Energetska zajednica Jugoistočne Europe neobična je tvorevina Europske unije koja Hrvatskoj, i zemljama regije koje pretendiraju na članstvo u EU-u, daje smjernice za razvoj energetskog sustava kako bi se on uklopio u EU. U Zajednici je šarolika grupa zemalja s izrazito niskim BDP-om, no s dobrim geopolitičkim položajem, obiljem resursa za proizvodnju električne energije i, već sada, solidnim portfeljom energije za izvoz. Osim Hrvatske - koja je jedina veliki uvoznik električne energije - u Zajednici su Ukrajina, Moldavija, BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Kosovo i Albanija.

No, smjernice za razvoj energetskog sektora koje odgovaraju Uniji ne moraju uvijek odgovarati zamljama članicama, što se pokazalo nedavno, prilikom objavljivanja liste prioritetnih energetskih projekata za svaku od zemalja. Među tim projektima od interesa za Uniju i Zajednicu, ukupne vrijednosti 40 milijardi eura, su i neki ekološki vrlo dvojbeni projekti koji u zemljama Unije ne bi bili ozbiljnije razmatrani. Sada, uvršteni na listu prioriteta Zajednice, dobivaju mogućnost da ih financiraju europske investicijske banke EBRD i EIB. Zanimljivo, europske razvojne banke, čija politika financiranja bi trebala korespondirati s EU-ovim politikama u okolišu i energetici, nemaju ništa protiv zajmova za termoelektrane ne ugljen, koje EU-ova politika nastoji destimulirati.

Lista prioritetnih projekata EZ-a usvojena je prije mjesec dana i odlično odražava način na koji Unija gleda siročiće na Jugoistoku Europe. Na listi projekata koje bi mogle financirati europske razvojne banke su, primjerice, TE Kolubara B (750 MW) na lignit u Srbiji, koji će snažno povećati emisije CO2. Tu je i dvojbeni hidroenergetski sustav na Drini u BiH-u koji čini sedam hidroelektrana koje će ugroziti hidrološki sustav Drine i kanjon Tare, kako bi se tako proizvedena struja izvozila u Italiju također predviđenim podmorskim kabelom ispod Jadrana. U Albaniji se pak planira gradnja vjetroparka u zaštićenom Ramsarskom području u blizini Skadarskog jezera, a za Hrvatsku je najkritičniji projekt izgradnja HE Dabar i HE Dubrovnik 2. To je vrlo složen prekogranični projekt koji prikuplja vodu iz slivova Neretve i Trebišnjice te ih preusmjerava na obalu, zaobilazeći područja koja obično dobiju te vode preko podzemnih veza. Ako budu realizirani u trenutačnom obliku, ovi projekti će povećati zaslanjivanje na području delte Neretve i ugroziti poljoprivrednu proizvodnju u delti Neretve te izazvati presušivanje Parka prirode Hutovo Blato u BiH-u, močvare zaštićene Ramsarskom konvencijom i jednog od najvećih staništa ptica selica na Balkanu. Neretljani su već ustali protiv tog projekta, no čini se da on ipak ide dalje, bez osobitih zamjerki hrvatske strane. Kakve veze ti projekti imaju s ekološkom i energetskom politikom Europske unije? Može li itko zamisliti da zemlje Unije na svom teritoriju inzistiraju na provedbi tako rizičnih projekata? Ipak, to ih ne sprječava da na rubovima Unije, te tako željene "obećane zemlje", smjeste proizvodne kapacitete koji bi se dobro uklopili u europski energetski miks. Treba li tim zemljama doista tolika količina energije i investicija, to je Uniji manje bitno.

