Ministrica zaštite okoliša i prirode dr. sc. Mirela Holy najavila je velike promjene oko procedure izrade studija utjecaja na okoliš ali i reviziju Studije utjecaja na prirodu HE Ombla, elektrane koja bi se trebala graditi na Rijeci dubrovačkoj. Tu prvu podzemnu hidroelektranu trebao bi graditi HEP zahvaljujući zajmu Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD), koja je isplatu uvjetovala novom studijom o bioraznolikosti i ekološkim menadžment planom. Agilna ministrica nakon stupanja na dužnost negativno se izjasnila o tom projektu koji ne smatra ni ekonomski ni ekološki prihvatljivim. Stoga ne treba sumnjati da bi dosadašnje eko-studije i okolnosti pod kojima su izdavane mogla staviti pod pravno i stručno povećalo.

Elektroprojektova studija utjecaja na okoliš koja je bila podloga za izdavanje prostorno-planske dokumentacije za gradnju HE Ombla stara je 13 godina i obiluje kontradiktornostima, posebice u dijelu koji se tiče životinjskih vrsta. O besmislicama iz tog dokumenta se na ovom mjestu već dosta pisalo pa nema smisla ponavljati. Nije samo EBRD prepoznala manjkavosti eko-studije, već je i tadašnji čelni čovjek resornog ministarstva zadužen za procjene utjecaja na okoliš javno kazao da ta studija danas ne bi prošla! Ako studija ne bi prošla danas, zašto je prošla 2006., kada je na osnovu nje izdana lokacijska dozvola za gradnju? Po kojim se kriterijima tada odlučivalo o zaštiti biljnih i životinjskih vrsta? Ekološka mreža Natura 2000 stupila je na snagu tek 2007. pa habitat-direktive nisu bile važeće, ali postojali su valjda neki drugi kriteriji, očigledno znatno blaži.

Vjerojatno se ta ista pitanja pita i ministrica Holy koja javno konstatira da su naručitelji studija utjecaja na okoliš od izvođača nerijetko dobivali studije baš po svojoj volji. Čini se kao da je svjesna da studije prolaze kroz državne škare "kao nož kroz putar". Naručitelji biraju i plaćaju eko-studije uz benevolenciju resornog ministarstva koje gleda na drugu stranu te imaju utjecaj na rezultate i sadržaj. Jako se pazi da se pri izradi studija zadovolji forma, dok je sadržaj od sekundarne važnosti, upozoravaju nepoželjni recenzenti studija. Naime, do danas nije donesen propis koji bi utvrdio sadržaj studije, odnosno propisao na koja sva pitanja eko-studija u pojedinoj vrsti projekata treba dati odgovor - primjerice, što je s aspekta okoliša bitno, a što nije u pojedinim tipovima energetskih postrojenja.

Isto tako, povjerenstva koja ocjenjuju studije puna su birokrata, kako bi se uštedilo na naknadama koje za rad trebaju dati stručnjacima, što je u konačnici posve kontraproduktivno. Ako struka i participira u povjerenstvu, nerijetko je riječ o biranim stručnjacima, za koje se zna da neće "praviti probleme", dok su nepoćudni izostavljani i ignorirani. Članstvo u povjerenstvima u mandatu ministrice Marine Matulović Dropulić nerijetko je bilo tajno, a rad povjerenstava, kao i njihovi rezultati najčešće razmatrani daleko od očiju zainteresirane javnosti. Takvih primjera ima puno. Kad na koncu tako recenzirane i "poštimane" studije ugledaju svjetlo dana javnost im može pristupiti samo u papirnatom obliku, u hodniku općine ili kakvoj opskurnoj sobici, a izrada preslike je zabranjena. Arhuška konvencija o pristupu javnosti informacijama o okolišu u Hrvatskoj je tek mislena imenica, gorak podsjetnik na to što se sve država obvezala u sklopu pristupanja Europskoj uniji, a krši to sustavno i temeljito.

Rezultat nemara oko studija utjecaja na okoliš je činjenica da je između nekoliko tisuća do sada načinjenih eko-studija broj odbačenih zanemariv. Kako je moguće da u Hrvatskoj nema većeg ili manjeg grada ili općine koji nema barem jednu značajnu ekološku "bombicu" u svom dvorištu, sagrađenu ili dograđenu nakon hrvatskog stjecanja neovisnosti? Svi su ti kontroverzni objekti koji danas truju naše rijeke, tlo i zrak, a s njim i sve nas, jednom bili u rukama nekog tamo povjerenstva koje je na eko-studiju kimnulo glavu i odobrilo gradnju. I nikom ništa. Takvu praksu trebao bi zamijeniti pošteniji i temeljitiji pristup investicijama, koji će se za početak odraziti u kvalitetnim stručnim podlogama.

Nova ministrica, čini se, razumije da je vrijeme da se opskurna praksa promijeni i da država u cilju zaštite svojih građana i zemlje od samovolje investitora počne određivati sadržaj eko-studije i tko će studiju raditi - a ne da te ključne odluke donosi izravno investitor koji izradu studije plaća. Kvalitetna rješenja postoje u naprednijim Zapadnim zemljama i zato ne treba izmišljati toplu vodu, već primijeniti najkvalitetnija rješenja koja su se pokazala dobrima u praksi. Uz spomenuto, dr. Holy je najavila i uvođenje sankcija i novčanih kazni za neobjektivne studije. Nažalost, čini se da je ona u pravu - kazna je jedino što u našem narodu pali jer za izreku da je ekološka svijest najviši oblik domoljublja mnogi nisu čuli ili im vlastita zemlja baš puno ne znači.