Neobičnom slučajnošću tri su medija u subotu objavila presudu izgubljene švicarske arbitraže u slučaju Vlada vs. MOL a naglašeni su upravo oni dijelovi koji se tiču navodne korupcije kojom je MOL stekao premoć u INA-i. Objavljeno baca ružnu sliku na funkcioniranje hrvatskog pravosuđa zaključujući da je ključni svjedok lagao, da je čuvena snimka sastanka Hernadi-Sanader montirana i da je sudac koji je vodio spor bio pristran u svojim istupima. Bez slučajnosti prije dva tjedna je također u jednom od spomenuta tri medija objavljen dio presude iz iste arbitraže, ovaj puta o kvaliteti MOL-ovog upravljanja INA-om. Točnije, riječ je o zaključku arbitara da se hrvatski vještak previše oslanjao na ekspertizu koju je naručila hrvatska država i koja je pokazala skandalozne štete u INA-i, umjesto da ih provjeri. Poražavajuće, arbitri su je umjesto da ih se uvjeti u stvarnost, presudili da je MOL poduzeo najveće napore da razvije INA-ine rafinerije, prodaju i istraživačke aktivnosti. Ne treba puno razmišljati da se dokuči tko plasira informacije u medije i zašto mu je u interesu da poraz bude potpuno poniženje za sve koji su mu u interesu obrane nacionalne naftne kompanije gazili po žuljevima. 
Tragično u cijeloj priči je što Hrvatska uopće nema strategiju postupanja s tako ozbiljnim neprijateljem. Uostalom, nije bila sposobna na kvalitetan način upregnuti ni vlastito pravosuđe da 'odradi 'onda kada je trebalo odraditi. Kada je sudac presudio, presudio je tako da je Ustavni sud (koji se nakon pravomoćnosti presude na Vrhovnom sudu uopće nije trebao petljati) elegantno srušio presudu, dajući MOL-u jako oružje u ruke. Ako vlastito, hrvatsko pravosuđe ne vjeruje u slučaj, kako da u njega povjeruju na arbitražama?! Božica pravde prikazuje se s povezom preko očiju, ali to malo kada i jest. Mađarska je, gle slučaja, fingirala prijavu protiv Hernadija i njezino pravosuđe je donijelo oslobađajuću presudu kako čelnik MOL-a ne bi mogao biti procesuiran u Hrvatskoj. Mađarska je uz to upregnula diplomatski aparat koji je godinama minirao Interpolov uhidbeni nalog za Hernadija i na koncu ga je i odbio obnoviti na hrvatski zahtjev, a Hernadi s osmjehom kaže da nikada nije službeno ni pozvan na svjedočenje u Zagreb, jer se njegova država pobrinula da mu ne uruči poziv. MOL je potukao Hrvatsku do nogu u arbitraži u Švicarskoj, a uskoro će to ponoviti i u Washingtonu s pogubnim posljedicama za Hrvatsku jer jednostavno, MOL zna što radi, a Hrvatska - nema pojma. To je zapravo najveća tragedija u cijeloj priči – ako u INA-i već godinama gubimo zbog nekadašnje (moguće) korupcije, kompaniju ćemo sasvim izgubiti zbog vlastite nesposobnosti, neznanja, neodlučnosti i nedostatka osjećaja da su nacionalni interesi iznad svega. 
Hrvatska nema strategiju što uopće želi s INA-om i kakvu budućnost za nju sprema. Pokazuje se da se premijer Plenković za Božić 'izletio' kada je spektakularno najavio povratak kompanije u državne ruke. Pukao je Agrokor i slaba država nema kapacitet uhvatiti se u koštac s dvije tako jake stvari istovremeno. Zato se INA-om zapravo mjesecima nitko ne bavi. Bespotrebno se angažira konzultant koji bi izgleda Hrvatskoj trebao dati alibi da ne otkupljuje MOL-ov udio u INA-i već da kompaniju praktički prepusti novom strateškom partneru, koji će znati što želi. Rosneft se nije pojavio slučajno, razgovori su s njim već obavljeni a MOL-u je u interesu da čim prije realizira dogovoreno. Zato se vrši pritisak na Vladu koja zapravo ne zna što bi – Rusi su Rusi, SAD ih nikada ne bi pustio blizu Mediterana, a Hrvatska alternativu nema jer na njoj nije radila a ne radi ni danas. Uzalud se u MOL-u nadaju brzom rješenju, poznavajući kolebljivu politiku neće ga biti. MOL će po svemu sudeći za sada ostati u Hrvatskoj a agonija u INA-i će se nastaviti sa svim što to donosi – manje radnih mjesta i stagnacija u razvoju na svim razinama.