Nakon studije Energetskog instituta Hrvoje Požar koja je ispitivala potencijale uštede uvođenjem razdjelnika, napravljena je nova, koja je ukazala na djelomičnu ekonomsku neisplativost njihovog uvođenja. Analiza je napravljena na gotovo 30.000 stanova u svim gradovima koji imaju centralizirane toplinske sustave, a računala se neto sadašnja vrijednost (NPV), ekonomski parametar koji uspoređuje početnu investiciju s uštedom u budućim razdobljima uz primjenu diskontne stope. Očekivano, dokazano je da je ekonomska opravdanost ugradnje razdjelnika dubiozna uglavnom u gradovima koje pokriva HEP Toplinarstvo a gdje je cijena toplinske energije relativno niska. Primjerice, pokazalo se da Zagrepčanin i Karlovčanin koji su ugradili termostatske ventile i razdjelnike u zgradi koja je uložila u hidrauličko uravnotežavanje sustava, iz ušteda tijekom deset godina neće vratiti trećinu investicije, dok Osječanin i Siščanin neće vratiti četvrtinu investicije. U Rijeci je drugačija priča. Cijena toplinske energije gotovo je dvostruko viša, klima je toplija, a postignute godišnje uštede od 36% dovoljno su velike da se projekt pokaže isplativim. Dakle, Riječaninu se investicija isplati za pet do sedam i pol godina, ovisno o tome koliko je uložio, zato što je promjenom životnih navika puno uštedio. Slično je i u Velikoj Gorici, Samoboru i Zaprešiću, gradovima koji se najgorljivije bore protiv razdjelnika. Glavnina korisnika razdjelnika u svim tim gradovima uglavnom je zadovoljna postignutim uštedama, a znači li to da su zadovoljni i razinom topline u stanovima, nije analizirano. 
Pitanje je kako postignute uštede od prosječno 25%, posebno u Rijeci, gdje su one najveće (36%), jer se ne zna je li osoba isključila radijatore u pola stana i živjela u nezagrijanom prostoru, kako mnogi pričaju. Ima li smisla tu spomenuti kvalitetu života i posredne visoke troškove za zdravstveni sustav? Čak četvrtina Hrvata živi u energetskom siromaštvu. Na Zapadu je ono politička tema, jer se njegove posljedice osjete u široj društvenoj sferi, a u nas se sve svelo na vaučere za struju i treba li nam ili ne ta mala spravica na radijatorima, da nas natjera na štednju. Rezultati ove studije bit će okidač za ukidanje obveze ugradnje razdjelnika, što je pozitivno za sve one koji ih u Zagrebu, Osijeku i Sisku nisu ugradili, a druga strana medalje bit će i nadalje otvoreni prozori usred zime, jer građani uopće neće biti motivirani štedjeti, a to je problem. Ruku na srce, sustav kojem svjedočimo godinama nije valjao jer u startu nije postavljen na zdrave temelje - prije optimiranja sustava centralnog grijanja u zgradi nije postojala obveza izrade potrebnih proračuna pa je bilo brojnih pogrešaka, a ni Pravilnik o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju nije bio optimalan. Rezultat je veliki debakl, gubitak povjerenja građana u državu i sustav, a to je teško nadoknadivo. Za to nisu krivi razdjelnici, oni su tek kolateralna žrtva, poput građana koji preskupo plaćaju grijanje. Razdjelnici su postali svojevrsna personifikacija države koja poput malja s kaznom od 50.000 kuna udara na malog čovjeka. S obzirom na razinu nezadovoljstva ključno je pitanje hoće li se država sada suočiti s masovnim tužbama onih koji smatraju da su prevareni. 

 Energetsko siromaštvo politika je pod tepih pospremila vaučerima za struju, koje će vjerojatno uskoro ukinuti jer su besmisleni, a istovremeno je ignorirala dugogodišnje teško stanje u toplinarstvu. Ovo su samo posljedice. Rješenje nije u povećanju cijene usluge jer ona je u nekim gradovima ionako vrlo visoka, već u optimiranju postojećeg sustava da bi onima koji su ugradili razdjelnike, uštede bile vidljivije, uz istovremeno postizanje mjera energetske učinkovitosti. Spominju se geotermalni izvori energije, gradnja novih magistralnih vrelovoda, okrupnjavanje zatvorenih i samostalnih toplinskih sustava, zamjena neučinkovitih kotlova… Planovi su veliki i širi se optimizam. Nadležno ministarstvo najavljuje investicije u sektoru veće od tri milijarde kuna, a za to neće biti dovoljan samo europski novac, već bi bile nužne subvencije, poticaji pa i porezne olakšice, sve što je uostalom nužan preduvjet i za financiranje drugih mjera energetske učinkovitosti. Bit će zanimljivo promatrati kako Vlada namjerava posložiti sustav kojim se nitko nije bavio tragično dugo vremena.