Nitko ne može sa sigurnošću reći hoćemo li uskoro uopće imati Vladu, ali ono što jest vidljivo je da postojeća Vlada radi punom parom, barem kada je riječ o nekim bitnim projektima u energetskom sektoru. Na Vladi se tako ovaj tjedan konačno našla odluka o potpisivanju ugovora s odabranim koncesionarima za istraživanje nafte i plina na kopnu, a i LNG-projekt prebacuje se u veću brzinu, barem tako najavljuju. Nije najbolji tajming za bitne odluke, ali ne može se reći da ih nije bilo potrebno donijeti. Usprkos protivljenju Zelenih, nova istraživanja su dobra vijest – očekuju se ulaganja od 88 milijuna eura, a Hrvatska može očekivati nove količine ugljikovodika. Općenito, vani bi to bila top-tema, a u našoj javnosti se uopće ne govori o sve većoj energetskoj ovisnosti zemlje. Iako su zlatne godine iza nas, Hrvatska se u javnosti i dalje percipira kao veliki proizvođač plina. Prije šest godina iz svojih polja proizveli smo 2,33 milijarde m3 plina, nakon čega je uslijedio značajan pad pa je lani proizvedeno tek 1,24 milijarde m3 plina! Tako alarmantan pad proizvodnje nije dovoljan ni za pokrivanje polovine ukupnih godišnjih potreba države, čak ni uz ovako drastičan pad potrošnje. U nafti je situacija ipak nešto bolja i proizvodnja zadnje dvije godine značajno raste zahvaljujući INA-i koja se konačno aktivirala. Od 2010. do 2014, u razdoblju rasta i visokih cijena nafte, između 80 i 110 USD po barelu, Inina ulaganja u istraživanja i proizvodnju bila su vrlo mala, a državi je trebalo pet godina da se konačno pozabavi tim problemom i uvede više reda u sektor. Iz iscrpljenih naftnih polja na kopnu ne mogu se očekivati neke revolucionarne količine, ali dobro je da se krenulo. 

Druga Vladina odluka, ona o ubrzavanju procedure za gradnju plutajućeg LNG-terminala mogla bi se pokazati tek kao iskaz dobre volje, jer tu ima puno više posla nego što se naoko čini. LNG Hrvatska namjerava izmijeniti inicijalni idejni projekt kopnenog terminala, prilagoditi postojeću studiju utjecaja na okoliš i tražiti novu lokacijsku dozvolu. Tvrtka, koja je do sada utrošila pravo bogatstvo za studije i konzalting, sada je naručila nove studije. To možda ne bi bilo potrebno da se inicijalno, u primarnoj studiji utjecaja na okoliš kao prva faza razmatrao brod sa spremnicima i isparivačima, kao i faza iza toga - FSRU koncept. No, službeno stoji da se već u toj, inicijalnoj fazi nositelj zahvata, na osnovi potrebe tržišta za plinom odmah odlučio za klasični kopneni terminal sa spremnicima i isparivačima na kopnu. Uzalud su pojedinci govorili da nije najbolja industrijska praksa da država prije odabira investitora tako prejudicira tehnologiju, tim više što je upravo studija plaćena EU novcem pokazala da ima smisla prvo graditi plutajući terminal, a zatim ići na kopneni. Ne, politika je odlučila tehnologiju i kapacitete, a LNG Hrvatska je bila tu da to provede. I provela je – izdana je lokacijska dozvola na osnovi studije iz koje je pitanje koliko se toga može prepisati. Ili će ipak biti potrebno tražiti i neka nova istraživanja, posebno ona na moru, jer i laiku je jasno da priobalno sidrenje LNG brodova nije isto kao offshore. Druga tehnologija ima drugačije rizike koje treba procijeniti i to vrlo brižljivo, s obzirom na to da je riječ o vrlo prometnom području s jakim turizmom. Osim toga, hoće li se opet razmatrati samo plutajući terminal, ne odmah i FSRU, jer to će značiti da će u budućnosti vjerojatno trebati nova dozvola i nova skupa i dugotrajna procedura? 

Osim toga, svi oni koji zazivaju ubrzanu proceduru trebaju u obzir uzeti vremenski faktor. Prema zakonu strateški projekti nemaju nikakvo pravo na kršenje procedure ili ubrzani postupak kada je riječ o zaštiti prirode i okoliša. Projekt će se financirati EU sredstvima i Hrvatska si neće moći priuštiti krive korake. Za izradu nove studije utjecaja na okoliš potrebno je od dva do šest mjeseci, ovisno o tome treba li provesti dodatna istraživanja. Jednom kada studiju prihvati povjerenstvo nadležnog ministarstva, slijedi javna rasprava u trajanju najmanje mjesec dana, zatim se obrađuju primjedbe i donosi konačna ocjena. U praksi to traje od 10 mjeseci do godinu dana ili čak malo više, jer jednostavno ne može brže, posebno ako je interes javnosti velik, što jest. Tek iza toga slijedi izdavanje lokacijske dozvole. Sad je pravo pitanje, bi li se investitori i industrijski ulagači obvezali uložiti novac i isporučiti tehnologiju za koju nije izdana lokacijska dozvola? Ozbiljnim investitorima polazišna točka obično je lokacijska dozvola. Do tada, potpisuju se samo memorandumi o razumijevanju. Da ne govorimo o tome da još nije poznat poslovni model niti se precizno zna potreban kapacitet terminala koji bi mogao koštati do 300 milijuna eura. Zato premijerova priča o potpisivanju ugovora s investitorima može biti samo spin, a Hrvatska će teško usidriti brod blizu Krka u roku godine i pol. A, što je najtužnije, sveg ovog cirkusa ne bi bilo da se politika maknula od struke na samom početku i pustila stručnjake da pošteno grade LNG-projekt u skladu s najboljom industrijskom praksom. Da se tako krenulo na početku, 2012., ili čak kasnije, isporuke katarskog ili američkog plina u naš plinski sustav s plutajućeg terminala počele bi već ove godine. U nađem časopisu EGE i na portalu u više smo navrata govorili upravo o toj problematici no ni nakon 25 godina terminal nije izgrađen.