Sudeći prema najavama, oko 60.000 kućanstva s oko 125.000 potrošača trebalo bi uskoro početi dobivati mjesečne vaučere vrijedne 200 kuna kojima će plaćati ili umanjivati račun za struju. Propis koji bi siromašnima trebao osigurati energetski minimum trebao je biti donesen najkasnije do sredine 2013., dakle jasno je da se radi o još jednom od predizbornih poteza Vlade koja grozničavo strahuje od ishoda izbora koji će biti najneizvjesniji od uvođenja parlamentarne demokracije u Hrvatskoj.

Kako je javnosti pojasnila ministrica socijalne skrbi Milanka Opačić, potrebnih 170 milijuna kuna godišnje Vlada neće osigurati iz proračuna (jer u njemu novaca nema), već bi glavninu novca trebale dati energetske kompanije odričući se dijela dobiti.

To će prije svega ugroziti poslovanje HEP-a, a utjecat će i na RWE Energiju i Gen-I, koji također imaju određen broj potrošača iz kategorije kućanstva. Profitne marže u struji ionako su male, pa je pitanje mogu li HEP-ovi konkurenti uopće izdržati ovakav neočekivan pritisak na poslovanje. Kako će se to odraziti na HEP Vladu ne brine, ionako uvijek grabi iz te velike vreće kad god zagusti.

Da je „servisiranje“ siromašnih jedini način na koji energetske kompanije „potpomažu“ sustav, još bi se nekako moglo. No, tu su i nesrazmjerno velika davanja za zelenu energiju, čime se dominantno puni fond HROTE-a, iz čega se isplaćuju poticaji proizvođačima obnovljive energije. Energetske tvrtke su se nadale da će cijena te zelene energije uskoro početi bar donekle odražavati tržišnu cijenu, no nade su nestale kad je MINGO u javnu raspravu izbacio novi prijedlog Zakona o obnovljivim izvorima energije. U tom prijedlogu stoji da će se otkupna cijena zelene energije utvrđivati deklarativno, dakle, neće biti poželjne transparente formule. Dakle, energetske tvrtke će drugim riječima biti prisiljene nastaviti skriveno subvencionirati obnovljivce, kako ih ne bi transparentno subvencionirali građani. Sada, kad država na njih pokušava prebaciti i trošak za energetsko siromaštvo, našli su se u poziciji da pregovaraju o (prevelikom) trošku zelene energije, što je dala naslutiti i ministrica Opačić spomenuvši mogućnost da im se „kompenziraju troškovi“.

Ako će se ići za tim – a čini se da je to najočitije - to bi značilo da će uplate u fond HROTE-a s te pozicije biti manje. HROTE će morati zagrabiti u zalihe, a kako akumulacija nije velika , a isplate za poticaje rastu, taj će fond morati zatražiti da se povećaju naknade koje za zelenu energiju izdvajaju građani. Ili će isplata poticaja početi kasniti, što se još nije dogodilo. Značajno povećanje naknade građanima početkom iduće godine ionako se treba dogoditi pa zašto ne zavrtiti tu priču, pomislio je netko u Vladi. Sve bi trebalo držati vodu nekoliko mjeseci, a nakon toga, bit će to problem neke druge Vlade.

Kad se problemi ne rješavaju sustavno, kvalitetno i u zakonskom roku, poseže se za parcijalnim rješenjima kojima se stvaraju novi problemi, koji kontinuirano ljuljaju ionako nestabilan sustav i otežavaju poslovanje svima. Ovakvim djelovanjem neće se dugoročno pomoći energetski ugroženima, jer Europa i razvijeni svijet to rade drugačije, pametnije. Ne treba sumnjati da je Ministarstvo socijalne skrbi već duže vrijeme upoznato sa svim takvim opcijama, no očito netko nije radio svoj posao ili jednostavo nije bio dovoljno motiviran rješavati problem energetskog siromaštva.

Najbolje prakse su nešto drugo od onoga što se planira u nas. Nakon što se razrade kriteriji tko može primiti pomoć svakom energetski siromašnom kućanstvu pristupa se individualno, u suradnji sa socijalnim službama i konzultantima koji savjetuju što učiniti od slučaja do slučaja, ovisno o profilu potrošnje i uvjetima stanovanja. Traže se optimalne tarife, osiguravaju štedljiva rasvjetna tijela i štedljivije grijanje, optimira potrošnja pa sve do većih zahvata koji jamče veću energetsku učinkovitost.

Zahvati na fasadi, prozorima ili nabava učinkovitijeg grijanja u nekim zemljama financiraju se iz socijalnih fondova u proračunu ili čak preko fondova solidarnosti u koje uplaćuju potrošači. Radi se u suradnji s lokalnim vlastima i opskrbljivačima energijom. Jasno su utvrđeni kriteriji tko i pod kojim uvjetima može dobiti sredstva za veće zahvate, a novac koji uplaćuju potrošači energije korisiti se transparentno. Vaučer je u principu ono što treba doći na kraju, kad su sve druge mjere ispucane. Rezultati takvog pristupa su sveobuhvatniji, bolji i dugotrajniji, a korisnici zadovoljniji jer vide da se država, lokalna vlast i opskrbljivač energijom brinu za njega. Sustavnom brigom, a ne samo novcem izlazi se iz sfere populizma, u kojem se novcem kupuje birač za čiji život državu zapravo nije briga.