Na europskim i hrvatskim cestama polako raste broj vozila na električni pogon, a da bi ih bilo više, nužno je razviti infrastrukturu za njihovo brzo punjenje. Dilema «kokoš ili jaje» u Europskoj uniji je riješena – nužna je infrastruktura, jer bez nje neće biti niti vozila. Trenutno je broj punionica u nas premašio 120, što se čini respektabilno s obzirom na broj takvih vozila na cestama. Treba li Hrvatskoj 150 punionica ili čak 2.000, što se također spominjalo? Računa se da bi do 2030. u Europskoj uniji na svakih 30 vozila treba postojati jedna punionica, što znači da će razvoj te grane ubrzo krenuti strelovito. Za razvoj sektora nužna je kvalitetna politika koju još nemamo. 

Još 2015. napravljen je Nacionalni okvir politike za razvoj tržišta u pogledu alternativnih goriva u prometnom sektoru, koji je prošle godine prošao javnu raspravu. Na koncu je konstatirano da je prekomplicirano samo tako transponirati EU regule u hrvatsko zakonodavstvo jer zadiru u veliki broj zakona, što se neće moći napraviti u zadanom ruku pa je odlučeno da će se napraviti jedan krovni Zakon o uspostavi infrastrukture za alternativna goriva. Taj zakon trebao bi biti usvojen već ovaj mjesec. Upućeni kažu da je taj zakon sa samo 13 članaka zapravo prepisana EU direktiva o uspostavi infrastrukture za alternativna goriva. Dakle, dat će se načelne smjernice pa na koncu opet dolazimo do toga da će Hrvatska, želi li posao odraditi kako treba, opet morati napraviti vlastitu strategiju i u skladu s njom mijenjati more zakona. Koliko se ozbiljno prionulo poslu pokazuje činjenica da se e-mobilnošću bave samo Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture i Ministarstvo zaštite okoliša (i, sada, energetike), dok su se MINGO i Ministarstvo turizma držali po strani iako ih se to itekako tiče. Da priča bude kompliciranija, segment e-mobilnosti tiče se smanjenja emisija. To pak pokriva Strategija niskougljičnog razvoja Hrvatske, koja se već dugo priprema, a sada kažu da će biti donesena u prvom kvartalu iduće godine. 

Možda ne treba biti previše kritičan prema domaćoj administraciji kad je riječ o politikama u e-mobilnosti. Još ni jedna EU članica nije izašla javno sa svojom nacionalnom politikom jer se nitko ne želi zaletjeti i postaviti si preambiciozne i skupe ciljeve koje će biti teško ostvariti. S obzirom na to da Hrvatska nema jaku automobilsku industriju koja bi u tome vidjela svoj interes, pozicija joj je tim komotnija da odabere svoj put. U svakom slučaju nije pametno da se razvoj infrastrukture događa stihijski kao do sada. Iako je glavnina modernih električnih vozila dometa do 150 do 250 km s jednim punjenjem, što je sasvim solidno za gradsku vožnju, vozači žele sigurnost na putu do mora, koju sada nemaju. Velik broj punionica smješten je u gradskim središtima i na parkiralištima shopping centara, dok istodobno nema brzih, niti zapravo ikakvih punjača na autocestama. Zasad je tu samo jedan pilot-projekt, ali u HEP-u rade i na tome a punionice bi trebale biti financirane iz EU sredstava, što je odlično. Nekima će biti pomalo začuđujuće je što još nije pronađena komercijalna računica, a mnogi su iznimno zainteresirani uložiti svoj novac u infrastrukturu. U Njemačkoj i Danskoj punionice gradi tko želi pod uvjetom da zadovolji minimalne tehničke standarde za priključak na mrežu. Na punionicama bi se trebala moći distribuirati energija različitih opskrbljivača a sve treba biti kompatibilno i «user friendly». Tako bi trebalo biti i u Hrvatskoj. To su uistinu uzbudljiva događanja u energetskom sektoru i država bi jasnom regulativom trebala potaknuti poduzetništvo, ali ne tako da se trošak razvoja infrastrukture prelomi na svim vozačima, kao što se energetska učinkovitost u toplinarstvu prelomila na leđima potrošača, bez podrške države. Također, treba iznaći načina da se razvoj e-mobilnosti u Hrvatskoj poveže s obnovljivim izvorima energije, kako bi se «zeleni krug» posve zatvorio.