Pravomoćnom presudom Ivi Sanaderu za korupciju problem upravljačkih prava u Ini ponovo je u fokusu političke i sudbene vlasti. Sva pažnja trenutačno je usmjerena na Državno odvjetništvo, od kojeg se očekuje da slijedom presude zatraži suspenziju MOL-ovih upravljačkih prava u Ini, za koje je sud potvrdio da su stečena na nelegalan način. Odluku o tome trebao bi na zahtjev DORH-a donijeti Trgovački sud, a kako je pojasnio jedan pravnik, riječ je o privremenoj mjeri nužnoj da se spriječi nastanak nenadoknadive štete. U tom slučaju sud bi u parničnom postupku na sebe preuzeo rješenja za upravljačka prava. Svojedobno, tijekom podizanja tužbe protiv Sanadera, i naknadno, nakon donošenja nepravomoćne presude bivšem premijeru, neki su pravnici tvrdili da bi sud trebao djelovati proaktivno i donijeti tu privremenu mjeru dok se slučaj pravno ne razriješi. To je očigledno bilo vrlo osjetljivo, postojala je bojazan da bi MOL kao dioničar mogao tužiti za nezakonito postupanje i tražiti naknadu štete, ako se pokaže da je mjera nezakonita. Sada, nakon pravomoćne presude da su upravljačka prava dobivena na nezakonit način, takve dvojbe više nema. Zbog toga su sada sve oči uprte u Državno odvjetništvo od kojeg se očekuju odlučni potezi, u cilju poništenja upravljačkih prava.

No, i dalje je u javnosti nepoznato kako će u slučaju suspenzije upravljačkih prava izgledati upravljanje Inom - je li to povratak na model iz 2003. godine? Tada je MOL imao 25% + 1 dionicu, ključnu odgovornost za financije i mogućnost veta na neke važne odluke. Tadašnja uprava imala je sedam članova, a pet ih je imenovala Vlada, uključujući predsjednika Uprave. U međuvremenu, MOL je stekao 49% dionica, za koje sadašnji premijer kaže da nisu stečene na nezakonit način te da se način upravljanja Inom baš i ne može automatikom vratiti na staro. Je li to točno? Javnosti, naime, još nije poznato kako je MOL došao do tako velikog broja Ininih dionica.

Oko MOL-ovog stjecanja tako visokog udjela u Ini u međuvremenu se dosta istraživalo, a slučaj nije od jučer. Mađarska kompanija je, čini se, u tužbi pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova priznala da je u prosincu 2010. dala javnu ponudu za otprilike 8% dionica s ciljem da stekne više od 50% dionica Ine. No, MOL (koji je tada imao 47,1% Ininih dionica) to u javnoj ponudi nije tako predstavio, već je dioničarima rečeno da im se daje mogućnost prodaje dionica. MOL u toj javnoj ponudi nije stekao dovoljan broj dionica, već tek 0,1% pa je dionice počeo kupovati preko skrbničkih računa po znatno višoj cijeni od one istaknute u javnoj ponudi. Da su dioničari znali stvarne namjere MOL-a, možda ne bi pristali na nisku cijenu iz javne ponude. Zato je Hrvatska agencija na nadzor financijskih usluga (HANFA) 2011. podnijela kaznenu prijavu protiv MOL-a, njegovog čelnika i još 11 menadžera koje je optužila za manipulaciju tržištem i prijevaru u gospodarskom poslovanju. Koliko je sada javnosti poznato, ta kaznena prijava nije odbačena, dakle nije jasno je li MOL uistinu zakonito stekao tih nekoliko postotaka Ininih dionica, kojima je namjeravao legitimirati svoja ranije stečena upravljačka prava i postati i na papiru većinski vlasnik Ine.

Cijeli slučaj i dalje ostaje vrlo složen, a u njega je, kako to već biva, snažno umiješana politika, zato je teško, gotovo i nemoguće da se dogodi nagodba oko upravljačkih prava. Naime, problem je kako javnosti objasniti zašto nagodba i zašto se upravljačka prava koja su nezakonito stečena sada dijele. U tu zamku - namjerno ili ne - upao je i sadašnji Nadzorni odbor Ine, za sada bez nekih vidljivih posljedica.

U najnovijem prijedlogu koji su podržali hrvatski članovi Nadzornog odbora, stoji da bi Inom upravljala Uprava, u kojoj bi većinu imao MOL-a, koji bi odobravao i imenovanje hrvatskih predstavnika, a odluke bi se donosile običnom većinom. Dakle, MOL je taj koji bi donosio odluke. Siniša Petrović, predsjednik NO-a Ine, koji iza tog prijedloga stoji, u intervjuu je objasnio da je njegov posao "prije svega zaštita interesa kompanije, dok se interesi države štite zaštitom interesa kompanije". To zvuči dobro, u nekom imaginarnom svemiru, u idealnoj situaciji u kojoj su interesi dioničara istovjetni. Ali, u slučaju Ine to nije tako i to se pokazuje godinama. MOL godinama optimira Inu kako bi se uklopila u MOL Grupu, što je do sada koštalo brojnih radnih mjesta, nemoderniziranih rafinerija, gubitka domaćeg i stranih tržišta i neizbušenih bušotina u zemlji i inozemstvu. Sa strane MOL-a - posve legitiman proces, ali sa strane države kao moćnog dioničara, takav smjer je loš, jer Ina treba biti snažan motor gospodarstva. No, Petrović se drži kao da ga država nije imenovala tamo gdje jest, za svojeg predstavnika, kao da živi u nekoj vremenskoj kapsuli, pa kaže da "Nadzorni odbor nastoji voditi neopterećen ili inspiriran izvanjskim utjecajima, nego unutrašnjim činjenicama, onime što je interes društva". S obzirom na sve što se dogodilo i što se događa u Ini i oko nje, uistinu inspirativan stav koji sigurno vodi u pravom smjeru. Profesoru Petroviću bi možda netko trebao prišapnuti da, ako ne zna kamo ide, može mu se dogoditi da stigne negdje drugdje.