Prije koji tjedan javnosti su predstavljene podloge (tzv. Zelena knjiga) iz kojih bi trebala biti napravljena nova nacionalna energetska strategija do 2030. s pogledom na 2050. Dojmovi su se slegnuli, javna rasprava je završena, trebalo je vremena probiti se kroz gotovo 500 stranica stručnog materijala koji bi trebao trasirati sudbinu HEP-a, INA-e i drugih manjih i većih energetskih igrača. Opći dojam je da energetska strategija koja se može izroditi iz ovih dokumenata ne bi smjela imati predznak nacionalne, jer za nju se možda i neće moći reći da u potpunosti anticipira gospodarsku i energetsku realnost niti u obzir uzima sve prednosti i ograničenja postojeće energetske infrastrukture, energetskih izvora koje imamo i socijalnog okruženja te siromaštvo i gospodarsku stagnaciju koju živimo. Kao što resorno ministarstvo prečesto prepisuje EU zakonodavstvo umjesto da ga prilagodi nacionalnim posebnostima, tako i ove podloge slijepo slijede klimatske ciljeve, ne uzimajući posve u obzir realne okolnosti u kojima bi se oni trebali ostvariti. Hrvatska je u ovoj strategiji nekakav neobični usamljeni otok, koji čak nema ambicije da cilja ne sveti gral energetske samodostatnosti, već eto, pipajući po mraku traži svoj put u onome što mora, umjesto da koristi ono što ima i na tome pametno promišljajući gradi. 

Dva scenarija Zelene knjige varijanta su jednog te istog puta pa proizlazi da nam 'ne gine' niskougljična energetika, samo će tempo dolaska do nje biti nešto sporiji ili brži. Postavlja se pitanje zbog čega samo dva scenarija i zašto autori nisu napravili veći broj scenarija, poigrali se više tehnologijama, tržišnim mehanizmima i opcijama, stavljajući veći i/ili manji naglasak na različite sektore – energetski i prometni, koji su najveći nosioci niskougljične politike, kombinirajući rješenja za dolazak do istog cilja, ako već za njim moramo ići. Dokumenti ovog tipa ne bi trebali imati manje od tri scenarija, poželjno i više. Energetska strategija koja iz prikazanog može proizaći dominantno je elektroenergetska strategija koja se oslanja na od EU-a poticanu energetsku učinkovitost u zgradarstvu i snažno se proteže na elektrificirani prometni sektor. Zanimljivo je da se ujedno zapostavlja prirodni plin koji je tranzicijski energent i koji i u elektroenergetici i u prometu može napraviti veliku razliku. Za zemlju koja se priprema za LNG-projekt začuđujuće je da se najavljuje stagnirajuća potrošnja plina pa se s razlogom valja zapitati kome je namijenjena skupa infrastruktura koja će dodatno opteretiti transportnu tarifu i krajnju cijenu plina? Bez veće upotrebe plina proizlazi da je glomazna magistralna plinska mreža sama sebi svrha, jer njezina gradnja očigledno nije bila plod šire strategije rastućeg korištenja plina kao energenta kojeg se sada tako lako odričemo. 

Prema autorima budućnost je isključivo u obnovljivcima, ali čak se i njihov razvoj do 2030. (a zaboravlja se da je to pravi doseg strategije) limitira, te u masovnijoj primjeni električnih automobila u daljoj budućnosti. Vjetroelektrane se ograničavaju na razine koje može podnijeti elektroenergetska mreža bez potrebe za velikim investicijama (1.360 MW u blažem scenariju). Sunce, kojeg imamo u obilju i čije iskorištavanje bi stabiliziralo elektroenergetsku mrežu, ograničava se na samo 770 MW do 2030., što je otprilike razina koju jedna razvijena europska zemlja bez poticaja instalira u godinu dana! Već sada postoji iskazani interes za priključenje 600-tinjak MW velikih FN elektrana i 1800 MW vjetra, ne računajući na intrigantne potencijale tzv. građanske energetike i različite oblike financiranja i upravljanja takvim projektima, što tek treba dobiti zamah. U roku godinu-dvije na mreži će biti više od 1.000 MW iz vjetra (574 MW u sustavu poticaja + 447 MW koje već imaju ugovor o priključenju). Projekti idu dalje – VE Senj snage 156 MW koja se upravo počela graditi neće imati povlašteni status. Znači li to po autorima strategije da za koju godinu prestaje gradnja vjetroelektrana u Hrvatskoj? Tko će zadovoljiti kriterije imat će pravo priključenja i zato je stopiranje malo vjerojatno. A ako su obnovljivci toliko podcijenjeni, onda je lako moguće da su i troškovi jačanja mreže, uravnoteženja, pohrane itd. također podcijenjeni. Dakle, već sada se vidi da ćemo još nenapisanu strategiju revidirati vrlo brzo jer će je tržište i realnost pregaziti. 

Apsolutno najveći propust podloga je u tome što nisu napravljene ekonomske i financijske računice, analiza jakih i slabih točaka za scenarije niti se vidi buduća sinergija s gospodarskim razvojem u segmentu elektromobilnosti, energetske učinkovitosti i obnovljivaca. Hoćemo li kao do sada nastaviti uvoziti tehnologiju ili ćemo pokušati razviti vlastite proizvode za što imamo kapaciteta ali nedostaje 'business friendly' podrške? Svaka strategija pa tako i energetska mora imati razvojnu komponentu – malo je vjerojatno da bi Nijemci forsirali elektromobilnost da nemaju jaku automobilsku industriju. Mi i tu konje za utrku imamo, no treniramo li ih?! Također, ne manje bitno, nedostaje analiza utjecaja planiranih ogromnih investicija na krajnju cijenu energije. Ako se iz reguliranih djelatnosti investiraju milijarde kuna u infrastrukturu koliko će nam energija poskupiti, to nismo saznali iz Zelene knjige. Kuriozitet - BiH je u svojoj novoj energetskoj strategiji izračunala poskupljenje pa zašto mi to ne učinimo. Veliki je to propust koji bi trebalo ispraviti a ne još jednom navrat-nanos napisati i kroz Sabor progurati još jednu strategiju koja će kao i prošle strategije biti mrtvo slovo na papiru. Kada smo je tako dugo čekali, bilo bi dobro da ima težinu.