Energetski certifikati preko noći postali su jedan od najnepopularnijih nameta. Iako je riječ o obavezi koja je na snazi četiri godine, početkom godine javnost se našla u čudu što rabljene nekretnine neće moći prodavati, a uskoro ni iznajmljivati bez certifikata. Preko noći tisuće oglasa povučeno je iz oglasnika, a kada se vidjelo da je vrag odnio šalu krenuo je veliki stampedo prema certifikatorima. Petstotinjak ovlaštenih certifikatora koji su godinama zjakali bez posla sada ne uspijevaju dići glavu od posla. Kako to već biva sa novotarijama koje dolaze iz briselske kuhinje, nitko ne spori oko toga ima li energetski certifikat smisla i što uistinu donosi vlasniku. Europa s certifikatima ima posla malo duže od nas i, za razliku od nas, voli preispitivati i testirati propise. Do ključnih saznanja došli su stručnjaci financirani iz projekta Inteligent Energy Europe, razgovarajući s 3.000 vlasnika nekretnina i profesionalaca iz deset zemalja, a svoje preporuke objavili su na internetu.

Njihovo istraživanje pokazalo je da kupcima nekretnina energetski certifikat igra malu ili gotovo nikakvu ulogu pri odluci o kupnji nekretnine. Kupcima nekretnina važniji su lokacija, zelenilo, raspored prostorija, prometna povezanost i cijena, dok im troškovi za energiju igraju tek simboličnu ulogu... I to uglavnom zbog toga što iz certifikata ne razumiju financijske implikacije koje sa sobom donosi niži energetski razred! Utjecaj certifikata na odluku o mjerama energetske učinkovitosti također je ocijenjen malim, a veliku ulogu igra to što ljudi ne razumiju o čemu se tu zapravo radi, što je zabrinjavajuće.

Svrha certifikata je vlasniku nekretnine dati informacije o energetskoj potrošnji i sugerirati mu mogućnosti ušteda na energiji. Isto istraživanje je pokazalo je da je učinkovitost certifikata ograničena, uz zaključak da "certifikati ne pomažu vlasnicima shvatiti implikacije energetske učinkovitosti". Naime, konstatira se da je momentalni utjecaj certifikata na donošenje odluka u konkretna poboljšanja u domu mali, već odlučujuću ulogu igraju udobnost (60%), pa tek iza toga potencijali financijske uštede (40%).

Dakle, posjedovanje certifikata mnoge nije motiviralo da naprave sve potencijalne energetske uštede, dok je dio ljudi dokument doživio kao nužno zlo i spremio ga u ladicu. Pokazalo se da su mnogi Europljani neinformirani o energetskoj učinkovitosti, te da je ih je certifikat donekle upoznao s mogućnostima uštede, no njegov doseg uglavnom je ostao pasivan. Sugerira se da bi certifikat trebao postati aktivan alat, svojevrstan most između posjednika nekretnine i pouzdane i poboljšane informacije o potencijalima uštede. Ključno je što se pokazalo da je certifikat vlasnicima nekretnina tek osnova za inicijalni dolazak do informacija, a ističe se potreba da se ljudima u drugom koraku nastave pružati razumljive informacije o konkretnim zahvatima koje mogu poduzeti. Tu sustav već stoji na labavijim nogama, a razlike između država su velike.

Netko će možda reći da se to istraživanje ne odnosi na nas, no treba znati da je hrvatska metodologija energetskog certificiranja usklađena s europskom, sve do izgleda certifikata. Dakle, nema razloga zašto ne bismo pretpostavili da Hrvati ne bi slično ili jednako odgovarali na pitanja kao njihovi europski susjedi iz istraživanja. Pitanje je razmišlja li se u resornom ministarstvu o tome da energetski certifikat treba biti tek početak, a ne dovršetak priče. Sustav je ovdje po tom pitanju prilično pasivan, dodatnih informacija uopće nema, info pultovi o energetskoj učinkovitosti, ako i postoje, nisu vidljivi, što znači da ne rade dobro svoj posao. Propagirati energetsku učinkovitost je vrlo teško u zemlji s 380.000 nezaposlenih i milijun i pol umirovljenika koji kopaju po kontejnerima, no trebalo bi barem pokušati. Taj papir, nabavljen "pod muss" neće uštediti kilovatsate niti pomoći državi da ostvari nacionalne ciljeve u energetskoj učinkovitosti. Energetski certifikat postoji već godinama, ali iza njega uopće ne stoje porezne olakšice, ne prate ga stimulativne mjere za obnovu fasada, zamjenu stolarije, renovaciju grijanja. Dosadašnje aktivnosti Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i angažman upravitelja zgrada po tom pitanju nije bio ni približno dovoljan.

Ovako, kako se sada radi, javnost je energetsko certificiranje s pravom doživjela kao harač, pokušaj da se iz džepa izvuče ona pretposljednja kuna. Prvu kunu je, razmišljaju mnogi, država izvukla s procesom legalizacije bespravne gradnje, koja je solidno napunila proračun. Sada se, smatraju mnogi, novac izvlači na energetske certifikate, a zatim će doći Mr. Linić i sve nas dotući porezom na nekretnine. U državi u kojoj pola Vlade ne komunicira s drugom polovicom ne može se očekivati da itko uopće komunicira s biračkim tijelom. Kako oko ovog, tako i oko brojnih drugih poteza. I tako, što drugo zaključiti već da je energetski certifikat u Hrvatskoj sam sebi svrha.