Davor Štern, bivši ministar gospodarstva i svojedobno prvi čovjek INA-e predlaže javno da HEP od MOL-a otkupi udio u INA-i, u što bi se mogli uključiti i mirovinci, te da država formira energetski holding po uzoru na slična rješenja u inozemstvu. Njime bi upravljalo 50 stručnjaka, kaže Štern, ne navodeći koje su to sinergijske prednosti, što je najvažnije. Kako shvatiti taj Šternov prijedlog? Kao ideju ili provokaciju, u trenutku kad i nova administracija još pipavo traži što bi se zapravo moglo poduzeti u «slučaju INA-MOL». Ako je i oboje, neka Šternova ideja bar posluži kao prilika za razmatranje svih potencijalnih opcija, jer, tragično je da država cijelih šest godina od početka «borbe za INA-u» uopće nema strategiju što učiniti s tom kompanijom pa i cijelim energetskim sektorom u cjelini. Sve je moguće – zadužiti se masno i isplatiti Mađare, u cijelu priču naglavce ubaciti državni HEP, kompaniju koja i sama pati zbog nedostatka strategije i manjka investicija. Ključno je imati kvalitetnu operativnu strategiju što se zapravo s tim želi postići i koji bi bili efekti. Hrvatska politika takvu nije iznjedrila godinama, ni za jedan sektor! INA je dugo na silaznoj putanji, što se uz najmanje gubitaka moglo spriječiti u mandatu Jadranke Kosor. Vrijeme je resurs kojeg su hrvatski političari već potrošili. I zato, što učiniti s INA-om, ako je i vratimo «pod svoje»? 
INA, ovakva devastirana kakva je danas, ne može biti atraktivna ni jednom potencijalnom poslovnom partneru koji se rukovodi samo ekonomskim interesima. Modernizacija rafinerija idejno je započela prije punih 16 godina, a rafinerije su sasvim degradirane. Svaki ulagač koji se rukovodi ekonomskim interesima želio bi isto što želi i MOL: sisačku rafineriju ugasiti ili prenamijeniti, kao znak dobre volje, da se očuvaju bar neka radna mjesta, a riječka, takva kakva jest, mogla bi raditi još neko vrijeme. Ali pitanje je do kada. Kapacitet te rafinerije je 4,5 milijuna tona, a već godinama ne preradi više od 1,5 milijuna tona, upola manje nego tijekom prvog desetljeća u ovom mileniju! MOL-ova najava da će krajem iduće godine donijeti konačnu financijsku odluku o gradnji koking postrojenja, čime bi RN Rijeka doista dovršila modernizaciju, nalikuje kupovanju vremena, financijskom oslabljivanje INA-e radi drugih ciljeva. Uostalom, RN Rijeka uopće se ne spominje u MOL-ovoj strategiji do 2030., za razliku od rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj. Postrojenje za hidrokreking, pušteno u rad 2011. ne radi optimalno ili ne radi uopće, rafinerijska postrojenja se gase i pale nekoliko puta godišnje, što ih oštećuje i smanjuje im životni vijek, potencijalno stvarajući opasno radno okruženje. I zato, upućeni kažu da uz sisačku treba zaboraviti i riječku rafineriju, hereza koju je teško javno izgovoriti. A kada govorimo o INA-inim rezervama, o čemu je tu riječ? Proizvodnja prirodnog plina od 2007. s gotovo 3 milijarde m3 prirodno je danas pala na 1,75 milijarde m3, a i proizvodnja nafte u tom periodu pala je za otprilike 30%. INA zadnjih par godina radi na usporavanju pada rezervi ugljikovodika, u čemu joj država dosta otežava, umjesto da joj pomogne. Koncesije u Siriji do daljnjega su izgubljene, a novaca za nove iskorake u inozemstvu nema. Slavni dani Naftaplina, koji je ove jeseni istjeran iz Šubićeve, daleka su prošlost. To je tragedija zbog koje starijim naftnim inženjerima, koji pamte slavne sedamdesete i osamdesete, idu suze na oči. Ukupni prihod INA-e 1990. činio je 10% ukupnog hrvatskog gospodarstva, a nezaobilazna uloga te kompanije u obrani u Domovinskom ratu nije dovoljno hvaljena. Kad netko na INA-inim korporativnim stranicama na kraju članka o slavnoj povijesti kompanije pročita da «INA danas ima jasnu viziju svoje budućnosti i svoje uloge nastavljajući ponosno tradiciju dugu pola stoljeća”, zaista mu dođe da zajauče. 
INA može biti zanimljiva nekome radi geostrateških razloga. Primjerice, zna se kako Rusi razmišljaju o ovom prostoru – zapasali su Srbiju, uvukli se u Republiku Srpsku, njeguju odlične odnose s Mađarskom, koketiraju sa Slovenijom i rade biznis s Austrijom. Ruski kapital snažno je prisutan i u Hrvatskoj, što donekle prolazi ispod radara. Tko sa sigurnošću može reći da bi ruski partner, ili uostalom bilo koji drugi strateški partner bio bolji za INA-u i Hrvatsku? I, što bi na koncu savjetovao Štern HEP-u i mirovincima, «novim vlasnicima INA-e»? Da ulože stotine milijuna dolara našeg novca u što? Ražalovane, devastirane rafinerije koje su izgubile tržište, pregažene konkurencijom iz Mađarske pa čak i Srbije, koje ulažu u cijeli lanac vrijednosti, kako bi povećale zaradu u volatilnom okruženju. Kada bi se takva investicija vratila? Može li se INA i pod koju cijenu, s kakvom tržišnom strategijom probuditi kao Feniks iz pepela? Teško, jako jako teško, ali neki kažu ne i nemoguće. Pametno je rekao SDP-ovac Branko Grčić kada je savjetovao da se analizira ekonomska isplativost otkupa INA-e. Ali isto tako trebalo bi analizirati što ostanak pod MOL-ovom čizmom i gašenje obje rafinerije znači za državu. Zbog toga što je politika i korupcija učinila INA-i Hrvatska će u budućnosti najvjerojatnije biti zemlja još snažnije ovisna o uvozu energije, s još višim deficitom platne bilance, skupom energijom, nekonkurentnom proizvodnjom i slabim izvozom. Posljedice su nizak standard, loša kvalitete života i demografska katastrofa, vir iz kojeg nema povratka.