Na javnoj raspravi trenutno se nalazi Strateška studija za istraživanja i eksploataciju ugljikovodika na Jadranu, dokument s određenim ograničenjima i preporukama čije donošenje je preduvjet za potpis ugovora s pet potencijalnih koncesionara. Dok resorno ministarstvo računa da će eko-studija vrlo brzo proći javnu raspravu, oponenti - ekološke udruge, zabrinuti pojedinci, ali i političke stranke kao što su ORaH i HDZ, protive se zahvatima za koje su uvjereni da ne mogu ići uz turističku orijentaciju zemlje. U cijeloj priči ne manjka neinformiranosti i straha, što je u pravilu tako kad su energetski projekti u pitanju. Na Agenciju za ugljikovodike pala je teška zadaća razuvjeravanja i educiranja javnosti, s čim su se do sada dobro nosila. Kuriozitet za hrvatske prilike, no Barbara Dorić, čelnica Agencije, nedavno se na čuđenje prisutnih pojavila na okruglom stolu Zelene akcije i satima odgovarala na pitanja. Tako nešto trebala bi biti uobičajena praksa za sve donositelje odluka, no na žalost, u Hrvatskoj proizlazi da je to tek neobična iznimka.

Studija koja je na javnoj raspravi nije zadnji 'amen' za istraživanja i bušenja na Jadranu, jer procedura predviđa da će koncesionari za svaki istražni prostor trebati izraditi novu eko-studiju i najvjerojatnije procjenu utjecaja na ekološku mrežu kad je u pitanju 3-D seizmika. Ako se utvrdi komercijalno otkriće, trebat će im nova procjena utjecaja na okoliš kako bi ishodili lokacijsku dozvolu i nastavili put prema eksploataciji. U svim tim dokumentima državna tijela će propisati obvezne uvjete, mjere zaštite i ograničenja za izvođenje zahvata, dakle brojne instrumente kojima će gledati da zaštiti najvrjedniji gospodarski resurs koji ima, a to je Jadransko more.

Hrvatska će do početka istraživačkih aktivnosti u svoje zakonodavstvo prenijeti i EU direktivu o sigurnosti odobalnih istraživanja i eksploatacije ugljikovodika, koja je nastala kao reakcija na ekološku havariju u Meksičkom zaljevu. Cilj te direktive, između ostalog, je prevencija velikih nesreća. U tom zakonu bit će propisane odgovornosti i nadležnosti, operater će snositi financijsku odgovornost, a bit će propisan i sadržaj planova za hitne intervencije. Ne samo da će sva nova istraživanja i eksploatacija morati biti usklađena s tom svjetski najvišom razinom sigurnosti, već će svoje aktivnosti u Jadranu morati uskladiti i Ina i to do sredine 2018. godine. Naravno, pritom će ključno biti ustrojiti dobar i nezavisan monitoring da koncesionari uistinu poštuju propisano.

Protivnici istraživanja i eksploatacije na Jadranu ponekad zaboravljaju da s druge strane Jadrana radi velik broj platformi i svih ovih godina nije se čulo za značajne incidente na tim objektima, a isto je i s Ininim aktivnostima u sjevernom Jadranu. Statistike pokazuju da puno veći problem za potencijalno onečišćenje dolazi od tankerskog prometa, a požar, potonuće i izlijevanje nafte smatra se najgorim mogućim scenarijem. Jadranom godišnje prolazi više od 4.000 tankera koji prevezu 58 milijuna tona nafte i u 250 slučajeva godišnje dolazi do izlijevanja nafte. Koliko su ti incidenti minorni, svjedoči činjenica da rijetko koji završi u medijima. Ne tako davno, kasnih 70-ih prošlog stoljeća u moru bi diljem svijeta godišnje završilo 400.000 tona nafte, da bi ta količina prema podacima iz 2005. godine pala na 27.000 tona. Dakle, u međuvremenu puno toga se promijenilo nabolje i to valja priznati.

Činjenica je da je Jadran svojim nezahvalnim oblikom, plitkoćom i količinom prometa vrlo opterećeno more, a planovi razvoja riječke luke tome mogu samo doprinijeti. Zanimljivo je da o tome rijetko tko govori negativno, i općenito ne preispituje se u javnosti ni jedan turistički ili infrastrukturni projekt koji podrazumijeva veći pomorski promet. Ali kada su nafta i plin u pitanju odjednom se svi zainteresiraju.

Balastne vode (koje tankeri koriste radi stabilnosti a sadržavaju otpadnu nečistu vodu i strane morske organizme) svakodnevno bivaju ispuštane u Jadran. One su bile veliki problem i tema u javnosti samo kada se radilo o projektu Družba Adria. Tada se puno govorilo o prijenosu neautohtonih biljnih i ribljih vrsta koje će naseliti Jadran i zlim naftašima koji će svoje "tankove" bez kontrole prati na otvorenom moru. "Propast će nam turizam", vrištalo se na sve strane. Deset godina kasnije, balastne vode se i dalje izmjenjuju u Jadranu i problem još nije riješen, ali je argument dobro poslužio Zelenima za miniraju projekt od kojeg je moglo biti velike ekonomske koristi. Tankerski promet i provoz nafte u međuvremenu se povećao, broj kruzera i nautičara koji stvaraju podvodnu buku također je sve veći no o tome se ne govori. Nitko u Dubrovniku i Splitu ne pita za dupine i morske kornjače kada su te naoko benigne gospodarske aktivnosti u pitanju. Tada je puno jednostavnije napamet izvesti cost-benefit analizu za punjenje apartmana ili hotela.

Zapravo je tragično da se zaštite Jadrana javnost sjeti samo kad su u pitanju energetski projekti, a to puno govori o ovdašnjem mentalitetu i razini neznanja.