Ovih dana, nakon gotovo 800 dana trajanja predstečajne nagodbe, Dina Petrokemija otići će u stečaj. Od samog početka mnogima je bilo jasno da predstečajna nagodba u toj tvrtki nema puno smisla. Iz nekog razloga izgubljene su godine na traženje investitora koji bi bili voljni pokrenuti proizvodnju na Krku i uz to namiriti bar dio dugova, koji su u predstečajnoj nagodbi iznosili između jedne i dvije milijarde kuna. Za Dioki je u startu bilo jasno da će ići "niz vodu", jer zainteresiranih za nastavak proizvodnje nije bilo, dok je Dina još 2012. imala izglede za budućnost. Forsirala se predstečajna nagodba, a ne stečaj koji bi prije stvorio preduvjete da se tvrtka digne na noge. Danas, nakon godina i godina zapuštanja pogona i nebrige za opasne kemikalije, pitanje je vrijede li krčka postrojenja išta, osim kao sekundarna sirovina.

Dovršetak te tragične priče preduvjet je stvaranja neke svjetlije budućnosti na toj lokaciji, odnosno gradnju LNG-terminala na Krku. Naime, na bubnju se nedavno našlo zemljište na kojem se treba graditi LNG-terminal. Terminal se, kažu, počinje graditi sredinom 2016. i bit će dovršen 2019., što bi doista bila rekordna brzina jer u svijetu se ovakvi terminali grade minimalno pet godina, ako sve ide glatko.

Jedan od preduvjeta za gradnju terminala još nije riješen, a riječ je o zemljištu.

Cijela priča sa stečajem Diokija, slučajno ili ne, poklopila se s prodajom kreditnih potraživanja Hypo Banke, za što je javni poziv okončan krajem ožujka. Naime, Hypo Banka je između ostalog založni vlasnik zemljišta na Krku, na kojem bi se trebao graditi LNG-terminal. Banka je na prodaju stavila 90 milijuna eura vrijedna osigurana i neosigurana potraživanja Diokija, Dine i jedne švicarske tvrtke. Među tim potraživanjima je i hipotekom od 23,5 milijuna eura osigurano zemljište, na kojem bi se trebao graditi LNG-terminal.

Dakle, onaj tko to potraživanje kupi, ili ga je već kupio, u velikoj je prednosti jer će država s njim morati razgovarati želi li na toj lokaciji graditi terminal za ukapljeni prirodni plin. U rujnu 2013. čelnik Državnog ureda za upravljanje imovinom, Mladen Pejnović, najavljivao je da država radi procjenu zemljišta te da će ga država otkupiti od Hypo Banke. Međutim, država se nije javila na poziv Hypo Banke, već izgleda planira izvlastiti zemljište kada se pojavi investitor za terminal. Kome je i je li uopće Hypo Banka prodala zemljište, ostaje nepoznato jer nam nisu odgovorili na upite. Preostaje pitanje, zbog čega država već nije izvlastila to zemljište po tržišnoj cijeni, ako je riječ o projektu od nacionalnog i europskog interesa?! Ne bi li bilo logičnije imati tu ključnu stavku za jednom za svagda pod kontrolom, pa će biti manje važno gradi li se za godinu, dvije, tri ili pet?

Kad je riječ o razvoju LNG-projekta u Hrvatskoj, puno se priča, a do sada je relativno malo toga poznato i riješeno. Trenutno, nepoznati su kupci plina i strateški partner/investitor, dvije ključne stavke za realizaciju projekta. U ozračju dugogodišnje recesije i ogromnog pada potrošnje plina u zemljama koje gravitiraju terminalu bit će izazov postaviti jedan takav projekt na noge, možda je zato i produžen rok za iskaz interesa za dobavu plina. Industrijska praksa kod ovakvih projekata je da potražnja diktira kapacitete i tehnologiju, jer u ovako skupim i tehnološki zahtjevnim projektima svaki dolar je bitan. Zato nije nimalo svejedno je li riječ o kopnenom terminalu (koji puno košta i dugo se gradi) ili je riječ o plutajućoj jedinici za regasifikaciju, zapravo prenamijenjenom brodu, što je znatno jeftinije i brže rješenje. I, ako se već želi kopneni terminal, nije svejedno hoće li se ukapljeni plin uplinjavati koristeći toplinu mora ili uz pomoć plina, jer to znatno poskupljuje operacije na terminalu i kupcima utječe na isplativost dobave preko terminala. Hrvatska je, naime, kapacitete i tehnološka rješenja izabrala, pa čak i krenula u ishođenje lokacijske dozvole, bez da je prije na bazi potreba za plinom i drugih parametara sa strateškim partnerom izračunala kako odabrano rješenje konkretno utječe na bankabilnost i isplativost terminala. Također, vidi se da država nije do kraja valorizirala sve sinergijske učinke koje jedan takav projekt ima na gospodarstvo, već općenito primjenjuje rentijerski pristup po principu "dajemo izvrsnu lokaciju, a terminal i plin nam ne treba, neka sav posao obavi netko drugi".

Neki odvažni pojedinci nedavno su upozorili da Hrvatska u razvoju tog projekta ide obrnutim smjerom od onog koji sugerira industrijska praksa i stavlja se u situaciju da vrlo otežano okonča projekt, pa čak i dovodi u pitanje da projekt uopće ne bude realiziran jer neće biti isplativ. Čini se da se nerijetko zaboravlja da svaki projekt na koncu mora biti ekonomski isplativ da bi ga netko financijski pratio. Financijska stavka zemljišta bit će pritom najmanji problem. Treba se pitati ima li smisla živjeti u iluziji da će Europska unija baš na ovom teritoriju, ohrabrena vrhunskim menadžerskim pristupom Hrvatske, istresti novac iz fondova. Poljska je za svoj terminal povukla određene količine novca iz fondova, ali glavninu su ipak dale tamošnje banke. Litva pak isplativost terminala diže prisiljavajući domaće tržište da kupuje 25% skupog plina preko terminala, a Europska komisija blagoslovila je takav pristup. Iako ministar Vrdoljak tvrdi suprotno, bio bi presedan da zemlja domaćin ne dobavlja plin preko terminala na svom teritoriju. Može li naše tržište i naša industrija podnijeti litvansko pravilo, i po koju cijenu? Je li uopće moguće jedan takav komercijalno upitno isplativ projekt, bitan jedino s aspekta sigurnosti dobave, realizirati bez značajnog utjecaja na cijenu plina? Teško! Bilo bi dobro da neke stvari budu poznate jer u protivnom smo tek kolonija s mutavim i siromašnim domorodcima koje je lako veslati kako velikima odgovara.