Nakon otkrića da im španjolski Repsol, strateški partner u nacionalnoj naftnoj kompaniji YPF-Repsol radi iza leđa, i da svoj udjel planira prodati kineskom Sinopecu, Argentina je nacionalizirala YPF preuzevši 51-postotni kontrolni udio u tvrtki. Sve to događa se u zemlji koja raspolaže trećim najvećim rezervama plina u škriljcima, no u kojoj su naftne rezerve između 1998. i 2010. pale za čak 18%, dok je uvoz energije u ogromnom porastu, kao i troškovi za energiju. Argentinska predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner javnosti je taj čin obrazložila sljedećim riječima: "Mi smo jedina zemlja u Južnoj Americi, a vjerojatno i na svijetu, koja nema kontrolu nad vlastitim prirodnim resursima. Ako se takva politika iscrpljivanja naftnih polja bez istraživanja i ulaganja nastavi, nećemo imati održivu budućnost".

Argentinski presedan neobičan je, zanimljiv i hrabar potez, ali kakve veze Argentina ima s Hrvatskom?! Ima li Hrvatska kontrolu nad vlastitim prirodnim resursima? Ima li kontrolu nad svojom nacionalnom naftnom kompanijom?

Hrvatska već par godina bez rezultata mozga o tome kako da promijeni štetno partnerstvo sa svojim strateškim partnerom u Ini, MOL-om. Hrvatska nije ni u jednom trenu pomišljala na nacionalizaciju Ine, čak je i zakon kojim bi zabranila dioničarima stjecanje većinskog paketa dionica povučen zbog straha od Europske unije. Do sada se nije došlo do nikakvog rješenja u problemu upravljanja Inom, dapače, može se komotno reći da od prošlog ljeta nema nikakvog pomaka po tom pitanju. Nakon što je bivša Vlada u zadnji tren inicirala razgovore za izmjenom Dioničarskog ugovora, izborna godina je uzela svoj danak i nije se došlo čak ni do izbora konzultanta koji bi ocijenio stupanj poštivanja ugovora. MOL pak sa svoje strane izražava spremnost za razgovorom i ne propušta priliku istaknuti da se Hrvatska obvezala otkupiti plinski "business" od Ine, te da to treba ispoštovati. Riječ je o važnom pitanju, jer plinsko poslovanje uz aktualnu visoku otkupnu cijenu plina od Ine i iz uvoza, u jednadžbi s prodajnim cijenama plina, stvara gubitke.

Iako je prošlo više od tri mjeseca od promjene vlasti, politiku vladajuće koalicije prema Ini može se iščitati isključivo iz rijetkih i deklarativnih izjava po medijima, nipošto iz konkretnih poteza, koji za sada izostaju, a hitni su. Odluka o imenovanju političara u Nadzorni odbor te kompanije, koliko god daje snažan "statement", mogla bi se pokazati kontraproduktivnom jer su ti isti političari rastrzani na milijun strana, a Inom se treba puno i temeljito baviti, a ne usput, u pauzi rješavanja problema brodogradnje, HEP-a, državnog duga i slično. Dan ipak ima samo 24 sata, a ljudi su osjetljiva roba, što se vidjelo na primjeru ministra Zlatka Komadine. Osim toga, sadašnjim tempom i uz poštovanje procedure političari će u NO Ine moći sjesti tek ovoga ljeta, ne prije. O njihovim predstojećim potezima ne zna se ništa, kao ni to postoji li uistinu "Plan 21" za Inu, što se među strukom već počelo ozbiljno propitkivati.

U međuvremenu, kosturi su nastavili ispadati iz ormara, demaskirajući način na koji se upravlja kompanijom i njenom imovinom, gotovo bez značajnijeg upliva hrvatske komponente na ključne poteze, poput nabave nafte i investicija. Prošla godina bila je naprosto strašna za kompaniju - odlazak iz Egipta i Libije, požar u sisačkoj rafineriji, oduzimanje istraživačkih koncesija i regulirana cijena plina. U jesen je Ina ostala bez ogromnih prihoda iz Sirije, a kao završni udarac dogodilo se napuštanje Sirije. U takvim okolnostima odluka o reinvestiranju dobiti jedina je racionalno moguća. Riječka rafinerija ove godine neće raditi punim kapacitetom, a u Ini još ne znaju riješiti problem. Na sisačku rafineriju ne mogu se osloniti da kompenzira manjak jer ta rafinerija nije u stanju proizvesti dovoljno Euro V proizvoda. Dakle, uvozit će se više derivata, a rezultat kompanije bit će lošiji.

U takvoj situaciji rješavanje nagomilanih problema u tvrtki koja se opravdano smatra kičmom hrvatskog gospodarstva stavljeno je na dugotrajno čekanje, a to je kontraproduktivno. Hrvatska se ne može uspoređivati s Argentinom, koja je već doživjela nekoliko gadnih ekonomskih kriza i prošla okrutnu školu neoliberalnih ekonomskih eksperimenata. Financial Times je potez Argentine nazvao ekonomskim piratstvom, upozoravajući da je riječ o najvećoj nacionalizaciji nakon Jukosa. Strani ulagači su zabrinuti, Europska komisija prosvjeduje, financijaši i vlade svijeta brane krupni kapital. Argentinci su na ulicama, smatraju da je država vratila kompaniju narodu, a tamošnji kritičari negoduju smatrajući da je problem u državi koja nema sustavnu energetsku politiku. Nacionalizacija YPF-a neće riješiti problem rastuće inflacije i galopirajućih cijena energije, kažu, a ekipa koja je doprinijela problemu neće znati naći načina kako da ga riješi. Svaka sličnost s Hrvatskom čisto je slučajna.

Na plinu, nafti i električnoj energiji počiva svako gospodarstvo svijeta. Što budućnosti nosi Argentini nije moguće predvidjeti, ali svakako će biti zanimljivo pratiti tamošnju situaciju, jer ta zemlja ipak nije Rusija, čiji su motivi za nacionalizaciju Jukosa bili drugačije prirode. Argentinski scenarij u Hrvatskoj sigurno nećemo gledati, kao ni ruski, no bilo bi za promjenu dobro da se konačno odvrti neka "dobra priča" i na ovim napaćenim i osiromašenim prostorima.