punionica u rad nužna koordinacija i rad više državnih službi kao što su Agencija za prostore ugrožene opasnom atmosferom, Agencija za opremu pod tlakom i Državni zavod za mjeriteljstvo.
Tvrtka MACEL PLIN iz Zagreba je tijekom 2013. godine izvela dvije punionice SPP-a u Hrvatskoj (tablica 1). Punionica u riječkoj tvrtki Energo izvedena je prema načelu 'ključ u ruke' i puštena je u probni rad 13. svibnja, dok je tehnički pregled obavljen 13. prosinca prošle godine. Punionica u zagrebačkom ZET-u u probni je rad puštena 14. listopada prošle godine i uskoro se očekuje njezin tehnički pregled. Pri tome valja napomenuti da je tvrtka trenutačno u pregovorima za gradnju još nekih punionica SPP-a u Hrvatskoj.

punionice SPP-a Energo Rijeka ZET Zagreb
ulazni tlak, bar 4 - 6 4 - 6
kapacitet m3/h 960 1400
kapacitet, kg/h 675 980
snaga kompresora, kW 2 * 160 2 * 260
kapacitet skladišta plina, m3 2240 4480
tip skladišta jednostupanjsko trostupanjsko

Tablica 1 - Karakteristični podaci punionica SPP-a u Rijeci i Zagrebu