Dina-Petrokemija predala je prošli tjedan prijedlog za predstečajnu nagodbu koja će se voditi pod paskom ministra financija Slavka Linića, inače dobrog prijatelja Roberta Ježića koji, po mnogima, još vuče konce u toj tvrtki. Prema informacijama iz Fine, iako je postupak hitan, a zahtjev je predan 30. studenog, Nagodbeno vijeće još uvijek nije otvorilo postupak. Fina je do sada zaprimila 169 prijedloga za otvarenje predstečajnih nagodbi dužnika čije obveze iznose 7,42 milijarde kuna, a iako rade već dva mjeseca do sada nisu otvorili ni jedan postupak koji je po svojoj naravi hitan. Državi je naoko stalo samo da od Çalışkana otkupi zemljište za gradnju LNG-terminala, koje se nalazi u sklopu Dine. Naizgled, jer država, odnosno HEP, za to bi zemljište trebali dati 29,5 milijuna eura koji će pripasti Hypo banci i radnicima za njihova potraživanja. To je velik novac za zemljište koje je trenutno mrtvi kapital, no ako se izgradi LNG-terminal njime će se posredno stvoriti solidni preduvjeti za opstanak i razvoj Dine. Reklo bi se, situacija u kojoj svi dobivaju.

Turski "spasitelj" Çalışkan, u Dioki je ušao bez provedenog dubinskog snimanja, koje je napravio naknadno. Čini se da je Çalışkan dobro znao što kupuje za do sada uloženih pet milijuna eura. A to, ruku na srce, baš i nije neki ozbiljan novac i veliki rizik, ako se zna da bi država trebala odraditi jako puno za spas upropaštene tvrtke. Da bi predstečajna nagodba mogla biti potpisana, većina vjerovnika mora se složiti oko reprograma svojih potraživanja; banke bi trebale otpisati kamate, a velike tvrtke vjerovnici, poput Ine i HEP-a, trebale bi pristati ući u vlasničku strukturu Diokija. Predstečajna nagodba smatra se sklopljenom ako na nju dobrovoljno pristanu dužnik i vjerovnici čije tražbine iznose više od polovice vrijednosti tražbina svih vjerovnika. Uspjeh predstečajne nagodba u Dini vezan je za uspjeh postupka u Diokiju, jer je Dioki njezin vlasnik i veliki vjerovnik. Predstečajni postupak za Dioki tek treba biti otvoren. Ne uspije li predstečajni postupak u Zagrebu, automatski će propasti i onaj na Krku. U slučaju Dine i Diokija riječ je o nekoliko stotina vjerovnika. HEP će učiniti što država od njega traži, a novac za kupnju LNG-terminala već je osigurao prodajom obveznica. Najveći vjerovnik među bankama, Hypo banka, neće blokirati postupak jer će država od nje kupiti zemljište za LNG-terminal, a ode li tvrtka u stečaj, postavit će se cijeli niz neugodnih pitanja po kojem ključu je kreditiran Dioki. Međutim, predstečajnu nagodbu u Diokiju vjerojatno će htjeti blokirati Ina, kao osvetu za svjedočenje Roberta Ježića u procesu koji ima potencijal snažno naštetiti interesima MOL-a. No, igrom slučaja, zakon je napisan tako da, ako se ostali vjerovnici slože - a to se čini vjerojatnim - Inin glas možda ipak neće biti presudan za uspješnost postupka.

Iako je već dulje vrijeme izgledno da Çalışkan uopće nema interesa zadržati proizvodnju u Zagrebu, on je na to sada primoran, barem privremeno, jer Dioki ne smije otići u stečaj. Ode li Dioki u stečaj, otići će i Dina, a to očito nije cilj. Da bi predstečajna nagodba u Diokiju uspjela Çalışkan treba sklopiti ugovor za doradnu proizvodnju polistirena, kako bi u s radom nastavilo stotinu radnika, a njih 310 trebalo bi otići na burzu rada. Broj od stotinu zaposlenih u Zagrebu je prevelik, a ekonomskih razloga za opstanak tog malog pogona baš i nema, pa se čini da je riječ o pronalasku alibija za kratkotrajni opstanak Diokija. Po dovršetku predstečajnog postupka, Dina je ta koja će nastaviti s proizvodnjom, dok će Dioki vjerojatno otići u povijest. Od radnika se traži da se odreknu potraživanja iz otkaznog roka jer za to jednostavno nema novaca, a ne mogu računati ni na punu otpremninu. Grcajući u dugovima sanjaju otpremnine i naknadu s burze, sjedeći očajni u smrznutim pogonima i hladnim kancelarijama već drugu zimu. Nedužni, maleni i izmučeni, na kraju hranidbenog lanca u toj velikoj igri, od radnika se opet traži da podnesu žrtvu.

Sve to događa se u trenutku kad ni država, niti strateški investitor nisu odradili ono što je bilo predviđeno rokovima dogovorenima još u srpnju. Postrojenja na Krku novu zimu čekaju besposlena, iako bi se s radom moglo započeti odmah čim stigne sirovina koju se Çalışkan obvezao isporučiti. Za to treba barem 15 milijuna eura, no čini se da strateški investitor ne želi uložiti ni eura više dok se sve kockice ne poslože. Zemljište za LNG je sigurna karta na koju Çalışkan može zaigrati, potencijalna zlatna koka za Dinu. Cijela priča s LNG-terminalom na Krku i Katarcima postala je nužnost nakon hrvatskog ispadanja iz projekta Južni tok. To je prilika Hrvatskoj da se konačno ubilježi na europsku energetsku mapu, da se pozicionira kao tranzitna zemlja koja nudi alternativu za ruski plin. Ne treba zaboraviti da je Kataru u interesu prodati svoj plin Europi, da traži plodno tlo za investicije i zato mu ne treba podilaziti preko svake mjere. Dobavljaču kao što je Katar u interesu je potpisati dugoročni ugovor o opskrbi, bez preuzimanja rizika tranzitnog tržišta, a nije poznato zanima li ih vlasnički udio u terminalu i podjela rizika, što bi bilo poželjno. Ne odigra li mudro, Hrvatskoj bi se mnogo toga vezanog za LNG-terminal moglo dugoročno obiti o glavu. No s druge strane, bude li vještine i pameti, mogla bi to biti izvrsna priča, kako za Hrvatsku, tako i za Dinu, preživi li uopće ovu ogromnu krizu.