Dok se slučaj Agrokor iz sata u sat pretvara u pravu gospodarsku katastrofu kakva nije viđena od 1991., sve je realnije u bliskoj budućnosti očekivati da će se država u jednom kritičnom trenutku odlučiti na neki oblik intervencionizma. Zbog Agrokora moglo bi se očekivati da će pitanje INA-e i mogući otkup MOL-ovih dionica na neko vrijeme biti gurnuto u stranu. Baviti se s dva tako krupna i financijski opterećujuća problema jednostavno je nemoguće. Prioritet bi trebao biti jedan i jasno definiran - Agrokor i kriza u koju je gurnuo prehrambeni sektor. Država je reagirala bar mjesec dana prekasno i neadekvatno, kontroverznim zakonom za koji kažu da je neustavan i napisan po mjeri velikih. Još u prosincu HBOR je u Agrokor ubacio gotovo 300 milijuna kuna našeg novca. Ministar financija još je prije par tjedana kazao da se ne vide nikakvi «pojavni oblici koji bi upućivali na izvanredno stanje», a upućeni neslužbeno kažu da se s reakcijom zakasnilo mjesec dana i da je moguće da je već sada prekasno za spas kompanije. To sugeriraju i vijesti koje iz sata u sat cure, a loš ishod dao je naslutiti i Agrokorov povjerenik za restrukturiranje. Spirala propasti Agrokora u svom bi vrtlogu mogla progutati ili znatno opteretiti poslovanje najvećeg dijela domaće i regionalne prehrambene industrije, ugroziti tisuće radnih mjesta u Hrvatskoj i regiji te snažno utjecati na BDP a na koncu i na kreditni rejting zemlje ove, ali i narednih godina. 

Dok je država u slučaju Agrokora godinama tolerirala neobične prakse, u slučaju INA-e nakon izgubljene arbitraže reagiralo se nespremno i ishitreno, najavivši otkup dionica od MOL-a, što je umjetno podiglo vrijednost kompanije. Nije se stalo i razmislilo je li riječ o sistemskoj kompaniji, koja utječe na cijelu ekonomsku mrežu i vrijedi li INA uopće skupe državne intervencije. INA je u prošlosti bila sistemska kompanija, ali zbog MOL-ovog utjecaja i državne ignorancije to više nije. U Hrvatskoj postoje samo dvije takve, a to su Agrokor i HEP. Agrokor radi utjecaja na prehrambeni sektor, ogromnog broja radnih mjesta te strateških koncesija na najplodnije zemljište, a HEP najviše zbog utjecaja na cijenu električne energije koja pak za sobom vuče sve ostale troškove, odnosno može učiniti krajnje proizvode i usluge nekonkurentnima. Koliko se sad službeno nastoji umanjiti utjecaj krize u Agrokoru na gospodarstvo (jer nema političara i bankara koji mu nije na neki način pogodovao, ili okretao glavu na drugu stranu) utjecaj INA-e na gospodarstvo razni interesni lobiji kontinuirano su u javnosti umjetno povećavali. INA je godinama u fokusu ne zbog svoje strateške važnosti, već zbog načina na koji je privatizirana, što je prvorazredno političko pitanje. INA generira ogromne prihode, ali njezina strateška važnost od 2003. toliko je umanjena da se već duže vrijeme ne može govoriti niti da je najveći investitor u zemlji. Ono ključno što joj daje najveću vrijednost, ona je izgubila, a to su pridobive rezerve ugljikovodika. Hrvatska iz vlastite proizvodnje pokriva tek 20% potreba za naftom, uvoz derivata strelovito raste, dok je u plinu domaća proizvodnja prvi puta pala 50%. No, još veći problem će nastupiti vrlo brzo – rezerve plina u Jadranu ovim tempom crpljenja dostatne su za tek tri i pol godine, novih istraživanja nema pa će država vrlo brzo iz vlastite proizvodnje moći pokriti tek 25% potreba za plinom. Glavna vrijednost vertikalno integrirane naftne kompanije leži u njezinom rudnom blagu, a njega uskoro neće biti. 

Treba li se čuditi da MOL želi čim prije izaći iz INA-e? INA je kompanija čiji menadžment je sustavno zapostavio obnovu rezervi i njezina jedina vrijednost su dvije tužne rafinerije koje nisu dočekale kraj modernizacije te razgranata mreža benzinskih postaja. Taman da se i «izriga» ogroman novac za njezin povratak u hrvatsko vlasništvo, dići kompaniju iz pepela bit će opako težak posao. Modernizacija Rafinerije Rijeka zahtijevat će zaduženje od 600 mil. USD, što je vratolomno ali izvedivo, dok ono najvažnije nije moguće financirati kreditima, a to je obnova rezervi. Dakle, treba se pomiriti da će Hrvatska s INA-om ili bez nje biti zemlja bitno ovisnija o uvozu energije i energenata. I zato bi trebalo podrobno analizirati što (ili koga) se u slučaju INA-e zapravo spašava. S druge strane, spas dobavljača i kompanija u koncernu Agrokora ključan je za domaće gospodarstvo, dok su interesi banaka sekundarni. Bar bi se tako država u idealnoj varijanti trebala postaviti, a nije. Dakle, u slučaju da uopće krene priča o 'ubrizgavanju' državnog novca u INA-u ili Agrokor imalo bi smisla razmisliti što i koga spašavati našim novcem i što uostalom ima veći multiplikativni efekt na gospodarstvo.