Budistički samostan Kodaiji u Kyotu ovih je dana predstavio prvog robota koji propovijeda i pjevuši sutre, napravljenog po budističkoj božici milosrđa koja pomaže ljudima u nevolji. Robot je izgledom bespolan i dijelom nalikuje na čovjeka a dijelom na stroj, kako bi svećenici i posjetioci hrama sami mogli odlučiti što im se više sviđa. Japanci su ludi za robotima i nemaju predrasuda prema novim tehnologijama. Kako pojašnjavaju u hramu: oni misle „O, vidi, što se događa ovdje“ i zatim prihvate novotariju, a namjera je poboljšati ga da odgovara na pitanja posjetitelja vezana za različite probleme. Čuđenju nema mjesta. Svi smo umreženi, životi su nam transparentni. Neće proći puno a algoritmi će nas savjetovati o odlukama u privatnom životu. Za koju godinu pouzdat ćemo se u autonomna vozila, pa zatim u kompletno digitalizirani javni prijevoz, jer činjenica je da vjerujemo tehnologiji više nego čovjeku. Bizarna vijest o robotu propovjedniku, još jednoj besmislici koja zapravo reklamira nove tehnologije i služi za razbijanje stigme, mogla je doći samo iz Japana. Potakla me na ovaj komentar baš kao i inspirativan francuski dokumentarac o globalnoj primjeni robotike i umjetne inteligencije, te razmišljanja Yuvala Noaha Hararia u odličnoj knjizi Homo Deus. Tko ne uči na prošlosti, riskira budućnost. 

Harari konstatira da su ljudi u povijesti služili za dvije stvari – kao radna snaga i ratnici, te se pita koja je budućnost čovječanstva, jer uskoro ljudi više neće biti potrebni ni za rad, ni za rat. Primjenom napredne automatizacije i robotike u proizvodnji rješava se niz poteškoća – učinkovitost, preciznost, kvaliteta, produktivnost… Poslodavac nema posla s nezadovoljnim i skupim radnicima koji loše rade i razbolijevaju se i zato će tvornice budućnosti, kakve oko sebe ne vidimo, ali one već postoje u razvijenijim zemljama, biti tvornice s vrlo malim brojem radnika. Velik broj poslova zamijenit će algoritmi i strojevi. Financijski analitičari, odvjetnici, tajnice, novinari, knjigovođe, prodavačice, nastavnici… lista zanimanja koja bi mogla nestati sve je dulja. Tko je nezamjenjiv? Arheolozi, nogometaši možda? Čak i to uvjetno… 

Kada je riječ o ljudima – ratnicima, treba znati da se sve više ratuje kibernetičkim kriminalom, a u Siriji smo imali prilike vidjeti i prvu primjenu robota na bojišnici. Rat budućnosti koji će voditi algoritmi i upravljani strojevi možda bi mogao biti dobiven u samo nekoliko minuta ili sati i mogao bi proći s nešto manje krvi, ali u konačnici prevrat prije ili kasnije neće proći bez razaranja i bijede koja iz toga proizlazi. Tehnologija postaje sve moćnija, a ljudi/radnici/ratnici - ujedno i glasači - sve manje bitni pa se opravdano postavlja pitanje koja će biti uloga čovjeka u bliskoj sutrašnjici. U kojem smjeru vjetar puše, vidjet ćemo brzo na primjeru Kine koja planira do 2025. postati vodeća svjetska sila sa 650.000 robota koji će bez posla ostaviti milijune ljudi. Vjerojatno ćemo brzo i na Zapadu imati stotine tisuća posve automatiziranih tvornica koje proizvode vrhunske proizvode. Ali, tko će ih kupovati, ako ljudi ne zarađuju novac? Misli li Kina time zavladati svijetom pa će država 'helikopterskim novcem' brinuti za nezaposlene koji će ugodno živjeti, kupovati i ne raditi ništa? Druge sile neće čekati da se to dogodi, što i jest prava pozadina trgovinskog rata na relaciji Kina - SAD. I što će biti s čovjekom koji ne radi i kojeg ionako nema smisla ni školovati jer su strojevi superiorniji na gotovo svakom radnom mjestu? 

Neki kažu, ljudi će se zabavljati, putovati i družiti… Ljudi će postati hibridi, nadograditi se čipovima i bioinženjeringom, možda? Hoće li biti sretni? Ili će prije bez ispunjenja i smisla, kojem rad kao mentalna i fizička aktivnost pridonosi, uživati u višedimenzionalnoj tehnološkoj realnosti i drogama, što je siguran put u depresiju pa i smrt? Upravo to pita se Harare, a pravog odgovora na ta pitanja još nema, niti nam ih nude oni koji bi trebali voditi računa o nama. Korporacije vladaju svijetom i forsiraju napredak tehnologije, a svijest o posljedicama izostaje. Slično kao što se prije 20 godina nije radilo ništa protiv globalnog zatopljenja koje je već počelo, ali nije bilo 'business casea' koji bi potaknuo tranziciju. Razgovara se samo o pitanjima sigurnosti osobnih podataka iako bi trebalo za najširu javnost otvoriti cijeli niz drugih društvenih pitanja koja sa sobom donosi revolucija koja će još u ovom stoljeću iznjedriti i algoritme koji su tako nadmoćno programirani da imaju svijest o sebi. Osnovni parametar takvom algoritmu mogao bi biti opstanak. Hoćemo li u konačnici dobiti HAL-a iz Kubrick/Clarkeove 'Odiseje u svemiru', napravljene davne 1968.? Glavnina stanovnika Zemlje o napretku o kojem govorim ne zna gotovo ništa, niti o tome razmišlja. Istaknuti astronom i futurist Korado Korlević u više je navrata istaknuo da ovakva civilizacija polako i neumitno ide svome kraju. Vrijeme je da se zapitamo ima li Korlević pravo i što ćemo učiniti da se to ne dogodi.