Stručna analiza MOL-ovog upravljanja Inom od 2009. godine, kada je Sanaderova Vlada na mađarsku tvrtku prenijela ključna upravljačka prava, pokazala je da je Ina pretrpjela 6,2 milijarde dolara štete. Već godinama se više-manje napamet govori o poslovnim podbačajima Ine, pa u svjetlu pregovora ima smisla da je to na neki način kvantificirano, kako bi se znalo o čemu se uopće govori.

Ogromne brojke koje je prenio jedan dnevni list uglavnom odražavaju činjenicu da kompanija nije na vrijeme i u skladu s dioničarskim ugovorom zanavljala rezerve ugljikovodika, koje su se od 2009. do danas smanjile za 23%, proizvodnja je pala 30%, a tržišni udio od 2003. pao je 19%. Da su rafinerije modernizirane na vrijeme Ina je sukladno planovima mogla zaraditi dodatnih 564 milijuna dolara, a kapitalne investicije iz godine u godinu su u padu. Brojke uistinu zvuče bombastično, pa taman da su i pristrano napuhane, iz aviona je jasno da Ina stagnira već jako dugo, pa i prije sklapanja strateškog partnerstva s MOL-om.

Trakavica oko Ine vuče se već godinama, a Vlada i MOL kao glavni akteri na sceni i iza nje vuku sve dramatičnije poteze koji nisu uvijek razumni i iza kojih stoji često nejasna politika. Ivo Sanader nepravomoćno je osuđen još u studenom 2012., a Državno odvjetništvo po nekim tumačenjima već je tada moglo pokrenuti suspenziju primjene tog ugovora (odnosno primjene upravljačkih prava) do pravomoćnosti presude. No, to nije učinjeno, valjda pod opravdanjem da se čeka pravomoćnost presude. No, već i prije toga hrvatski članovi Uprave Ine, koji tvrtkom ne upravljaju ali za upravljanje materijalno odgovaraju, mogli su podići tužbu Trgovačkom sudu radi upravljačkog modela koji nije u skladu s hrvatskim Zakonom o trgovačkim društvima. Politika je očito odlučila da ni taj potez ne bi bio mudar iz nekog razloga. Paralelno s tim, DORH već dugo vremena istražuje diskutabilan način na koji je MOL tijekom inicijalne javne ponude i nakon nje prije nekoliko godina stekao Inine dionice. Po tom pitanju u medije cijelo vrijeme cure informacije koje ozbiljno inkriminiraju mađarsku tvrtku i njezine čelnike. No, pitanje je kojom brzinom radi državno odvjetništvo i pravosuđe. Godinu i pol dana nakon prvostupanjske presude nije se daleko odmaklo, a Vrhovni sud još se nije očitovao o presudi Sanaderu, iako ja ta točka na dnevnom redu izgleda bila još u travnju. Prema medijskim spekulacijama, Vrhovni sud je presudu Sanaderu za slučaj Ina-MOL potvrdio, a u tom slučaju stječu se ozbiljni uvjeti za daljnji korak, a to je sudsko rušenje dioničarskog ugovora.

U proteklim godinama s MOL-om se stalno razgovaralo, ali iza kulisa i očito s poražavajućim rezultatima. Tijekom tih razgovora i hrvatska i mađarska strana bile su u kontaktu s ruskim tvrtkama zainteresiranim za kupovinu udjela u Ini. Rusima bi hrvatsko-mađarska kriza jako dobro došla da se geopolitički pozicioniraju i konačno fizički izađu na Jadran te uđu u suvlasništvo Janafa. Čini se da je Hrvatska iz nekog nepoznatog razloga bila neobično benevolentna prema toj opciji, koja ne mora uopće biti dobra za Inu, upravo suprotno. Vjetar je snažno puhao u smjeru Moskve a u medijima se sustavno pripremao teren da su Rusi dobra opcija za izlazak iz pat-pozicije s MOL-om. A onda se iza zatvorenih vrata umiješao SAD sa svojom diplomacijom i, kao odlučujući faktor, dogodila se kriza u Ukrajini.

Tko zna, da se nije dogodila aneksija Krima i da Rusija nije preko noći prerasla u europskog i američkog nepoželjnog partnera, možda bi neki čudan 'deal' već bio sklopljen, a Ina na radost nekih već promijenila vlasnika. To se srećom nije dogodilo, a dva partnera ostavljena su da se kuhaju u istom loncu.

Kad se vidjelo da pomaka nema, jer nikome ne pada na pamet popustiti oko upravljačkih prava, neprijatelji su počeli izvlačiti različita ubojita oružja. Nakon oduzimanja istraživačkih koncesija na kojima godinama nije radila gotovo ništa, Ini je Slavko Linić odrezao retrogradni porez od 140 milijuna kuna. Na prijetnju da im Ministarstvo financija uzme polovinu dobiti iz Ine su odgovorili iskazivanjem gubitka od 1,5 milijardu kuna. To je razjarilo Linića koji je stavljen u poziciju da negdje drugdje pokuša namaknuti novac za krpanje proračunskih rupa. Država je zatim oduzela Ini dobavu plina za potrebe kućanstva i prebacila taj posao na HEP, a nakon toga može se reći na neki način "nacionalizirala" plin u plinskom skladištu Okoli.

Ostaje se zapitati koji će sada biti ljuti potez "zakletih neprijatelja"? MOL bi na primjer mogao sasvim obustaviti modernizaciju riječke rafinerije i nastaviti otpuštati ljude pod izlikom smanjenih prihoda uslijed takvih državnih intervencija. A država bi mogla... Što? To je dobro pitanje, jer čekajući sudske i političke odluke koje nikako da se dogode Ina polako ali sigurno nepovratno propada.

Trebalo bi konačno početi razmišljati o mikro-segmentima, ljudski sudbinama koje često reflektiraju sudbinu kompanije. Primjerice, Hrvoje je donedavno preko agencije za zapošljavanje na određeno radio na jednoj od benzinskih postaja koje su otišle u franšizu. Zarađivao je oko 5.500 kuna mjesečno u smjenskom radu, imao je posao i osjećao se dobro. Taj Hrvoje i mnogi njegovi kolege ostali su bez posla kada je postaju preuzeo privatnik koji ljude ne želi platiti više od 3.000 kuna. Treba se zapitati može li itko motivirano raditi za taj novac na Ininim postajama, jer plan je da uskoro velik dio Ininog lanca bude u rukama franšizera. Uostalom, što će to značiti za Inu, koja se sve više nalikuje na jednu veliku mađarsku benzinsku postaju u franšizi? Vlada ni premijer nisu trepnuli na sudbinu Ininih radnika (njihovih birača) radi kojih se cijeli cirkus navodno izvodi već godinama. Iz tvrtke godinama odlaze najbolji i najstručniji, ali i mali ljudi, sitni kotačići bez kojih stroj ne radi dobro. Otišlo ih je tisuće. Čemu ta povijesna neumoljivost da velike igre moraju nužno trpiti ljudske žrtve? Ima li nade da netko konačno kaže kako dalje, do kad će to trajati i koliko će koštati?