Najnovijim potezom, da uoči 25. godišnjice hrvatske neovisnosti iz umiruće sisačke rafinerije transportira 600 tona domaće nafte na prerade u Rijeku, MOL je pokazao ili da ima očajan smisao za tajming i manjak poslovnog racija ili pokušava provocirati kad ne treba. MOL kaže da je htio testirati funkcionalnost utovara, transporta, istovara i skladištenja u RN Rijeka «što je opcija koja bi se u budućnosti mogla koristiti kako bi se osigurala fleksibilnost prerade domaće nafte». Transport nafte željeznicom logistički je zahtjevan i vrlo skup pothvat rezerviran za iznimne slučajeve, kad je energetska sigurnost u pitanju. Dapače, ozbiljna naftna kompanija ne bi razmatrala uspostavu stalnog željezničkog koridora na tako velikoj udaljenosti i to zbog ogromnih troškova i ekološkog rizika. Uostalom, sisačka rafinerija i jest sagrađena u blizini najvećih domaćih nalazišta, s kojima je povezana naftovodom. Poznato je da se spomenuti transport na šinama nalazio mjesecima, ali čijom voljom ga je upravo sada trebalo «zarolati» prema Rijeci? Je li to bio MOL-ova rukavica u lice, pozdrav dobrodošlice budućem premijeru Plenkoviću? Ili svojevrsna najava nastavka besmislene igre za njega i novu Vladu, koja je koalicijski dogovor postigla baš na dan kada je vlakić krenuo? Prije će biti da je riječ o provokaciji, koja u ovom trenutku može samo štetiti. MOL se godinama ponaša u okvirima koje su mu nacrtali hrvatski političari i pravosuđe svojim greškama, nečinjenjem i okretanjem drugog obraza, dajući povoda sumnji da tu nešto ozbiljno ne valja, kako to već javnost intuitivno ispravno percipira. Bilo je relativno lako igrati besmisleni ping-pong za vrijeme dvije bivše vlade u kojima nije postojao konsenzus kako voditi cijelu priču oko INA-e. U Milanovićevoj vladi kontinuirano se činilo da premijer igra za protivničku stranu, puštajući tadašnjeg ministra Vrdoljaka da se znoji i rastrčava u kontinuiranim pripremama za meč, ne dajući mu potrebni back-up, već upravo suprotno. Na tome su suludo potrošene čak četiri godine. Zatim je došla Karamarko-Petrovljeva Vlada, u kojoj je od početka bilo jasno kamo vjetar puše. Da nije bilo MOST-ovog utjecaja, INA bi danas vjerojatno bila potpuno mađarska kompanija jer bi se Hrvatska sama odrekla prilike da barem pokuša ispraviti situaciju. Sada pak imamo Plenković-Petrovljevu Vladu, a pitanje povratka upravljačkih ovlasti u INA-i, pa možda čak i povratka kompanije isključivo u hrvatske ruke, konačno je jedno od najvažnijih u zemlji, što odavno i zaslužuje. 

Zato što politika do sada nije imala jasnu i konzistentnu strategiju što želi s INA-om niti je tražila načine da takvu strategiju opredmeti kroz alate koje ima u rukama, izgubljene su stotine milijuna kuna i brojna radna mjesta! INA ni približno nije onakav motor za investicije kakav bi mogla biti, što je tragedija nacionalnih razmjera. INA, za razliku od MOL-a koji vješto vodi svoje poslove, nema strategiju niti viziju u Hrvatskoj i inozemstvu, osim kao MOL-ov servis za plasman u maloprodaji. Svela se na lanac benzinskih postaja, jednu zastarjelu rafineriju, drugu s nejasnim planom modernizacije, prekapacitiranu u odnosu na zahtjeve tržišta. Čak i ako prihvatimo da nema poslovnog racija održavati sisačku rafineriju na životu, INA nije ponudila kvalitetnu opciju za taj prostor, onu koja čuva radna mjesta i pomaže lokalnoj sredini. Kompanija je izgubila lukrativna nalazišta u Siriji, plin u Jadranu polako presušuje a jedino pozitivno je velik napor koji se ulaže da se pad rezervi uspori. Situacija u kompaniji već je godinama vrlo ozbiljna i ako se ubrzo ne razriješi sukob s MOL-om, kroz koju godinu niti ovakve, okljaštrene INA-e, više neće biti! Vrag je odnio šalu, odavno je prošlo vrijeme za zezanciju, trebat će vući promišljene i odlučne poteze jer uskoro se ulazi u 'finish'. Za to treba imati kvalitetnu strategiju, pametne ljude i iznad svega političku volju za provođenje. Vrijeme je da se politika konačno osvijesti i za promjenu odradi u interesu ove napaćene zemlje. Vrijeme je da se misli na budućnost sve naše djece, a ne samo vlastite.