Ovih dana napisani su brojni tekstovi o mogućnosti gašenja rafinerija. U prvom planu je RN Sisak, ali kontinuirano se provlači ista mogućnost za RN Rijeka. Suspektno je i indikativno da MOL paralelno s forsiranjem gašenja Siska ne nudi odluku o nastavku modernizacije RN Rijeka, za što treba keširati 400 milijuna eura. Istodobno, njegovi čelnici naglašavaju da je riječ o možda najneprofitabilnijim rafinerijama u Europi. Zdrava logika, a i insajderske informacije, kažu da su 'na bubnju' obje rafinerije, a dio novinara bez prave analize i dubinskog poznavanja stanja u Ini zaključuje da bi Sisak apriori trebalo otpisati jer je osuđen na gubitke. Danas-sutra isti ti tako će valjda rezonirati i o RN Rijeka, dajući MOL-u alibi za zatvaranje i te rafinerije... Otkad je profitabilnost jednog segmenta strateške industrije o kojoj ovisi cjelokupno gospodarstvo jedini parametar za tako smjele zaključke?

Činjenica je da je europski downstream devastiran - u šest godina ugasilo se 16 rafinerija, koje predstavljaju 16% prerađivačkih kapaciteta u toj regiji. Rafinerijski kapaciteti se kontinuirano smanjuju zbog jeftinih derivata koji stižu iz SAD-a i smanjene potražnje. Pozitivan vjetar za sektor zapuhao je tek početkom ljeta jer je dolar jak, a cijene nafte na vrlo niskih 95 USD po barelu, s tendencijom da takvima ostanu. To je pozitivno utjecalo na rafinerijske marže koje su nakon par godina konačno ušle u pozitivu, no profitabilnost kontinuirano guši kronični višak kapaciteta. S tim se muče svi naftaši, a najviše oni sa zastarjelim pogonima kao što su Inini. No, i zarade divova poput Exxon Mobilea na downstreamu u prvom polugodištu zaronile su čak 44% u odnosu na isti period lani. Situacija je dramatična i to ne treba poricati, bez velikih izgleda za oporavak u sektoru jer budući kapaciteti rafinerija na Bliskom istoku neće ugroziti samo Europu. Zatvorit će se još kapaciteta, a milijarderi poput Garya Klescha, koji je kupio malu rafineriju u Walesu, razmatraju kupovinu u Britaniji, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i središnjoj Europi. Treba kupiti jeftino kada se može, a sada je upravo takvo vrijeme.

Kakva je situacija u hrvatskom okruženju? Brodska rafinerija je na izdisaju i mogla bi se ugasiti u narednih dvije godine, a rafinerija u Pančevu tehnološki je iza riječke rafinerije. BiH uvozi derivate, kao i Slovenija, koja se opskrbljuje isključivo iz uvoza. Tržišta tih zemalja su otvorena i uvoza je puno, no Ina je godinama sustavno marginalizirala svoj angažman na njima. MOL-ova rafinerija na Dunavu modernizirana je još davnih dana i radi punim kapacitetom, kao i Slovnaftova u Slovačkoj, čiji kapacitet prerade je sada smanjen. Treba tu robu nekamo prodati, a Hrvatska je blizu. U tome i leži cijeli problem opstojnosti i profitabilnosti prekapacitiranih domaćih rafinerija. Dok se svi pitaju što će nam tvornice čiju robu se ne možeš prodati, zapravo bi se trebalo pitati što se to događa unutar kompanije da ne uspijeva plasirati svoje derivate uspješnije ni na domaće, a ni na okolna tržišta. Uz najavljeno davanje sve većeg broja benzinskih postaja u franšizu treba očekivati još gore trendove, a o tome kao da nitko ne razmišlja.

Tiha eutanazija rafinerija u Hrvatskoj uz blagoslov politike nije započela s MOL-om već traje gotovo 20 godina, iako to mnogi neće priznati. U "MOL-ovoj vladavini" taj se proces ubrzao jer se sve ključne odluke donose onako kako to želi strateški partner, koji to zapravo nije, a političari, uz par izuzetaka, ili sudjeluju u igrokazu ili okreću glavu kao da ih se to ne tiče. Oko 2005. počelo se govoriti o potrebi modernizacije rafinerija, no iz nekog razloga nije napravljeno ništa. Tada 2005., kada tržište nije bilo otvoreno, rafinerije su radile s manje od 50% nominalnog kapaciteta, pa se ima smisla zapitati zašto se još tada nije odlučilo smanjiti kapacitet prerade, na čemu bi se uštedjeli silni milijuni dolara koji su trebali biti uloženi. Modernizacija ne bi bila tako skupa, a možda ne i tako dugotrajna.

