Tragična saga o Diokiju polako dolazi svome kraju. Vlasnik kompanije Robert Ježić konačno bi mogao prihvatiti i potpisati plan restrukturiranja te kompanije koju bi prepustio vjerovnicima koji bi dio potraživanja zamijenili za udjele u Dioki Grupi. Ulaskom vjerovnika u vlasničku strukturu izbjegla bi se likvidacija i omogućilo normalno poslovanje društvu, a nakon vlasničkog restrukturiranja pristupilo bi se i organizacijskom i financijskom restrukturiranju. Vrijednost Diokija na burzi iz dana u dan pada, a cijena dionice na najnižoj je razini u proteklih pet godina. Po kojoj vrijednosti dionice će se određivati vlasnički udjeli nikome nije jasno, jer cijela kompanija na burzi vrijedi manje od ukupnog HEP-ovog duga! Izvanredni Nadzorni odbor Diokija sazvan je za idući tjedan, moguće s tom točkom na dnevnom redu, a plan restrukturiranja treba prihvatiti i Skupština društva.

Restrukturiranje kompanije bit će prilično komplicirano riješiti jer je riječ o ukupno 18 značajnih vjerovnika. Najveći vjerovnik, Hrvatska elektroprivreda, od Diokija za isporučenu struju potražuje oko 180 milijuna kuna, dok su se dugovi Ini za plin popeli na čak 97,5 milijuna kuna. Tu su i banke - Hypo banka, Zagrebačka banka i RBA - koje su kompaniji odobrile dugoročne kredite, te Siemens i ostali manji vjerovnici. Ode li Dioki u stečaj s preustrojem, taj bi proces po svojoj kompleksnosti "prešišao" i stečaj Peveca. Na koji će način brojni vjerovnici razdijeliti udjele u tvrtki i pokušati naplatiti svoje dugove iz budućeg poslovanja društva, još nije poznato, no bit će to prilično kompliciran posao. Dioki raspolaže golemom imovinom koja je po mišljenju mnogih potcijenjena. Hoće li se prodavati imovina? Ako da, koja? I kad se prodaja obavi koji će vjerovnik dobiti novac?
Robert Ježić već dugo kupuje vrijeme, traži strateškog partnera. Sada se može lupati po glavi što u proljeće nije prihvatio kontrolni paket u Diokiju. Ta ponuda više nije na stolu. Država više ne želi da Ježić ima ikakav utjecaj na poslovanje kompanije - jednostavno ga ne želi u cijeloj priči. Prihvatiti poraz očigledno nije lako.

U svakom slučaju dobro je da se stanje u Diokiju razriješi jer je klima u tvrtci prilično depresivna. Diokijev račun u blokadi je mjesecima, a na prvom mjestu za naplatu izmjenjuju se Ina i HEP. Postrojenja su u remontu od početka rujna, a proizvodnja nije počela. Prijetnje isključenjima energenata tužna su svakodnevica. Dakle, državi je zaista u interesu da što prije završi cijelu priču, no bilo bi pametno u restrukturiranje kompanije uključiti struku, a ne samo ekonomiste orijentirane na profit.

Dioki je jedan od 10 najvećih izvoznika u državi koji ima kvalitetan proizvod i osiguranog kupca pa državi nije u interesu da tvrtka s 1.150 zaposlenih završi na bubnju. Vlada pri tome koristi HEP da "odradi posao" dopuštajući da se dug za struju nagomila, iako HEP prema logici stvari nema nikakav interes biti suvlasnik u jednoj petrokemijskoj kompaniji. U ovom slučaju radi se o zaštiti industrije, ali i vrijedne lokacije u Omišlju na kojoj bi se jednog dana mogao graditi LNG terminal. Državni utjecaj na odabir partnera tu je neprocjenjiv, a HEP je tu da zastupa interese države i održi ravnotežu s Inom/MOL-om, jer su odnosi s MOL-om vrlo kompicirani.

S druge strane, Ina je logični partner jer Diokiju godišnje isporučuje 60 milijuna kubika plina, no ona će, doznajemo, tražiti da Dioki odustane od proizvodnje u Zagrebu. Naftna kompanija Diokiju više ne može garantirati dovoljnu količinu etana s obzirom da im je dnevna proizvodnja u Ivanić Gradu pala na 110 m3. Proizvodnja u Zagrebu već je duže vrijeme neisplativa jer se ne radi punim kapacitetom, a prodajna cijena polietilena je niska. Za sigurno zatvaranje vrijednog pogona u Zagrebu zbog ekoloških uvjeta trebat će bar dvije do tri godine, ako ne i više. Suvlasnik Ine MOL vlasnik je petrokemijske tvrtke TVK koja se proizvodno nadopunjuje s proizvodnjom na Krku, a Ini i MOL-u atraktivno je imati utjecaj na eventualnu buduću gradnju LNG terminala, te sve što to sa sobom povlači.

Diokijeva lokacija na Krku pak ima puno bolju perspektivu za opstanak. Dina je obustavila proizvodnju VCM-a (vinil-klorid monomera) jer za njega nisu dogovorili kupca, a PVC pogon dovršen je samo u prvoj fazi. Tek dovršetkom PVC-a (polivinil-klorida) Dina će zatvoriti vinilni lanac i moći će nuditi gotov proizvod. Kompanija ima građevinsku dozvolu za PVC-postrojenje, za čiju gradnju im treba 50 milijuna eura. Ipak, Dioki već sada s VCM-om u pogonu može uredno prihodovati od doradnih poslova. Ulazak Ine u vlasnički udio pogodovao bi Diokiju jer bi imali šansu postići bolju cijenu UNP-a koji koriste u VCM postrojenju sada, a jednog dana i prirodnog plina kada im magistralni plinovod "zakuca na vrata".

Dioki može imati perspektivu ako se restrukturiranje obavi kvalitetno, a u drugom koraku trebat će razmišljati o pronalaženju strateškog partnera jer bez njega Diokiju nema života. Nezgodna okolnost za Dioki je što su parlamentarni izbori pred vratima, a restrukturiranje je proces koji sasvim sigurno neće proći bez obilatog političkog upletanja. Hoće li restrukturiranje Diokija biti "success story" ili još jedan debakl pokazat će vrijeme.