Zaokružujući pogledom godinu koja je na izmaku teško je moguće ostati pozitivan, optimističan, pa i konstruktivan. Možda više nego ikada pokazuje se da živimo u zemlji kojom poput karcinoma caruje korupcija, besprizorna krađa i nemoć. Zemljom vlada siromaštvo, ruku pod ruku s apatijom, ignorancijom i posvemašnjom slabosti ljudi koji se bore za golo preživljavanje. Najveća preraspodjela bogatstva već je obavljena, sada treba cementirati stanje. Masovni mediji nerijetko su plaćenici koji se, po potrebi, bave reketom, osobe prljavih ruku s debelim sudskim dosjeima zadržavaju ugledne pozicije, a pošteni i marljivi ne uspijevaju doći do izražaja. Prava slika stvari izmiče percepciji javnosti, a najvažniji događaji se usmjeravaju daleko od očiju javnosti, na privatnim večerama u skupim restoranima, po kafićima na periferiji i slično. Korumpirani pravosudni aparat nerijetko se koristi kako bi blagoslovio novu podjelu bogatstva. Možda bi iz te optike trebalo pogledati kako je izgledala još jedna godina u našim životima i to kroz vjerojatno najveći gospodarski debakl u suvremenoj hrvatskoj povijesti - pokušaj vraćanja kontrole nad Inom.

Sjeme događaja koji su obilježili prošlu godinu zasijano je još prije nekoliko godina, kada je uz pompu u Ministarstvu gospodarstva Damir Polančec sa Zsoltom Hernadijem potpisao izmjene Dioničarskog ugovora između Vlade i MOL-a. Gubitak plinskog suvereniteta i prava na upravljanje ključnom energetskom kompanijom zaliven je šampanjcem i nikome nije padalo na pamet da osporava novu podjelu snaga. Tek pojedinci unutar sustava shvaćali su što se dogodilo naočigled sviju – Ina je izgubila svoju samostalnost, njeno poslovanje podređeno je interesima manjinskog vlasnika s većinskim pravima, a strateške projekte treba početi promatrati onako kako ih vide s obronaka Budimskog brdašca, a ne Zagrebačke gore. Hrvatska je s tim ugovorima dugoročno izgubila utjecaj na cijene plina te je tako vlastitom gospodarstvu stegnula omču oko vrata, dok je istodobno pristala na eksploataciju rudnog blaga uz bagatelne rudne rente koje ne kompenziraju uvećane prodajne cijene plina.
Kad je buknula "afera Spice" i kad je otkriveno da je kredit za preuzimanje Podravke omogućio MOL u zamjenu za Inine dionice (koje Inine dionice, Podravka ih nije imala u svom portfelju?!), postalo je jasno da nešto ne štima. Nakon svog posilnog, brzo je Veliki Boss, bjegunac s vlasti, postao glavna meta za isprobavanje državne sile. Sve to, dakako, uz obilatu pomoć medija koji su mu do jučer pomagali graditi karizmu. Dobra strana cijele priče je što je javnost konačno uspjela doznati kako se zaista odlučuje o važnim stvarima, kako to rade nedostižni igrači u Brioni odijelima, uživajući pritom u sofisticiranim okusima nouvelle cousine. Nabacivanje blatom moglo je početi - Veliki Boss u sudnici suca Turudića dobio je publicitet u skladu sa svojim zvjezdanim statusom. Tresla su se brda, očekivali su se veliki pomaci, bilo je napeto negdje uoči tog ljeta 2011. Čekalo se da Hrvatska po prvi puta pokaže da je u stanju beskompromisno braniti nacionalne interese utjelovljene u nacionalnoj naftnoj kompaniji, prodanoj za sitan novac i predanoj na pladnju faktički bez naplate. Priželjkivao se Zakon o Ini, koji Hrvatska u paničnom strahu od Europske unije nije imala snage donijeti. Zatim se očekivalo da će Državno odvjetništvo zabraniti raspolaganje pravima koja su stečena koruptivnim akcijama za koje čak postoji i snimka. To se nije dogodilo niti je itko osobito kritizirao državnog odvjetnika što naočigled propušta učiniti ono što u pravilu čini u svakom slučaju korupcije – uzima ono što se smatra ukradenim. Ima li tu uopće korupcije ili nacija pati od kolektivne halucinacije?! Je li moguće da je MOL-u Ina poklonjena na lijepe oči, bez da je ijedna forinta promijenila vlasnika? Odgovor je očigledan, dogovor je obavljen negdje daleko od očiju javnosti a bitka je izgubljena.
Kako sada izgleda, cijeli slučaj ostao je samo politički proces, pravosudno razmetanje, cipelarenje ostarjelog i poniženog političara koji se zanio da je cijeli svijet njegov, a tako se i ponašao. Mućka s Inom se lijepo uklapa među ostale optužbe koje mu se stavljaju na teret, kao još jedna cigla u zidu koji se oko Velikog Bossa počeo podizati. To je predstava za razočarani narod i eurobirokrate, prigodna balkanska šarada već viđena u Rumunjskoj, koja je priredila sličan show nalik Reviji u Remetincu, da bi nakon ulaska u EU prestala procesuirati korupciju. Slučaj Ina trebao je biti puno više od toga i to je jasno svima koji razumiju posljedice.
Ovih dana, drugi akter u ovoj priči, mađarski MOL, dobio je prekrasan božićni poklon – pravo da kupuje Inine dionice i konačno legitimira upravljačka prava stečena na sumnjiv način. Kada MOL prijeđe 50% udjela u kompaniji, nema baš puno smisla razgovarati o promjeni Dioničarskog ugovora. Tu negdje završava ovo poglavlje o državi koja si je u jednom kratkom trenutku stvorila šansu da neke krupne stvari zaista promijeni. I onda je odustala, kao tako puno puta do sada. Gorak okus u ustima bit će teško isprati, a posljedice ćemo osjećati godinama.
Trebalo bi nekako podvući crtu. Zašto loši momci baš uvijek pobjeđuju, a jedino što na ovim prostorima dobro uspijeva je sukob i kriza – rat, gospodarska kriza, kriza identiteta, kriza morala? Državama se događaju revolucije kada stvari postanu neizdržive, a u Hrvatskoj je situacija svakim danom sve teža. Da bi se dogodila revolucija, potrebna je evolucija. Evolucija se u pravilu događa u osobnoj sferi, u onom prostoru između dva uha koji mnogi rijetko koriste, ali odatle sve počinje. U 2012. zato priželjkujem kolektivnu nacionalnu evoluciju. Pa... kuda nas dovede. Može li, uostalom, biti lošije?!