Nakon promjena u Nadzornom odboru INA-e i dolaska Davora Šterna, Damira Vanđelića i Gordane Sekulić mogu se očekivati brojne promjene u INA-i. Iz brojnih primjera kojima svjedočimo zadnjih mjeseci čini se da je država evoluirala i konačno odlučila pokazati da se može i drugačije, pametnije. Ovo je, naime, prvi puta da u Nadzornom odboru te kompanije sjede ljudi iz struke, a ne politike - dakle kompetentni, a ne iznad svega politički podobni. Imenovani su ljudi koji nisu kompromitirani ružnim repovima iz prošlosti, čija se imena ne vežu uz gospodarske afere, ljudi koji minuciozno znaju iščitati bilancu i za koje u naftaškom biznisu nema nepoznanica. U svojoj prvoj izjavi nakon imenovanja novi predsjednik NO-a Davor Štern kazao je da se nada da će to tijelo raditi kvalitetno i da će se INA konačno skinuti s naslovnica u negativnom smislu i da će se kompanija vratiti na put profitabilnosti.

INA je na naslovnicama već 20-ak godina, nažalost rijetko po dobrom. Da se okrene taj trend trebat će puno truda, a on prije svega opet treba proizlaziti iz Vlade, pa tek zatim iz Uprave - koju tek treba ojačati sposobnim ljudima - i Odbora izvršnih direktora, koji se s hrvatske strane baš nisu pokazali u blistavom svjetlu. Stanje u kompaniji najbolje pokazuje što ne valja i na čemu treba raditi, a brojke sve kazuju.

Rafinerije u Sisku i Rijeci još nisu obnovljene. Kompanija još uvijek gomila velike gubitke na rafinerijskom poslovanju (409 milijuna kuna u prvih devet mjeseci 2010.), a kapitalna ulaganja s 3,4 milijarde kuna u prvih devet mjeseci 2009. pala su na 2 milijarde kuna u istom razdoblju 2010. godine. Osobito upada u oči da se prošle godine više ulagalo u istraživanje i proizvodnju u Siriji i na sjevernom Jadranu nego u modernizaciju rafinerija koja očigledno zapinje. Još u jesen je najavljivano da će prva faza obnove rafinerija biti dovršena do kraja prošle godine, no ta najava se izgleda izjalovila. Upravo to najviše bi trebalo brinuti državu - činjenica da naftna kompanija ni nakon deset godina od početka procesa nema modernizirane rafinerije, što je temelj jakog razvoja kompanije.

Sudeći po izjavama MOL-ovih financijaša u INA-i, modernizacija rafinerija već je izmještena u 2013. ili čak 2014. godinu jer je rok 2012. "prekratak". Tko se još sjeća da je cijeli proces financiran kreditom od 1,1 milijarde dolara (!) trebao biti dovršen do 2009. godine?! MOL se pri ulasku u INA-u obvezao osnaživati kompaniju, napraviti od nje regionalnog lidera. Umjesto toga, čini se da jedino što INA-u sada drži na nogama je prirodno rudno bogatstvo kojim raspolaže, a to nije nešto što se može dovesti u vezu s velikim menadžerskim kompetencijama hrvatskih i mađarskih menadžera.

Treba se zapitati u što se zapravo pretače INA-ina rastuća dobit ostvarena na istraživanju i proizvodnji? INA je naime iz te stavke u prvih devet mjeseci 2010. imala dobit od čak 3,5 milijarde kuna ili 1,7 milijardi više nego u istom periodu 2009. godine. Zašto taj novac nije usmjeren u daljnji razvoj i modernizaciju rafinerija? I ako nije usmjeren u modernizaciju i budućnost - a očigledno nije - gdje je taj novac završio? I odakle bi se bez moderniziranih rafinerija trebao u budućnosti generirati INA-in profit kada plinska polja počnu presušivati?

Opravdanje da je gospodarska kriza i da naftne kompanije usporavaju modernizaciju svojih rafinerija zbog manje potražnje, ovdje ne bi trebalo vrijediti. Bez obnovljenih rafinerija INA je prekupac derivata proizvedenih u stranim rafinerijama. Promjene u NO-u kompanije i očekivane promjene u Upravi, mogle bi i trebale voditi većim zaokretima u načinu upravljanja kompanijom, jer to je jedini način da se INA s vremenom financijski i kadrovski posve ne uruši i postane južna ispostava u MOL Grupi. Valja se nadati da je politika ipak u zadnjih godinu dana nešto naučila trpeći gorke posljedice dosadašnje tragične prakse.