Predsjednik Republike Ivo Josipović prije koji dan izjavio je da Hrvatska Srbiji na putu ulaska u Europsku uniju neće praviti probleme kakve je Slovenija radila Hrvatskoj. Josipović je kazao da Hrvatska Srbiju neće ucjenjivati i kočiti u njihovim naporima ali je naveo da će rješavanje otvorenih pitanja biti važno za ocjenu ispunjavanja uvjeta, jer je to "test za sve nas". Diplomatski, bez detalja, bezgrešno kao sveta vodica, kao da imamo tek pokoji bilateralni problemčić. Srbija je na testu dobrosusjedskih odnosa pala i to više puta, grubo povrijedivši osjećaje mnogih Hrvata kojima Domovinski rat nije davna prošlost, već živa rana. Mnogi imaju razloga biti razočarani benevolentnošću hrvatskih političara prema porukama koje nerijetko dolaze s one strane granice, a na koje se ne reagira adekvatno.

Sada, kad Srbiju vode ljudi koji su otvoreno potpirivali agresiju na Hrvatsku, trebalo bi doći do spektakularnog pomaka. Je li to moguće? I zašto politika, čini se, smatra da ne bi trebalo iskoristiti osjetljivu poziciju Srbije za rješavanje brojnih problema?

Između dviju zemalja postoje brojna otvorena pitanja, od traženja nestalih i ubijenih branitelja i civila i granice na Dunavu pa do pitanja imovine tvrtki u susjednim državama. Ne manje važno, a prerijetko spominjano je da postoji i ogroman dug srpske elektroprivrede (EPS) prema HEP-u za ulaganja u proizvodne objekte na teritoriju Srbije tijekom komunizma. Hrvatski HEP je krajem sedamdesetih godina u gradnju TE Nikola Tesla 6 i rudnika Tamnava uložio oko 120 milijuna eura kreditnih sredstava, a procjena je da je dug u međuvremenu i narastao. Osim na povrat novca HEP ima pravo i na povlaštenu kupovinu struje iz te elektrane. Tijekom 12 i pol godina iz te elektrane Hrvatskoj je trebalo biti isporučeno 21,9 TWh električne energije, dakle više nego ukupni godišnji konzum cijele države tijekom godine dana. Na tržištu, cijena te količine struje trenutno iznosi 963 milijuna eura! Hrvatska, i druge bivše socijalističke republike ulagale su i u gradnju HE Đerdap, pa se tijekom razgovora o sukcesiji postavljalo pitanje i tog ulaganja.

Detaljnije informacija o HEP-ovim kontaktima s EPS-om nismo dobili. Slobodnoj Dalmaciji prije par godina jedan inženjer svjedočio je da Mravkova Uprava HEP-a usprkos dobroj volji EPS-a nije bila spremna rješavati problem oko struje iz TE Nikola Tesla, dok se istodobno iz Srbije uvozila struja po astronomskim cijenama.

Hrvatska je nešto više sreće, ili pameti, imala oko povrata ulaganja u Bosni i Hercegovini, što pokazuje da se problem može riješiti ako postoji politička volja. U toj zemlji Hrvatska je uložila u gradnju TE Kakanj, TE Tuzla i TE Gacko. HEP je iz TE Kakanj i TE Tuzla već preuzeo 5,2 TWh električne energije po cijeni od 34 eura po MWh. Struja iz tih elektrana završila je u mostarskom Aluminiju, koji je pred izdisajem. S isporukom struje iz TE Gacko, u koju je HEP uložio 200 milijuna eura, postoji problem jer postoje i potraživanja Republike Srpske prema HEP-u. Naime, HE Dubrovnik vodom napaja iz akumulacijskog jezera Bileća kod Trebinja. Kad je ta elektrana građena sklopljen je ugovor temeljem kojeg je BiH dobila pravo na veliku količinu električne energije, koju HEP izgleda nije isporučivao predviđenom dinamikom. I HEP i Republika Srpska svoj interes sada vide u gradnji HE Dubrovnik 2, no zahvati na slivu Trebišnjice smatraju se ekološki osjetljivim jer bi mogli imati loš utjecaj na Neretvu. Intenzivni pregovori o rješavanju međusobnih potraživanja vođeni su tijekom 2012., a u međuvremenu se aktivnosti izgleda zamrle.

S godišnjom potrošnjom od oko 18 TWh električne energije i proizvodnjom koja pokriva od 60% do 70% potreba Hrvatska je europski rekorder u uvozu struje. No, povijest je pokazala da se energetska sigurnost ipak najbolje gradi na vlastitom teritoriju i zato treba nastaviti s gradnjom predviđenih energetskih objekata i učiti na greškama. Paralelno, potreban je odlučniji angažman Vlade i HEP-a oko povrata ulaganja i uvoza struje koja HEP-u pripada. Prošle su preduge 23 godine u kojima to pitanje nije riješeno, a riječ je o ogromnom novcu.

Općenito, oko sukcesije sa Srbijom nema baš nikakvog pomaka. Ministarstvo vanjskih poslova zadržava se isključivo na političkim pitanjima i jačanju dobrosusjedskih odnosa. Jačanje domaćeg gospodarstva, zbog kojeg se uopće ti dobrosusjedski odnosi i njeguju, u Hrvatskoj je u pravilu u drugom planu, jer političari ne razumiju što im je zapravo posao. Hrvatska se benevolentno suzdržala od pritiska da susjedne države potpišu protokol o stabilizaciji i pridruživanju, koji bi trebao riješiti i nove trgovinske kvote. Domaća prehrambena industrija na susjednim tržištima zbog toga i danas trpi velike gubitke, dok se diplomati dobro zabavljaju verbalnim doskočicama. Mi prema Srbima nećemo biti kao Slovenci prema nama, što je uglavnom u redu. U jednoj stvari Josipović je u pravu - budući odnosi sa Srbijom bit će veliki test za obje države, a politika će za promjenu morati dokazati da je tu da služi narodu. Pritom, ne treba dati da se sve zbog zadržavanja uglađenog imidža, koji tako brižljivo njegujemo, pretvori u prijateljsko popuštanje na vlastitu štetu.