Europska komisija nedavno je objavila prvu sveobuhvatnu studiju o državnim subvencijama danim cjelokupnom energetskom sektoru, u periodu od 2008. do 2012. godine. Kuriozitet te kompleksne studije je da je Hrvatska svoj energetski sektor u promatranom periodu potakla s tek 30 milijuna eura, po čemu smo se svrstali na drugo mjesto s kraja vrste. Hrvatska, Finska i Poljska među zemljama su koje daju najmanje potpore, a najveći poticatelji su i najbogatiji - Švedska, Njemačka, Velika Britanija i Danska. U promatranom periodu europski energetski sektor uživao je potpore procijenjene na između 120 i 140 milijardi eura, a s obzirom na to da je riječ o iznimno izazovnoj materiji može se zaključiti da je to za sad tek gruba slika državnih intervencija, kojih je više od 700.

Studija razbija predrasude da Europska unija državnim intervencijama potiče samo obnovljivce. Najveći poticaji odobravani su za potrošnju energije, u vidu raznih poreznih olakšica i subvencija. Gledano prema izvorima energije, najviše poticaja dobile su sunčane elektrane, vjetroelektrane na kopnu, zatim slijedi ugljen, biomasa, nuklearne elektrane, prirodni plin i hidroelektrane. Otprilike trećinu razdijeljenog novca namaknuli su potrošači direktno kroz razne poreze, a ostatak dolazi iz državnih proračuna.

Jesu li bogati razvijeni i bogatiji upravo zato što daju poticaje energetskom sektoru? Griješi li Hrvatska što za energetski sektor izdvaja tako malo? Ili Hrvatska previše potiče proizvođače energije, a premalo cijelu gospodarsku granu? Na ta pitanja teško je jednoznačno odgovoriti jer razvoj neke države ne počiva samo na energetici, ali o njoj itekako ovisi. Konkurentna cijena energije pametnima služi kao veliki zamašnjak gospodarstva, stoga ne čudi da je najveću potporu energetskom sektoru dala upravo industrijski najrazvijenija Njemačka, s uloženih 25,4 milijarde eura.

Najrazvijenija zemlja Unije od obnovljivih izvora se itekako okoristila 'bildajući' svoju energetsku neovisnost i prodajući konkurentno svoju tehnologiju onima koji zaostaju. Odlučivši poticati obnovljivce i napredne tehnologije, Njemačka je zaposlila svoju industriju i znanost. Velike potrošače energije od rasta cijena energije zaštitila je diskutabilnim poreznim olakšicama, koje su još uvijek na snazi zahvaljujući dominantnom političkom uticaju u EU-a. Građani, koji plaćaju danak toj energetskoj tranziciji, od nje ipak imaju koristi kroz masovnu zaposlenost. Uostalom, svatko može staviti FN sustav na svoj krov i postati povlašteni proizvođač te tako rasteretiti svoj kućni budžet. Energetske zadruge cvjetaju diljem Europe na korist svima, a potrošači nikada u povijesti nisu imali toliki utjecaj na razvoj energetskog sektora.

Hrvatska je u usporedbi s brojnim članicama EU-a, neki prilično zaostali svemir. U nas je sektor obnovljivaca rastao znatno sporije nego u bogatijim zemljama i za poticaje nije potrošeno bogatstvo, na što mnogi klimaju s odobravanjem. Drugi pak kažu da nije problem u poticajima, već je ključna greška što Hrvatska naprosto nije na vrijeme ojačala svoju industrijsku bazu koja bi pratila razvoj tog sektora i stjecala reference na domaćem terenu, što se radi u pametnim državama. Da je to učinjeno na vrijeme, sektor obnovljivaca stvarao bi dodanu vrijednost i subvencije ne bi otišle u vjetar. Ovako proizlazi da uglavnom potičemo korištenje stranih tehnologija i proizvoda, umjesto da otvaramo vlastita radna mjesta. O toj temi više bi mogao reći Končar, koji je u više navrata isticao da od države nije dobio ni lipe za razvoj svoje vjetroelektrane. Domaći proizvođači opreme za iskorištavanje biomase, poput Tvornice turbina Karlovac, TPK Orometala i Centrometala teško stječu reference na domaćem terenu, što je uistinu sramotno. Iako je imala dobar potencijal za razvoj solarne industrije u Hrvatskoj je preostao samo Solvis, a politika i dalje ne razumije prednosti decentralizirane proizvodnje i potrošnje energije i sinergije koju OIE čine s energetskom učinkovitošću. Općenito, ne čini se da se na iskustvu sa Zapada dovoljno naučilo.

Poticaji obnovljivcima ispunili su svoju svrhu globalno pruživši tom sektoru nevjerojatan zamašnjak. Masovnost primjene dovela je do nevjerojatnog pada cijena opreme, što je opet za sobom povuklo smanjivanje poticaja i postupno postizanje cjenovnog pariteta za nove tehnologije. Trendovi smanjivanja poticaja u Uniji sada tjeraju tu industriju da bude inovativna i smanjuje troškove kako bi preživjela. Dakle, trend razvoja će biti sporiji, ali će razvoj biti na zdravijim osnovama, što je pozitivno. Nije kasno da Hrvatska uskoči na taj vlak i uhvati zamah, ali za to je potrebna sveobuhvatna razvojna industrijska strategija u energetici kakvu još nismo imali prilike vidjeti. Malu zemlju s 4,5 milijuna stanovnika lako je brzo pokrenuti, ali treba znati kako.

Tradicionalne tehnologije u svijetu su subvencionirane na razne načine 60 godina, pridonijevši industrijskom razvoju, ali iskorištavanje fosilnih goriva daje danak u globalnom zagrijavanju. Obnovljivi izvori energije mogli bi umanjiti štetu, a započeta tranzicija prema čistijoj energetici bit će jako spora, a već sada je izvjesno, i prilično bolna. Najbogatija svjetska gospodarstva troše 88 milijardi dolara godišnje na traganje za fosilnim gorivima, a političari su lutke na koncu energetskih koncerna. Kamo se pretače novac poreznih obveznika i šira slika koju energetski sektor znači za planet Zemlju mnoge na žalost ne zanima. Podaci glasovitog World Watch Institutea kažu da su globalne energetske subvencije za energiju 2012. iznosile između 776 milijardi i jednog trilijuna dolara(!), a 2010. OIE subvencionirani su s oko 66 milijardi dolara. Dakle, poticaji za obnovljivce još uvijek su kap u moru netransparentnih poticaja za fosilna goriva, a kao što znamo, "money makes the world go round".