Može li politika, koja je kumovala Diokijevoj sadašnjosti, izvući tu tvrtku iz dubokog gliba u koji je gurnuta? Diokijevi radnici prošli su tjedan marširali zagrebačkim ulicama zahtijevajući od države plaće i pomoć za tvrtku koju je Robert Ježić doveo do samog ruba ponora.
Iako je radnicima bila obećana kratkoročna deblokada računa i nastavak opskrbe energentima, kako bi se pokrenula proizvodnja na obje lokacije, od toga do današnjeg dana, naravno, nije bilo ništa. Situacija u Diokiju previše je složena da bi je zajedničkim snagama u tren oka mogao riješiti Vladin tim koji čini liječnik, ministar socijalne skrbi Mirando Mrsić i Čačićeva zamjenica, pravnica Tamara Obradović Mazal. Diokiju ne treba ni transfuzija, ni pravni savjet, a "velike face" na njega još nisu svrnule pogled. Sada se pak čeka Vladina odluka da javna poduzeća mogu ući u vlasničku strukturu privatnih tvrtki kao dioničari, nakon čega bi HEP s 51% udjela trebao ući u Dioki. Time bi započelo i dugoočekivano komplicirano restrukturiranje s rizičnim ishodom.

Zaduženost Diokija prevelika je da bi se tog izvoznika s dobrim potencijalom samo tako pustilo niz vodu. Krajem rujna dugoročne i kratkoročne obveze te kompanije prema HEP-u, Ini i bankama bile su veće od 1,5 milijardi kuna. Svaki dan neproizvodnje stoji više od 800.000 kuna izgubljene zarade, a s obzirom na zastoj proizvodnje pokretanje strojeva na ovoj hladnoći bio bi pothvat vrijedan divljenja. Međutim, ni Ina ni HEP nisu oduševljeni idejom da Dioki i Dinu servisiraju energentima dok im stari dugovi nisu plaćeni. Tvrtka Ini duguje oko 100 milijuna kuna za plin i etan, a akumulirani dugovi prema HEP-u veći su od 180 milijuna kuna.
HEP, koji je mjesecima mirno puštao da se dug akumulira, sada se hvata za glavu i traži da mu se predoči plan za otplatu ogromnoga duga. Iako nema baš nikakvog gospodarskog ni ikakvog drugog rezona da HEP u sklopu restrukturiranja vlasnički uđe u Dioki, ta će kompanija to, na žalost, morati napraviti jer je politički dirigirana. S obzirom da je Ina izgubljena, HEP je postao krava muzara svake Vlade, kasica-prasica koju svako malo netko na razne načine potkrada. I zato nema razloga sumnjati da će HEP ostati pošteđen u ovoj situaciji. Situacija je složenija kad je riječ o Ini.

Ina je svoja potraživanja kontinuirano na sitno naplaćivala, zaračunavajući uredno kamate. Sada, kad bi trebalo pokrenuti proizvodnju kao garanciju za etan, koji im treba za pokretanje zagrebačkog pogona, iz Diokija Ini nude zemljišnu česticu na terminalu Žitnjak. Taj terminal Ina ne koristi i ta je zemlja ne zanima. Umjesto toga, Ina je bacila oko na jednu drugu lokaciju na Krku - onu koja bi bila pogodna za gradnju LNG terminala! To je zemljište u vlasništvu Ježićeve tvrtke Ćuf. Na tom zemljištu, koje je podijeljeno u veći broj čestica, postoje hipotekarni tereti Hypo Banke koji djelomično nisu otplaćeni. Kad i ne bi postojale prepreke da se netko brzo dočepa te zemlje, državi sigurno ne bi odgovaralo da se mađarski MOL domogne te potencijalno vrijedne lokacije. Diokijev tim u Ini nema i neće imati pravog sugovornika i partnera sve dok u MOL-u ne vide kako su bačene karte za Inu. U kuloarima se govori da će u Skupštinu društva doći Tamara Obradović Mazal, što bi MOL-u više odgovaralo. Međutim, HNS iz nikome jasnog razloga kontrolira sve ostale energetske tvrtke u Hrvatskoj, pa je ipak moguće da će SDP tu podvući crtu i staviti veto, instalirajući neke njemu vjerne ljude. Kadroviranja oko Ine bit će svakako presudna i za Dioki. Ali, tu problemi ne prestaju, jer tu su i banke.

Dioki je do te mjere prezadužen da se stečaj, koji bi u nekoj drugačijoj situaciji bio jedini logičan izbor, odgađa u nedogled. Bankama ne odgovara da svoja silna potraživanja samo tako otpišu, jer to treba pravdati prema stranim vlasnicima. Tim više što je Dioki kredite dobivao u neka "bolja vremena", po kratkom postupku, uz svesrdnu pomoć politike, a novac navodno nije namjenski korišten. Dođe li do stečaja i otpisa potraživanja mogla bi se postaviti pitanja kako su ogromni krediti uopće odobravani, a to mnogima ne paše. Bankama bi stoga ipak više odgovaralo da svoja potraživanja pretvore u vlasnički udio u tvrtki. Partnerstvo s bankama je ključno i stoga što bi mogle pomoći Diokiju da prevlada krizu likvidnosti i solventnosti i pokrene proizvodnju proizvoda koji imaju kupca. Kad bi banke, uz to, otpisale dio duga - na što nisu pristajale do sada - tvrtka bi imala veliko zeleno svjetlo, barem na Krku.

Međutim, tu je Robert Ježić, koji smeta svima - i bankama, i MOL-u i radnicima - ali on se tvrdoglavo ne da otjerati iz kompanije. U bliskoj prošlosti Ježić je gotovo svakog mjeseca u priču uvodio nekog novog fiktivnog "spasitelja", a čini se da upravo planira predložiti još jednoga. Dok je on u igri vjerovnici s razlogom nemaju povjerenja u dobar razvoj situacije, no Ježića veže čvrsto prijateljstvo s ministrom financija Slavkom Linićem koji može mobilizirati sve vjerovnike da sjednu za isti stol. Može li, dakle, politika pomoći Diokiju? Mogla bi, ali ne bez određenih žrtava koje kvalitetan preustroj treba donijeti. Pri tome prije svega mislim na gašenje proizvodnje u Zagrebu. Treba imati snage podvući crtu i poslati ljude na ulicu. Uvlačiti HEP u cijelu priču posve je promašena koncepcija. Dioki je svakako najveći i najtopliji krumpir ove Vlade, koja za sada nije pokazala da ima dobar plan što će s njim učiniti.