U trenutku dok radnici Dine zbog neisplate sedam plaća počinju razmontiravati postrojenja i prodavati ih u staro željezo, u Upravi se nadaju u svoju zadnju šansu za spas tvrtke od stečaja. Sve su nade okrenute strateškom partneru, a to bi prema najnovijim informacijama mogao biti Diokijev poslovni partner MES iz Azerbajdžana, kojem je bivši-sadašnji vlasnik Robert Ježić ostao dužan značajan novac. Ovaj puta taj partner je ojačan rusko-ukrajinskim investicijskim fondom koji već posluje u Srbiji i Slovačkoj i iza kojeg stoji ozbiljan novac. Uzgred, tvrtku MES iz Azerbajdžana nemoguće je naći internetskom pretragom. Kako doznajemo, novi su partneri prije svega zainteresirani za postrojenja u Omišlju. Obišli su i zagrebačke pogone DOKI za proizvodnju ekspandiranog polistirena u Zagrebu, za etan nisu pokazali interes, a tu je i mogućnost prenamjene zagrebačke lokacije. Ponuda za preuzimanje tvrtke praktički je već na stolu.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će na nju reagirati Hypo Banka, koja preko založnog prava kontrolira čak 76% dionica, jer je Diokiju plasirala 53 milijuna eura kredita te ima založno pravo na oko 200 milijuna eura imovine te tvrtke. Ta banka, kao ni ostale banke vjerovnice nisu bile zainteresirane za ulazak u suvlasništvo Diokija, a nije ih zanimao ni reprogram ni otpis dugovanja za kredite koje su svojedobno davale nekritički, šakom i kapom. Strateški partner koji će uložiti 30 milijuna eura u pokretanje proizvodnje na Omišlju, a možda i u Zagrebu, trebao bi u Hypo Banci biti dočekan s ovacijama. Toga su svjesni i radnici, koji su Hypu čak najavili da će im u slučaju negativnog ishoda doći "kampirati" pod prozore crne zgrade na Slavonskoj aveniji.

Ne uspije li ta zadnja šansa za Dioki, tvrtka će po svemu sudeći otići u stečaj, i to možda već idući tjedan, a u tom slučaju svi gube uloženo jer se iz stečajne mase nitko neće puno pomoći. Dioki je do te mjere prezadužen da se stečaj, koji bi u nekoj drugačijoj situaciji bio jedini logičan izbor, mjesecima odgađa u nedogled. Vjerovnika je toliko da ih je teško nabrojati, a dugovi su astronomski. Dogodi li se taj scenarij, banke će trebati objašnjavati svojim principalima u inozemstvu pod kojim su uvjetima davale Robertu Ježiću kredite. To, dakako, mnogima ne odgovara. Situacija u Diokiju vrlo je kaotična, ne zna se tko pije, a tko plaća, puno je nagomilanog bijesa, beznađa i snažnih emocija, što je razumljivo. Ipak, brojke su neumoljive i one su te koje će odlučiti o sudbini donedavno uspješnog izvoznika koji i dalje ima dobru perspektivu. Radnici su ljuti na državu što se nije snažnije angažirala oko spasa tvrtke, a političari su u više navrata naglašavali da to nije njihov problem, jer je riječ o privatnoj kompaniji. Politika, koja je tvrtku dovela u ovako tešku situaciju trebala je po nekima biti ta koja će je iz gliba spašavati, iako više ima logike da država povuče crtu i prestane arbitrirati, pa i u ovako teškim situacijama. Uplete li se država previše u slučaj Dioki, od nje bi se moglo očekivati da svaki tjedan nekoga spašava, a kandidata je svakim danom sve više.

Mogućnost da zagrebački pogoni otiđu u stečaj, a Dina nastavi s radom, koju je spominjao prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić ne drži vodu, jer je Dioki vlasnik Dine. Tek u slučaju da cijela grupacija ode u stečaj ili bude prodana, u sklopu eventualnog preustroja može se gasiti zagrebačka lokacija. Ona time postaje superskupa eko-bomba par kilometara od Trga Bana Jelačića, o čemu, čini se, nitko ne razmišlja. Taj uteg na koncu će ipak pasti na teret metropoli i državi, kao i silne stotine radnika koji će završiti na birou za zapošljavanje, pa bi stoga ipak bilo logično da se politika ozbiljno uključi u cijeli slučaj. Tim više što je još nedavno govorila da će se boriti za svako radno mjesto.

No, čini se da se država snažnije zauzela samo oko rješavanja pitanja tristotinjak četvornih metara na kojima bi se mogao graditi LNG-terminal. I tu konce u rukama drži Hypo Banka, koja ima založno pravo na tu nekretninu i zna da to "Fabergeovo jaje" ne smije prodati jeftino. Kupoprodaja bi trebala uključivati i spornih 12 000 m2 pomorskog dobra, bez kojih se LNG-projekt nikada ne bi mogao ostvariti, jer u protivnom terminal neće imati luku. Novac od prodaje zemljišta za gradnju LNG- terminala ne bi uspio pokriti Diokijeve dugove, niti pokrenuti proizvodnju, no banci bi bilo dobro da konačno počne zarađivati na Diokiju. Državi je u interesu da se HEP zaduži i kupi to zemljište, jer u tom slučaju stiče kontrolu i slobodna je birati strateškog partnera za ulaganje u gradnju terminala. HEP-ov interes je pak u tome da, dođe li do realizacije LNG projekta, na toj lokaciji napravi manju regasifikacijsku termoelektranu, što je svojedobno bilo na stolu, ali bivše Uprave HEP-a nisu vidjele vrijednost u tom kvalitetnom projektu. O Diokiju će još itekako biti riječi, jer crta neće biti podvučena tako skoro. Ovo su ipak možda tek najtužnija poglavlja u jednoj dramatičnoj priči koja će ipak na koncu imati sretan kraj. Storija o Diokiju će, nadajmo se, biti upravo takva.