Vlada namjerava smijeniti već drugog predsjednika Uprave HEP-a i velik dio Uprave. Sve to događa se uoči investicijskih odluka koje su ključne za budućnost tvrtke koja posluje u sve kompleksnijim tržišnim okolnostima. Sudeći kroz vizuru politike, čiji se uspjeh mjeri jedino brojem prerezanih vrpci, čini se da je problem u investicijama koje se ne realiziraju brzinom kojom bi politika željela. No, prvo treba reći "hop", a zatim treba skočiti, a projektni menadžment je nešto s čim većina državnih tvrtki tradicionalno muči najveću muku. U kompleksnim projektima prečaci ne postoje, a hod po njima obično se skupo plaća. To se HEP-u pokazalo u projektu HE Ombla, s kojim su zapravo najdalje odmakli.

Ministarstvo gospodarstva je u projekt natječaja za istraživanje ugljikovodika u Jadranu ušlo od početka krojeći politiku i pravila i zato se sve sada uspješno i provodi. S HEP-ovim projektima to nije tako, jer je glavnina projekata opterećena rješenjima koja su zacrtana (i za koja su već izdane dozvole) tijekom prošlih godina. TE Plomin C, HES Senj-Kosinj, HE Ombla... sve su to projekti koji su u HEP-ovim planovima desetljećima, motaju se po uredima u višoj ili nižoj fazi pripreme. Primjerice, gradnja nove TE-TO "Osijek" na plin najavljuje se već 14 godina, o HE Ombla govori se gotovo pola stoljeća, kao i o HES Senj- Kosinj. Na njihovu pripremu potrošeni su milijuni kuna, a nakon HE Lešće nijedan novi proizvodni objekt nije ušao u mrežu. To ne čudi, jer ni jedna prethodna Uprava nije donijela srednjoročni plan investicija, niti je izradila transparentne kriterije kojima bi vrednovala investicije s tehničkog, ekonomskog i financijskog aspekta. Kada bi se projekti ocjenjivali, brzo bi bilo jasno koji drži vodu, a koji je osuđen na neuspjeh.

Umjesto kriterija naručivane su brojne studije isplativosti i izvedivosti, a nove studije su nadopunjavale ili pobijale stare studije i tako u krug.

Kako u svemu ključnu ulogu u državnim tvrtkama igra politika, a ne struka, nijedna Uprava nije se zamarala takvom kontraproduktivnom praksom, koja je dovela HEP do statusa rekordera po uvozu struje u svjetskim razmjerima. Nijedna privatna tvrtka ne bi preživjela ovakvu praksu, ali HEP još odolijeva i to zahvaljujući dominantnom položaju na tržištu. No, do kada?

Svih proteklih (izgubljenih) godina to je stvorilo ugodnu klimu za ljude na vlasti, koji su po potrebi mogli licitirati s projektima i najavljivati gradnju sad jedne, sad druge elektrane. S obzirom na okolnosti, čini se da HEP dobiva svojevrsnu "prinudnu upravu" koja bi trebala pogurati priču u petu brzinu, a sve pod palicom ministra Vrdoljaka. To je tim značajnije jer sada se trči zadnji krug oko projekta koji je do sada podigao poprilično ugljene prašine, a riječ je o TE Plomin C, pa ova smjena ne treba čuditi.

Preferirani izvođač radova je iskusna japanska tvrtka Marubeni, bez reference za termoelektranu u Europskoj uniji. Toj tehnički iskusnoj tvrtki koju prate dva velika korupcijska skandala za koje je platila i odštetu, posao u Hrvatskoj puno bi vrijedio. Kako su i sami naglasili, ne očekuju velike margine na povrat te investicije, a biznis bi rado širili i na LNG na Krku. Djeluje optimistično. No, gradnju TE Plomin C neće biti lako brzo realizirati niti projekt "lomiti preko koljena". To je već indirektno priznala i Vlada, precizno objavivši popis od ukupno 25 potrebnih koraka za realizaciju te investicije. Jedna od tih točaka vrlo je osjetljiva, a riječ je o problemu privremenog dimnjaka, koji bi mogao dovesti da prestanka rada cijele elektrane za vrijeme gradnje trećeg bloka. Da bi HEP u skladu sa zakonom izmijenio takvu odluku Ministarstva zaštite okoliša, trebao bi zatražiti izmjenu Objedinjenih uvjeta zaštite okoliša koje je HEP već ishodio. To će trajati, a moglo bi otvoriti postupak procjene utjecaja na okoliš. To je ujedno uvjet za ishođenje lokacijske i građevinske dozvole za gradnju elektrane.

Zato ne čude neslužbene informacije da japanski poslovni partner ima dosta kritičkih primjedaba na projekt. Ujedno, Marubeni od države očekuje da otkupi veliku količinu struje i to za velik novac. Mijenjati projekt u ovako visokoj fazi nije nimalo lako, a netipična snaga bloka od 500 MW znatno poskupljuje investiciju. Kako god to završilo, HEP bi se potpisom ugovora trebao obvezati otkupljivati minimalno polovinu proizvedene električne energije, po cijeni koja neće biti niža od 75-80 eura po MW, kako neslužbeno kaže izvor iz Uprave HEP-a. U okolnostima u kojima privatne elektroprivrede brižljivo važu sve investicije, a posebno one u konvencionalne izvore energije, politici bi bilo dobro da razmisli s čime će na koncu opteretiti sve HEP-ove kupce i glasače - plinom ili ugljenom...