Za vrijeme Račanove vlade dvije-tri godine dvojilo se trebaju li modernizirane rafinerije proizvoditi više benzina ili dizela, da bi se na koncu ispravno odlučilo za dizel. Krenulo se polako - riječka rafinerija godinama je muku mučila s dostizanjem Euro V standarda, a država joj je pritom išla na ruku na uštrb naših pluća, dok su u Sisku rađene gotovo isključivo tehnološke promjene kako bi se pacificiralo stanovništvo. I tu se stalo. Prije šest godina započela je kriza, MOL se domogao 49% Ininih dionica i svih upravljačkih prava na poznati način. Tržište se sasvim otvorilo, a potrošnja je počela padati i pada i danas. Ina je u taj negativan ciklus ušla s 400-tinjak zastarjelih benzinskih postaja, jednom rafinerijom za staro željezo i drugom koja će ove godine u optimističnoj varijanti preraditi milijun tona sirove nafte, ili 25% svog nominalnog kapaciteta. I jedna i druga rafinerija ne održavaju se kako treba već jako dugo, a požari su postali pravilo, a ne iznimka. Jedan insajder slikovito kaže: "Tiha jeza je na što liče rafinerije - održavanje je u oba pogona marginalizirano godinama i to nije slučajnost. Ipak, ponavljam, problem je u tržištu, ne toliko u postrojenjima. Rafinerije bi imale što raditi, pa i ta sirota sisačka bi s domaćom naftom bila oko nule kad bi Ina širila krug svojih kupaca".

Da se nekom providnošću dogodi čudo i da Hrvatska povrati svoja upravljačka prava u kompaniji, te ih krene aktivno korsititi, za glavni i izvedbeni projekt, nabavu opreme i gradnju kokinga u RN Rijeka trebalo bi između četiri i pet godina. To je već 2019. godina. Pa i da se privremeno stane s modernizacijom rafinerije, za Rijeku ima života uz pojačano održavanje, kvalitetan marketing i rast prodaje na svim tržištima. Uz to, trebalo bi npr. razmisliti o proizvodnji motornih goriva s manje od 0,1% sumpora, u skladu s Marpolovim zahtjevima nakon 2015., koje bi moglo biti plasirano na mediteranskom tržištu. U takve niše 'gura' se sada Exxonova rafinerija u Antwerpenu. Da, Rijeka nije luka poput Antwerpena ali treba pratiti trendove i biti proaktivan. Dakle, gdje postoji volja, naći će se i način za opstanak rafinerija koje su ključne za gospodarstvo.

No, u Hrvatskoj nema progresa i vraćamo se uvijek na ta prokleta upravljačka prava koja su mađarskoj kompaniji dala svu moć odlučivanja, kadroviranja i donošenja odluka. Da se skandal Ina-MOL događa u Francuskoj već godinama, cijela bi država bila na nogama u beskrajnim prosvjedima, ali Hrvati nemaju političku kulturu, ne razumiju i nemaju solidarnosti s braćom radnicima koji gube posao, što ovdašnji političari vješto koriste za svoje mutne poslove. Na prijetnje zatvaranjem rafinerija Eni-jevi rafinerci prijete zatvaranjem plinovoda prema Libiji. Može li itko zamisliti da Hrvatska zaprijeti MOL-u da Janaf neće transportirati naftu za Szazhalombattu?

U nekoj normalnoj zemlji presuda Vrhovnog suda imala bi težinu i posljedice, no ne i u Hrvatskoj. Uz ključne donositelje odluka (sadašnje i potencijalne buduće), koji drsko ističu da je sve zacrtano i da nema smisla nad prolivenim mlijekom plakati, sve je izglednije da će Sisak živjeti od čistog zraka, a Rijeka će u Kostreni dobiti jednu prekrasnu rekreacijsku zonu. Za nezaposlene. Točka pucanja očito nije dosegnuta....