Kao pripremu za privatizaciju HEP-a, Vlada je u kratku javnu raspravu pustila izmjene Zakona o vodama, kojima namjerava HEP-u vratiti vodne građevine za proizvodnju električne energije, ali istodobno u državnom vlasništvu ostavlja akumulacije, dovodne i odvodne kanale, što je prilično kontroverzno. To je nekakav neobičan pokušaj ispravljanja stanja iz 2011., kada su HEP-u oduzete sve vodne građevine, izuzev brana s postrojenjima. HEP bi ovim novim prijedlogom Zakona na 50 godina dobio pravo građenja i upravljanja, a cilj države je, kako kažu, zadržati vlasništvo na vodnom dobru, odnosno zemljištu. Država time HEP-u dakle ne vraća njegovo vlasništvo, već od njega radi koncesionara nad hidroelektranama s posebnim statusom. Namjera je, čini se, da pred javnosti «vuk bude sit, a ovce na broju», što je pitanje može li proći s obzirom na zakonodavstvo koje je prilično jasno kad je riječ o vlasništvu. HEP je u proizvodne objekte uložio novac, otkupio je zemljište, koje je po potrebi potapao i/ili na njemu gradio i ima ustavno pravo knjižiti ih kao vlasništvo u svojoj bilanci a to i ovim prijedlogom ne dobiva. Ako zakonodavac ostane pri ovom prijedlogu, HEP bi i dalje trebao biti pravično obeštećen ako se akumulacije, dovodni i odvodni kanali prenose u vlasništvo države. Uostalom, HEP nije gradio samo na državnom zemljištu, već i na privatnom, što je pristojno platio, a treba u obzir uzeti i činjenicu da ovim prijedlogom zapravo gubi derivacijske kanale (umjetne vodne građevine) na kojima se nalaze hidroelektrane, npr. u Proizvodnom području Sjever. Struka, koja u pravilu nije sklona privatizaciji, se pita što se u budućnosti može očekivati za status Buškog Blata, akumulacije u susjednoj državi koja je napravljena na otkupljenom i potopljenom zemljištu, a iz koje se napaja HE Orlovac. Ako hrvatska država namjerava svojatati zemljište na kojem su akumulacije u Hrvatskoj, mogla bi onda i Bosna i Hercegovina zatražiti da se HEP-u oduzme ta najveća umjetna akumulacija u Europi i upisati se kao vlasnik. Također, nerazjašnjen je i status visokonaponske mreže koja je u zasebnoj tvrtki ali njezina velika imovina, ključna za tržište energije, nalazi se u bilanci HEP-a. Nju bi u slučaju privatizacije trebalo izdvojiti u tvrtku koja bi ostala u državnim rukama, o čemu se uopće ne govori. 
Cijela priča s ovim zakonskim prijedlogom djeluje pomalo nadrealno, kao da je prijedlog pisao netko tko ne razumije poslovanje HEP-a, a ne razumije se ni u imovinske odnose i osnove investiranja. Kako je sve postavljeno, kupac bi kupio dionice kompanije koja je koncesionar na rijekama i akumulacijama, što za ulagača znači nesigurnu budućnost zarade, jer država koncesijsku naknadu može mijenjati kako joj je volja i tako utjecati na prihode. Ili, još bolje, kupac bi mogao od države tražiti ogromnu odštetu za oduzetu imovinu, jer se postojećim prijedlogom krši Zakon o trgovačkim društvima i Ustav, koji jamči pravo vlasništva. Ovakvim rješenjem više se ne može reći da HEP sa svom svojom imovinom vrijedi nekih 18,5 milijardi kuna, kako je Bloombergov financijski analitičar procijenio. To uostalom znači da se ne poštuje jedan od bazičnih ciljeva uspješne privatizacije, a to je maksimizacija dobiti za sve dionike u tom procesu, ako se uopće u njega i kreće. Od privatizacije koristi moraju imati kupci dionica ali i kompanija koja izlazi na tržište kapitala, kao i država koja je njezin vlasnik, što znači da mora postojati jasna strategija. Ona javnosti nije obznanjena, a vrijednost kompanije se uoči privatizacije umanjuje. Tu nešto ozbiljno nije u redu. «Energija je pored novca drugi najvažniji faktor dominacije i ostvarivanja geoekonomskih i političkih interesa. HEP nije pilana niti tvornica slatkiša», rekao je jednom jedan poznati ekonomist. 
Čini se da politika ne gleda na taj način i HEP je i danas zarobljen pod pritiskom izmjenjive državne vlasti koji već desetljećima ne zna što zapravo želi s tvrtkom i od nje, ako zanemarimo nepotizam, klijentelizam, korupciju i punjenje proračuna. Tijekom Milanovićeve Vlade započelo je restrukturiranje kompanije koje je putem negdje zapelo. Nerestrukturirane tvrtke u pravilu ne izlaze na tržište kapitala, jer nisu povećale svoju učinkovitost, a investitori žele znati za što daju novac. Uz to, nejasno je zašto bi se HEP uopće privatizirao – koji su to proizvodni i drugi projekti u koje bi se uložio novac i kakvo je to eventualno širenje u regiji zamišljeno, jer sve što se izvana vidi o strategiji kompanije vrlo je maglovito. HEP je solidno kapitaliziran, ali nema strategiju ni viziju. Struja je infrastrukturna roba, temeljni input u proizvodnji koji ulazi u strukturu cijene proizvoda, koje pak utječu na konkurentnost gospodarstva. Dramatične reakcije smo već vidjeli kroz pritisak industrije oko rasta cijene struje zbog naknade za obnovljive izvore. Dakle, svako zadiranje u vlasništvo nad HEP-om bit će veći rez i za naše slabo gospodarstvo, koje od toga može imati koristi, ali i potencijalno znatnu štetu. Zato je o privatizaciji elektroprivrede i svim njezinim aspektima nužna šira i otvorena javna rasprava.