Europska unija - da ili ne? Što će pristupanje Hrvatske Europskoj uniji značiti u energetskom sektoru, a što će značiti kupcima energije? Referendum o pristupanju Europskoj uniji iskristalizirao je tužnu činjenicu da ni 8 godina od dobivanja službenog statusa zemlje kandidata velik broj građana ne zna što to znači i na koji način će im ulazak u Uniju promijeniti živote. Ponekad se čini da je priča o EU-u namjerno trivijalizirana, a argumenti običnih građana i takozvanih euroskeptika ponekad nalikuju na kampanju "sir i vrhnje" - s puno buke i poluinformacija. Poruke kojima su građani ovih dana obasipani u pravilu obiluju diplomatskim floskulama i neodređenostima koje očekivano potpiruju euroskepticizam.
Koliko god bili nezadovoljni općim manjkavim znanjem o potencijalima i realnosti u Uniji, za to smo si uglavnom sami krivi. Za argumentiranu raspravu potrebna je analiza, a jedinu nezavisnu analizu koja se detaljno bavila očekivanim ekonomskim učincima pristupanja Uniji napravio je Ekonomski institut Zagreb (EIZ) daleke 2007. godine. Od tada se mnogo toga promijenilo. Unija u dubokoj gospodarskoj krizi, u koju bi Hrvatska trebala ući 2013. nije nimalo nalik onoj iz 2009., na koju se EIZ-ova studija referirala. Revidirana sektorska komparativna analiza ekonomskih učinaka nije napravljena, što je svakako zabrinjavajuće, pa tako u potrazi za podacima treba rovati po europskim direktivama, čitati što je Hrvatska u pregovorima tražila, a što joj je odobreno, dok se o financijama u pravilu ne govori.
No, konačno, koja je cijena ulaska u EU u energetskom sektoru? Za početak, izrazi "liberalizacija" i "integracija energetskog tržišta električnom energijom i plinom" - što je europska floskula koja opisuje sudbinu tržišta - u prijevodu znače "poskupljenje".
Odmah nakon pristupanja Uniji bit će uveden porez na struju i plin, a za očekivati je da će taj porez biti minimum od onoga što EU traži. Naime, Hrvatska se u sklopu pregovora u poglavlju 15. "Energetika" pozivala na razaranja u Domovinskom ratu, promociju plina kao ekološkog goriva i velike obaveze zbog Kjotskog protokola, no nije uspjela ishoditi traženu desetgodišnju odgodu oporezivanja struje i plina. U Sloveniji prosječni račun kućanstva za električnu energiju iznosi oko 50 eura, pa je realno očekivati da ni naša kućanstva u bliskoj budućnosti neće imati bitno jeftiniju struju. Na cijenu energije u narednim godinama posredno će utjecati europske obaveze smanjenja onečišćenja zraka i industrijskog onečišćenja primjenom kvalitetnijih tehnoloških rješenja u skladu s IPPC-direktivom. To će HEP koštati više od 800 milijuna eura, a INA-u oko 100 milijuna eura. Hrvatska se u tom segmentu nije uspjela izboriti za prilagodbu industrije do 2020. već će sav posao morati biti odrađen do kraja 2017. što je enormno opterećenje za HEP koji strašno kasni s investicijama u nove objekte. Uz to, tu je obaveza kupovine emisijskih kvota od 2013., što bi na godišnjoj razini moglo koštati i do 100 milijuna eura. Sve analize pokazuju da će usljed tih pritisaka zemlja postati još zavisnija o uvozu struje, što će stvoriti velik pritisak na cijenu struje. Da situacija bude složenija, HEP se mora restrukturirati u skladu s Trećim energetskim paketom EU-a, što bi bez obzira na primijenjeni model razdvajanja, moglo koštati oko 300 milijuna kuna, a cijeli proces trebao bi biti završen 2014. godine. O svim tim pritiscima računa bi trebala voditi vlast koja deklarativno tvrdi da neće privatizirati HEP, dok istodobno iz njega planira izdvojiti prijenos pa i distribuciju, što uopće nije obaveza Trećeg energetskog paketa EU-a. Ne čudi da mnogi taj proces shvaćaju kao put u razbijanje i privatizaciju tvrtke. Restrukturiranje u kombinaciji s otežavajućim vanjskim faktorima stvara plodno tlo za traženje "strateškog investitora" za HEP. To je u slučaju INA-e trebao biti MOL, koji je odjednom, preko noći, u mandatu SDP-ove Vlade postao strateški partner, a svi znaju kako je to završilo i koliko to partnerstvo košta.
"EU priča" ne staje na restrukturiranju HEP-a.
Nadalje, da bi zemlja u obveznim zalihama imala sirove nafte i derivata za 90 dana, dužna je formirati zalihe i sagraditi skladišta, a riječ je o zahuktalom investicijskom ciklusu JANAF-a i HANDA-e vrijednom više od 600 milijuna eura. Hrvatskoj će energetici svakako biti velik izazov zadovoljiti zahtjev za 20% bruto finalne potrošnje iz obnovljivih izvora energije. Obnovljivi izvori energije u 2010. u ukupnoj potrošnji energije u sustavu poticaja činili su tek 2,1%, dok je ukupan udio OIE u potrošnji prema službenim podacima činio 13,3%, mahom zahvaljujući hidroelektranama. S obzirom da su lokacije za nove hidroelektrane pod raznim oblikima ekološke zaštite Hrvatska bi se trebala orijentirati na male izvore. Kolika ulaganja su potrebna za dostizanje ciljeva u obnovljivim izvorima nije poznato, a država se tek treba odrediti želi li poticati male projekte, što je poželjnije, ili će u sustav poticaja pripustiti velike investitore, što će napraviti velik pritisak na sustav.
U procesu pristupanja EU-u energetski sektor doživio je brojne promjene na bolje, osnovan je energetski regulator, a resorno ministarstvo i brojne agencije uprle su se proizvesti glavninu potrebnih papirnatih podloga i uglavnom su u tome uspjele. To što institucije ponekad nisu transparentne, što dio propisa nižeg reda nedostaje ili su neki zakoni neprovedivi u praksi ili čak štetni za gospodarstvo, drugi je "par rukava", a za to nam EU nije kriv jer europsko zakonodavstvo uglavnom daje dovoljno širok okvir u kojem svaka zemlja može naći svoju "mjeru". U svakom slučaju, pokazalo se da je želja za ulazak u EU ubrzala nužne administrativne i druge reforme nužne za bolje funkcioniranje države, što je najveći i ogroman plus cijelog procesa. Bez obzira na ishod referenduma, na vlasti je da nam pametnom ekonomskom politikom ulazak i život u Uniji jednog dana učini što ugodnijim i bezbolnijim, koliko god se to mnogima čini teško ostvarivo.