Vlada Republike Hrvatske pripremila je nacrt izmjena Zakona o privatizaciji Ine prema kojem se država, u sklopu pridruživanja Europskoj uniji od 1. srpnja odriče posebnih prava u Ini. Ta, u Europskoj uniji nepopularna prava u tvrtkama u kojima država ima vlasnički udio, ogledaju se u posebnom pravu kontrole nad promjenama u vlasništvu, u obaveznom traženju suglasnosti države za preuzimanje iznad određenog iznosa kapitala, kao i u pravu veta na određene odluke uprave društva. Također, ta prava osiguravaju Hrvatskoj pravo prvokupa cjelokupne ili dijela imovine Ine po procijenjenoj tržišnoj vrijednosti u slučaju likvidacije kompanije, a smatra se da sve to nisu u skladu s pravnom stečevinom Europske unije kada je riječ o slobodi kretanja kapitala. Riječ je o pravima takozvane "zlatne dionice", a osim u Ini, Hrvatska taj problem mora riješiti i u HT-u.

Čini se da su takve izmjene pripremljene u tišini, pa, primjerice ni potpredsjednik Vlade Branko Grčić, koji je na čelu Vladine koordinacije za gospodarstvo, ne zna detalje. Hrvatska se u ovako važne zakonske izmjene namjerava upustiti u vrlo osjetljivom trenutku. Dvojica premijerovih ljudi od provjerenja, Siniša Petrović i Mladen Pejnović vode tajne pregovore s MOL-om oko izmjena Dioničarskog ugovora kojem je, nepravomoćno je presuđeno, kumovao Ivo Sanader u koruptivnim okolnostima. Koja je pregovaračka platforma za kompleksne razgovore koji će odrediti budućnost Ine? Jesu li naši pregovarači verzirani za "sudar" s vrhunskom MOL-ovom ekipom pravnika i naftnih stručnjaka? I što su uistinu postigli u ovih nekoliko sastanaka, obavijeno je velom tajne, oko čega postoji nezadovoljstvo unutar Vlade. Neki kažu, tako se s MOL-om nije pregovaralo čak ni u Sanaderovo doba. A zna se kako se pregovaralo. I sada se pojavljuju izmjene Zakona o privatizaciji Ine, pod egidom pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Ako je za Europsku uniju, onda sve prolazi; sjeća li se itko debate oko Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa kojeg godinama primjenjujemo na svoju štetu? Ili arbitraže oko granice sa Sloveijom? I kakav je to kompromisan prijedlog diplomacija "skuhala" oko dugova štedišama Ljubljanske banke? Na stranu ribe i bankari; sjeća li se tko da je Jadranka Kosor 2011. gurala "Lex Ina" koji bi spriječio oba suvlasnika da prijeđu 49% udjela u kompaniji? Od njega se odustalo jer je EU signalizirala da nam to nije pametno jer se krše pravila o tržišnom natjecanju. Tada se čekalo na potpisivanje Ugovora o pristupanju RH Europskoj uniji, pa se Kosoričina bojazan imala čemu pripisati.

Međutim, okolnosti su sada promijenjene i ulazak u Uniju samo je formalnost, bez obzira što se kontinuirano na sitno podgrijava psihoza. Sada se u Uniji od Hrvatske očekuje da što se tiče Ine ode korak dalje - da se država odrekne posebnih prava i igra samo s onim što joj dopušta vlasnički udio od 44,8%. Kada ne bi bilo "slučaja Sanader", usklađivanje s EU ne bi bilo nikakav problem jer hrvatska upravljačka prava u Ini možda ne bi bila minorizirana, Uprava svedena na sobne biljke, a rezultati kompanije iz godine u godinu sve lošiji. No, Ina ne stoji baš dobro. MOL-ov način vođenja poslovanja pokazuje posljednje financijsko izviješće o poslovanju u 2012. jer se pokazuje što Ina doista jest bez obilnih prihoda iz Sirije. Sisačka rafinerija prerađuje samo domaću naftu, prerada u riječkoj rafineriji u padu je, kao i neto dobit, investicije, tržišni udio te proizvodnja nafte i plina. Od nekadašnje ambicije za regionalnim liderstvom, što je bio cilj i smisao strateškog partnerstva s MOL-om, nije ostalo ništa. Ina se proteklih godina premetnula u slabu kariku u MOL-ovom lancu, kariku koju treba što hitnije optimirati da nastavi služiti svrsi. Legitimno, s pozicije MOL-a. Ipak, interesi Hrvatske nisu interesi MOL-a, ali čini se da je to svakim danom sve manje važno politici koja možda ne razumije važnost Ine za nacionalno gospodarstvo i energetsku samodostatnost. Da nije tako Hrvatska ne bi žurila s izglasavanjem izmjena Zakona o privatizaciji Ine, ne bi bila "najbolji učenik" u Bruxellesu, poslušnik koji ne zna obraniti svoje interese.

Europska unija je klub u kojem jaki borci pod svaku cijenu štite svoje interese kroz proklamaciju "slobode kretanja kapitala", a mali se moraju snaći kako znaju i umiju, upravo radi toga što su mali. Europski sud ima velikog iskustva s predmetima oko posebnih prava, pa zašto Hrvatska ne bi cijelu priču stavila na čekanje, neka nas MOL ili Mađarska prijavi Europskoj komisiji? Na tom predmetu radit će se mjesecima, a ako imamo sreće, i koju godinu. Uostalom, zakonski presedan u kojem je sud presudio u korist tužene države već postoji i tiče se opskrbe plinom i naftom u Belgiji. Do sudske presude iz EU-a Hrvatska može dočekati pravomoćnost presude Sanaderu - što je vrlo jak pregovarački adut - i na miru razgovarati s MOL-om, transparentno i kompetentno, ne ostavljajući mjesta spekulacijama da se nešto radi ispod stola, kao što se to sada čini.