Od početka ljeta cijena barela nafte sa 115 USD pala je na današnjih 67 USD, s tendencijom daljnjeg pada. Taj pad cijena na burzama nipošto ne prate cijene naftnih derivata koje mjesecima masno plaćamo na benzinskim postajama. Po logici cijene same robe na tržištu bilo bi logično da benzin i dizel plaćamo manje od osam kuna po litri, no iako cijene goriva kontinuirano padaju, još uvijek nismo ni blizu toga. Prvo se izostanak pada cijena pravdao tečajnim razlikama, a sada se pak spominju nagomilane zalihe koje treba prvo prodati po većoj cijeni. Zanimljivo, kada cijena nafte rastu nikada nema jeftinije robe koju prvo treba rasprodati po nižoj cijeni. Mućki s cijenama goriva su svjesni i građani i mnogi će prstom prvo uprijeti u "zli" naftaški lobi, a ne u državu koja najvećim dijelom stoji iza problema previsokih cijena naftnih derivata.

Aktualna cijena eurodizela iznosi devet kuna, dok je eurosuper skoro pola kune skuplji. Za ilustraciju, 2010. barel nafte koštao je znatno više nego danas, 88 USD, cijena eurosupera bila je devet kuna, a eurodizel je koštao 8,32 kune. Razlog takve cijene goriva objašnjavan je tečajnim razlikama, odnosno činjenicom da je tada dolar bio 80 lipa slabiji nego što je danas, no ta razlika ipak ne odgovara razlici u cijeni naftnih derivata. Ono što se u međuvremenu promijenilo su - porezi! Trošarine na bezolovno gorivo od njihovog uvođenja 1994. u međuvremenu su povećane za 2,3 puta, a znatno je rastao i PDV.

Dakle, između 55 i 60% zarade od svake litre benzina danas odlazi državi, na trošarine, naknade za ceste, odnosno po novom za željeznice, PDV i slično. PDV na već uračunati porez (trošarinu) država uredno naplaćuje cijelo desetljeće, a da se nitko nije sjetio pokrenuti sudsku tužbu. Valjda je samo potrebno prilagoditi terminologiju i nikoga neće smetati. Lani je država od trošarina na naftne derivate zaradila oko 6,5 milijardi kuna, a ove godine zaradit će vjerojatno i više. Trošak robe, benzina ili dizela nakon rafinerijske prerade i dostave, bez trgovačke marže je tek oko 3,5 kune ili čak manje. Dakle, "goli" benzin košta manje od cijene pola litre vode u supermarketu! Marže 'zločestih' naftaša iznose tek nešto više od jedne kune, a iz tog iznosa oni trebaju pokriti trošak skladištenja, distribucije i prodaje, troškove radnika, trebaju nešto zaraditi i platiti porez na dobit.

Ipak, država je ta koja najobilnije zarađuje i zato joj nije u interesu da cijene goriva prate kretanje cijena nafte. U resornom ministarstvu 'probudili' su se tek u drugoj polovini studenog, nakon pet mjeseci kontinuiranog poniranja cijena nafte na burzama. Da ne bude zabune, reakcije drugih vlada na kretanje cijene goriva također nisu bile ništa ažurnije, jer u svim državama vozači su ti koji pune šuplje državne budžete.

Ministar Vrdoljak je počeo prstom mahati prema trgovcima naftnim derivatima koji su taman uhvatili ponešto neočekivanog ekstraprofita, najavljujući stroži nadzor nad cijenama goriva i kontrolu kvalitete. I ne samo to, do kraja godine trebala bi se donijeti posebna uredba o obaveznom izvještavanju o cijenama naftnih derivata, kako bi građani bili informirani, a ne da o svemu odlučuje "zli kartel" trgovaca naftnim derivatima. To bi, valjda, trebalo ispraviti sve dosadašnje propuste države, čija Agencija za tržišno natjecanje i Stručno povjerenstvo za praćenje sigurnosti opskrbe tržišta nafte i naftnih derivata nemaju nikakve mehanizme ni alate da prate kretanje cijena. "Cijena nafte i naftnih derivata utvrđuju se u skladu s pravilima kojima se uređuju tržišni odnosi", stoji lakonski u predmetnom zakonu. Pa eto, sada smo vidjeli što su to "tržišni odnosi".

Ili još bolje, kako to izgleda kad država žmiri mjesecima, na štetu gospodarstva i vlastitih građana. Kolegica iz 'Večernjaka' prije neki dan je izračunala da na pojeftinjenju goriva od samo jedne kune potrošačima i gospodarstvu ostaje čak 190 milijuna kuna mjesečno više. Od ovako niske cijene nafte naše gospodarstvo moglo bi ničim izazvano skočiti za 0,4%, izračunala je švicarska banka UBS. No, država je odlučila zažmiriti na oba oka pa nam je tek prije mjesec i pol dana dopustila da se počnemo veseliti što nas spremnik goriva sada košta tridesetak kuna manje. Veselje vjerojatno neće dugo trajati, jer cijena nafte bi se mogla stabilizirati, a s njom i cijene na benzinskim postajama. Narodu valjda treba nešto povremeno i dati, ali ne smije mu se dati previše, da se ne polakomi.