Na web-stranici Zajednice stoji da je motiv za njezino osnivanje bio dezintegracija energetskog sustava uslijed rata u bivšoj Jugoslaviji. S obzirom na to da energetska sigurnost te siromašne regije funkcionira samo ako su svi kao jedno, te su zemlje okupljene u Energetsku zajednicu JI Europe. Zajednica se, piše, tiče "investicija, ekonomskog razvoja, sigurnosti opskrbe, društvene stabilnosti, solidarnosti, međusobnog povjerenja i mira". Lajtmotiv povelje o EZ-u danas je "uvoz europske energetske politike u zemlje koje nisu članice Europske unije". No, iz službenih dokumenata Energetske zajednice ne može se iščitati da Unija direktno transponira svoju energetsku politiku u te zemlje. Prije bi se moglo reći da Unija energetsku politiku zemalja članica Zajednice prilagođava vlastitim potrebama za energijom i investicijama. Opće je poznato da Unija želi dekarbonizirati svoje gospodarstvo do 2050. godine. To znači da energetski objekti koji se sada planiraju graditi - a koji će u pogon ući do 2020. i kasnije, trebaju biti u skladu s takvom, ekološki održivom energetskom politikom.

U prijevodu, Unija na svom teritoriju kaže "Da" za plin i obnovljive izvore energije i "Ne" za elektrane na ugljen. Najekstremniji primjer takve politike je Njemačka. Ona je ugasila nuklearke postavivši cilj o 35% udjela OIE-a do 2020., agresivno provodeći politiku koja je ugrozila velike energetske tvrtke. Druge zemlje nemaju takvu ekstremnu energetsku politiku, no Uniju općenito ništa ne sprječava da se drugačije postavi kada su zemlje Zajednice u pitanju. U tim zemljama provodi se ono što su ekološke organizacije opravdano prozvale energetskim kolonijalizmom.

Primjerice, zemlje EZ-a također su se obvezale na određeni udio OIE-a u ukupnoj potrošnji energije do 2020. godine. Za Hrvatsku taj udio iznosi 20%, za Albaniju 38%, BiH 40%, Makedoniju 28%, Moldaviju 17%, Crnu Goru 33%, Srbiju 27%, Kosovo 25%, a Ukrajinu samo 11%. Istodobno, zemlje EU imaju cilj od tek 20% ukupne energije iz OIE-a.

Nije pojašnjeno zbog čega je postotak udjela OIE-a u ukupnoj potrošnji tako različit među članicama EZ-a, no europski povjerenik Günther Oettinger rekao je da je riječ o "win-win situaciji koja će dovesti nove poslovne prilike, privući ulaganja i diverzificirati izvore energije". Lijepe albanske i bosanske rijeke izvrsna su prilika za investicije u hidroelektrane koje će graditi tvrtke iz Europe, a Ukrajina i Srbija neka se bolje drže ugljena i svoje viškove struje neka plasiraju na Zapad. Istodobno, ne analizira se trošak emisijskih kvota i što je sa štetnim posljedicama izgaranja fosilnih goriva, dok se sve te zemlje licemjerno pritišće da se usklade s EU-ovim direktivama za visoka ložišta, što bi ih moglo koštati 6,7 milijardi eura.

Hrvatska svoju energetsku politiku treba razvijati u skladu s vlastitim potrebama, prioritetima i ekonomskim mogućnostima, poštujući najviše ekološke standarde, slijedeći europsku energetsku politiku, istodobno nastojeći ne ponoviti greške drugih zemalja. Ako se interesi Hrvatske pritom podudaraju sa željama Unije, a to je često - što se vidi na primjeru LNG-terminala, IAP-a, elektroenergetske i plinske infrastrukture - tim bolje, jer je riječ o skupim projektima čija isplativost je upitna bez regionalnog konteksta. S trenutkom ulaska u punopravno članstvo, dani podilaženja Uniji i prodavanja nacionalnih interesa trebali bi biti iza nas. U Uniji jednakih svatko gorljivo brani svoje interese, svađa se oko prošeka, bavarske kobasice, ekološkog ribolovnog poreza, emisijskih kvota, ugljena, poticaja za OIE i koječega drugog. Još samo da politika konačno shvati kako se u praksi brane nacionalni interesi.