Medije proteklih dana trese skandal s natječajem Hrvatskih šuma za prodaju 600.000 t drvne biomase, po principu "tko prvi, njemu ugovor". Biznis je to vrijedan 162 milijuna kuna godišnje. Hrvatske šume, koje su natječaj raspisale, ponude su razmatrale prema redoslijedu zaprimanja sve do isteka raspoloživih količina. Priča je buknula kad se otkrilo da se prva na natječaj javila Sunčica Lalić, direktorica tvrtke Uni Viridas koja u Babinoj Gredi namjerava graditi kogeneraciju na biomasu snage 10 MW. Njena je tvrtka odmah i dobila ugovor na 14 godina, vrijedan 21,6 milijun kuna godišnje, a ugovor sa Šumama dobila je i tvrtka još jednog od nekadašnjih poslovnih partnera generala Vladimira Zagorca, no taj za razliku od Lalić već dovršava pogon.

"Slučaj Lalić" ili "Afera sječka", kako su je mediji brzopotezno prozvali zahvaljujući zvučnom imenu bivše manekenke, zapravo je poslužila da se skrene pažnja javnosti na neobičan način na koji se sklapaju ugovori u Hrvatskim šumama. Poziv zainteresiranima objavljen je u dnevnim novinama, pa... tko taj dan nije čitao novine ili nije na vezi imao Hrvatske šume, nije mogao doznati za natječaj na vrijeme da prikupi svu dokumentaciju. Zbog toga su mnogi ostali 'kratkih rukava'. Uvjeti natječaja bili su ipak nešto rigorozniji nego 2010., kada je sličan natječaj poništen kada je utvrđeno da je ogromna količina drvne biomase dodijeljena tvrtki kojoj je kogeneracija u Koprivničkom Ivancu još bila misaona imenica. Tada je za natječaj za drvnu biomasu bila dovoljna prethodna energetska suglasnost, odnosno samo rezervacija prostora namijenjenog gradnji energane. Sada je ipak trebalo priložiti energetsko odobrenje koje izdaje Ministarstvo gospodarstva, što znači da su tvrtke morale ishoditi barem lokacijsku dozvolu. Neobično, no bonitet tvrtke Hrvatskim šumama ionako nije bio bitan, možda jer znaju da će nepreuzetu drvnu masu ionako imati kome prodati u Italiji i to za sitan novac.

Put do dolaska do statusa povlaštenog proizvođača električne energije iz OIE-a dug je i mukotrpan, pa ni bioenergane nisu iznimka. Prethodnih godina značajan broj tvrtki nije mogao preuzeti biomasu iako su imale ugovore sa Šumama jer nisu uspjele ostvariti projekte. Bankama koje ih kreditiraju, EIB-u, EBRD-u i KfW-u nije dovoljan ugovor o sirovini, već za realizaciju kredita traže dozvole HERA-e i ugovor s HROTE-om, a do njih treba preskočiti puno stepenica. Mnogi u tome ne uspijevaju, a među njima ne nedostaje spekulanata s velikim ambicioznim projektima koji su nerijetko nedorađeni. Banke i investitori to, na sreću, prepoznaju i zato je dolazak do kredita i državnog novca za poticaje s razlogom otežan.

Država je konačno prepoznala da je kod projekata u biomasi važna sinergija proizvodnje električne i potrošnje toplinske energije. Država je uvjetovala davanjem poticaja za primarnu energetsku iskoristivost od 50%, što znači da bioenergane neće smjeti 70% toplinske energije puštati u zrak, već će morati toplinu koristiti u proizvodnom procesu (npr. za izradu peleta, sušenje trupaca i slično) ili za djelatnosti kojima treba toplina. Tvrtka Uni Viridas Sunčice Lalić općini je, primjerice, najavila gradnju staklenika. No, tko će kontrolirati da se poticaji koje dobivaju od države zaista namjenski i troše, da se toplina zaista i iskorištava, a ne da je energana samo namjenski sklopila ugovor s fikus-tvrtkom, a toplinu pušta u zrak?! Na papiru bude sve čisto, državni poticaji kapaju, energija odlazi u zrak, mikroklima se mijenja i nikom ništa...Drvna industrija, koja bi po svojoj naravi trebala snažno participirati u proizvodnji energije iz biomase na koljenima je, a evolucija koja se očekivala u Hrvatskim šumama još se nije dogodila. Sada imamo 7 proizvođača peleta koji proizvode 200.000 tona godišnje, što gotovo 99% odlazi u izvoz. U sinergiji sa 16 do 20 kogeneracija na drvnu biomasu proizvodnja peleta bi se mogla podići na 500.000 tona godišnje, no za to, čini se, još nije sazrelo vrijeme.

I zato hrvatska drvna biomasa, naše energetsko nacionalno bogatstvo, umjesto u kotlovima Like, Gorskog kotara i Slavonije završava u TE-TO Ljubljana i TE Trbovlje, primješava se ugljenu. Jedna litra lož-ulja koja košta 7 kuna ima energetsku vrijednost istu kao 2 kg peleta koje koštaju 3 kune. Ono što razumiju Slovenci ne nailazi na plodno tlo u Hrvatskoj pa, primjerice Nacionalni park Plitvička jezera i dalje troši mazut i loživo ulje, koje bi mogle supstituirati s 10.000 tona peleta godišnje. HEP se upravo sprema graditi TE Plomin C koji će zajedno s TE Plominom 2 gutati oko 2 milijuna tona ugljena godišnje, a u zrak će ispuštati više od 3,5 milijuna tona CO2 godišnje. Primješavanje biomase ugljenu, što je logično rješenje za smanjenje emisija u HEP-u se, čini se, još uvijek ozbiljnije ne razmatra, što je s aspekta očekivanog rasta cijena emisijskih kvota stručni nonsens. Proizvodnja i potrošnja drvne biomase za dobivanje energije domoljubno je pitanje jer može pridonijeti energetskoj samodostatnosti države i smanjiti proizvodnju CO2 u energetskim objektima, a obje te stvari trebale bi biti prioritet državi koja se diči da ima 48% teritorija pod šumom.