Godina koju smo ispratili ostavila nam je svima iznimno gorak okus u ustima. Treba se nadati da će se u 2021. crni oblaci početi razilaziti nad našim životima i gospodarstvom u cjelini. U ovom mini-pregledu trendova namjera mi je izdvojiti neke za budućnost ključne događaje iz 2020. koji će oblikovati energetsku sliku u 2021. i u budućnosti. Neki su zabrinjavajući, neki optimistični, a gotovo svima je zajedničko da, nažalost nisu tema u javnom prostoru, a trebali bi biti jer su važni. 

Iako je hrvatsku energetiku u 2020. obilježila sramotna afera VE Krš-Pađene, koja je bila povod za uzaludno traženje smjene ministra Tomislava Ćorića, ne može se reći da Vlada nije puno radila i to baš u sektoru obnovljivaca. Indikativno, uoči ljetnog raspuštanja Sabora trasirali su put za njihov daljnji razvoj, donijevši kontroverznu Uredbu o kvotama za obnovljive izvore energije. Ona predviđa novih 2000 MW, poglavito iz vjetroelektrana i sunčanih elektrana, a obnovljivci će se poticati tržišnom premijom. Dakle, razliku od burzovne do referentne, ekonomski opravdane cijene, plaćat će potrošači električne energije, poduzetnici i građani. 

Slaba tržišna utakmica kao prepreka

Postoje tržišni alati da se taj rast donekle amortizira, koji se ne primjenjuju, a problem je i zabrinjavajući nedostatak prave tržišne utakmice u maloprodaji električne energije pa će burza CROPEX imati poteškoća s većim volumenima koji dolaze u budućnosti. To je problem s kojim bi se trebalo na vrijeme pozabaviti kako ne bi bilo većih cjenovnih potresa zbog realizacije kvote. U protivnom, tako velika kvota može značiti samo jedno – cijena električne energije, koja je ionako najtraženija roba u započetoj energetskoj tranziciji – može samo rasti, što je dugoročno veliki gospodarski problem. Ne može se reći da premijer Plenković na to nije bio javno upozoravan, ali uzalud. Sve to događa se u okolnostima u kojima je Hrvatska u pogledu udjela obnovljivaca ali i u pogledu visine tarifa za obvezni otkup te poticane zelene energije, među europskim liderima. 

Mnogi energetičari intimno se zgražaju zbog velike kvote, koja za sobom povlači velika ulaganja u elektroenergetsku mrežu i pritom predstavlja sve veće okolišno-prostorno opterećenje, osobito u Dalmaciji. Pritom ne želim reći da Hrvatska, kao najveći neto uvoznik u EU, treba odustati od domaće proizvodnje, već treba gledati da stvori dobru gospodarsku priču iz obnovljivaca i paralelno omogući razvoj građanske energetike. 

EU drumom, Hrvatska šumom

A umjesto toga sada svjedočimo državnom pogodovanju gradnji velikih sunčanih elektrana brojnih privatnih investitora, dok običnom malom čovjeku (ako mu je krov u 'krivoj' županiji'), treba i šest mjeseci za priključak, što je skandalozno. Uzalud interesne grupacije govore kako će Hrvatska svoje ciljeve 'u Suncu' teško postići bez velikih postrojenja, ako razvoj obnovljivaca vidljivo nije uravnotežen, građani od Sunca imaju malo, a investitori beru 'vrhnje' od tehnologije kojoj je smisao upravo veća energetska demokracija. Uostalom, cijela Europa je radila i radi drugačije. Zašto je hrvatska, od države poticana praksa, uporno tako temeljito pogrešna i neusklađena s EU-ovim preporukama?! Na štetu svih koji plaćaju električnu energiju, u korist povlaštenima. 

Kada je riječ o očekivanjima za 2021. važno je istaknuti da svi željno očekujemo početak energetske obnove potresom porušenih kuća u Zagrebu i okolici i nadamo se da će to mnogima poboljšati svakodnevni život. To je dugoročan posao koji bi mogao donijeti značajan gospodarski razvoj. 

Nepostojeća LNG ekonomija 

Također, s radom u siječnju počinje LNG terminal na Krku, što je odlična vijest, pošto smo sa samo 20-ak posto domaće proizvodnje do sada bili plinsko 'slijepo crijevo' u regiji. Ono što je ključno je da bi država u 2021., kroz svoje brojne poticajne mehanizme i u cilju da ostvari emisijske ciljeve iz prometa, trebala potaknuti razvoj ekonomije LNG-a u prometu, za što postoje i planski dokumenti i dobra volja i zanimanje tržišta. S tek 14 tegljača i samo 30 autobusa na LNG, koliko ih je ovoga trenutka registrirano u Hrvatskoj, nećemo daleko doći. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost potiče homologizirane autobuse na struju i vodik (ne postoji ni jedan takav u Hrvatskoj!), ali LNG ne prepoznaje. 

Druge države potiču LNG u prometu poticajima, brojnim financijskim i drugim olakšicama tako da je naša praksa apsurdna! Preveliko oslanjanje na električnu energiju besmisleno je, ali ova država, koja je uložila hrpu novaca u LNG terminal to i dalje ne prepoznaje. 

Cijene plina

Nadalje, u 2021. ćemo doživjeti ono o čemu se dugo priča – smanjenje broja opskrbljivača plinom u obvezi javne usluge, kojih bi moglo biti desetak, umjesto dosadašnjih 37, koliko ih ima važeću dozvolu i aktivni su u toj djelatnosti. Zanimljivo je da je čak 47 registriranih za tu djelatnost, među kojima ima velikih imena, tako da će u opskrbi građana od travnja vjerojatno igrati i neki novi igrači, dok će neki postojeći mali distributeri, koji su danas i opskrbljivač u obvezi javne usluge, ostati samo to – mali operatori plinske mreže. 

Iako je plin trenutno u veleprodaji jeftiniji nego 2019., cijene plina za građane u višegodišnjem deregulacijskom procesu vjerojatno neće padati, tako da se ne treba pretjerano veseliti. S obzirom da još 'živimo pandemiju', a država (i ljudska narav) su takvi kakvi jesu, novih izazova u 2021. neće nedostajati i zato neka nam je svima sretna Nova godina.