Samo mjesec i pol dana od početka liberalizacije cijena naftnih derivata postalo je donekle jasno da kupci od tog procesa nemaju nikakve koristi, upravo suprotno. Dojučerašnju transparenciju u cijenama zamijenio je lov na kupce u mutnoj vodi. I, što je najgore, Zakon o tržištu nafte i naftnih derivata, koji je to omogućio, kupce ne štiti dovoljno od samovolje distributera goriva.

Naime, donedavno je Ministarstvo gospodarstva bilo tijelo koje je svaka dva tjedna objavljivalo maksimalnu dopuštenu cijenu naftnih derivata, a ako je kupac želi detaljniju informaciju o cijenama, mogao ih je naći na web stranicama distributera naftnih derivata. Sada ni jedna od tvrtki svoje cijene ne objavljuje na webu, no, ne samo da ih ne objavljuje na webu nego ih nerijetko čak ne objavljuje ni na velikim displayima na ulazu u benzinske postaje. Sve češće u Zagrebu se može vidjeti da su ti displayi ugašeni. Dakle, potrebno je uvesti se na benzinsku postaju, parkirati se i dići "pištolj", kako bi na displayu "iskočila" cijena. Kupca do tada prođe volje da zbog par lipa moguće uštede vozi do iduće benzinske postaje - za koju također možda neće znati s kakvom cijenom goriva posluje, dok ne digne "pištolj". Jesu li cijene u međuvremenu porasle ili su pale? Sudeći prema podacima na europskim energetskim portalima koji prate cijene goriva u EU članicama (jer boljih referenci nemamo) čini se da cijene od početka liberalizacije uglavnom rastu, no teško je sa sigurnošću znati kako se zapravo kreću.

Distributeri se mogu tako ponašati jer zakon im je to omogućio. "Cijena nafte i naftnih derivata utvrđuju se u skladu s pravilima kojima se uređuju tržišni odnosi", stoji u zakonu. A koja su to pravila? Činjenica je da nisu nigdje zapisana. Dakle, fleksibilna su. Glavni problem je što zakon nije propisao nikakav nadzor nad cijenama naftnih derivata. Ni Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja ni Stručno povjerenstvo za praćenje sigurnosti opskrbe tržišta nafte i naftnih derivata nisu tim zakonom dobili nikakve mehanizme ni alate za praćenje cijena. No, to nije spriječilo stavljanje u zakon odredbe da Vlada može intervenirati na tržištu određujući najvišu razinu maloprodajnih cijena ne duže od 90 dana. Da, no na osnovu kojih kriterija i s kojim mehanizmima će Vlada donijeti tu odluku? Kako će država uopće znati da se s cijenama nešto ludo događa? Zakon to ne propisuje, očekujući valjda da Vladu na to upozori zov ulice, masovno trubljenje pod prozorima resornog ministarstva. Dakle, distributeri mogu mirno "lupati" cijene kakve žele, dok to ne dođe do Banskih Dvora, a do tada će proteći puno vode ispod savskog mosta.

Stručnjaci za tržišno natjecanje kažu da distributeri cijene ne objavljuju zbog straha od konkurencije, što ima smisla ako su benzinske postaje blizu jedna drugoj. No, istodobno trebaju imati na umu da takvom praksom štete svom dobrom imidžu kod kupaca. Još se izgleda nitko time ozbiljnije ne zamara, jer su koristi veće od potencijalne štete. Također, neobjava informacija o cijeni može se smatrati usklađenim djelovanjem, te posjeduje daleke indikacije kartelskog udruživanja, kazao je jedan anonimni stručnjak. Muke s ovakvom divljom deregulacijom cijena naftnih derivata pokazat će se u punoj silini kod prvog naftnog šoka.

Tada će postati jasno da je država prevelike slobode prepustila tržištu, a sebi je ostavila preuzak manevarski prostor u kontroli cijena i ponašanja distributera. Zbog toga će se s razlogom suočiti s bijesom i kritikama nemoćnih potrošača i industrije kojoj cijene prijevoza itekako utječu na krajnji trošak proizvoda.

Iskustva zapadnih zemalja s liberalizacijom cijena derivata uglavnom nisu dobra. U Njemačkoj se tijekom zadnjeg naftnog šoka 2012. događalo da se cijene na benzinskim postajama mijenjaju i do pet puta dnevno, po principu jo-joa, a ADAC je zabilježio i promjene od 14 eurocenta po litri (ili jedne kune) na jednoj crpki u toku jednog dana. Dok su kupci bjesnili, udruženje trgovaca naftnim derivatima pohvalilo se dobrom tržišnom utakmicom, a njemački tržišni regulator nije bio u stanju dokazati nelegalno kartelsko dogovaranje cijena derivata. Frustracija u Njemačkoj do te je mjere eskalirala da se znatno povećao broj krađa goriva, što je u konačnici nagnalo parlament na promjenu zakona.

Uvedena je promjena prema kojoj su distributeri dužni o promjeni cijene izvijestiti na centralnoj javnoj bazi podataka benzinskih postaja, kako bi se vozači lakše orijentirali. Također, distributeri su dužni o predstojećoj promjeni cijene izvijestiti do 14 sati dan uoči promjene, a nova cijena mora ostati nepromijenjena bar 24 sata. Nažalost, na tim lošim njemačkim primjerima hrvatski zakonodavac očigledno nije ništa naučio, kao ni bezbroj puta do sada. Evolucija u Hrvatskoj težak je i bolan proces i zato ćemo i ovu lekciju morati naučiti na skuplji način.