Javnost se poprilično ispuhala oko Strategije plana i programa istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na Jadranu, pa se nekako "ispod radara" provukao drugi, bitno važniji dokument - Prijedlog Zakona o sigurnosti pri odobalnom istraživanju i eksploataciji ugljikovodika. Taj Zakon, koji će definirati kako će naftaši raditi na Jadranu, prošli je tjedan usvojila Vlada i trebao bi hitno biti usvojen u Saboru, prije ljetne stanke. Njime se u naše zakonodavstvo implementiraju europske i svjetske direktive o offshore istraživanju i bušenju koje su nakon nesreće u Meksičkom zaljevu znatno postrožene, a valja zabilježiti da je tek budnom reakcijom Zelenih u javnoj raspravi spriječeno par neoprostivih propusta. Te, detektirane greške u prenošenju EU-legislative u naše zakonodavstvo tako su velike da rađaju ozbiljnu sumnju u kompetencije, odgovornost pa čak i u dobre namjere zakonodavca, koji na sva usta govori kako mu je Jadran srcu mio.

Naime, u Prijedlogu Zakona koji je upućen na javnu raspravu je stajalo da "operater ili vlasnik bez odlaganja u roku ne dužem od 12 satiobavijesti nadležna državna tijela o velikoj nesreći ili o situaciji u kojoj postoji neposredan rizik od velike nesreće". Dakle, može se dogoditi nekontrolirana erupcija, požar ili veliko izlijevanje nafte u Jadran, a naftaši imaju taman dovoljno vremena da emigriraju u Južnu Ameriku i od tamo pošalju goluba pismonošu s viješću da se događa neko zlo!

U prijedlogu zakona koji je usvojen na Vladi tih kobnih "12 sati" ispravljeno je u i dalje nejasan termin "bez odlaganja". Ta izmjena napravljena je intervencijom jednog građanina koji je pažljivo iščitavao Zakon, a grozomornu grešku zakonodavca nije primijetila ni Ina, ni OMV, a bome ni zelene udruge čiji doprinos javnoj raspravi je zaista bio pun pogodak, jer su spriječile poguban sukob interesa.

Naime, MINGO-v tim koji je mjesecima radio na zakonu posve je pobrkao lončiće u shvaćanju Direktive o sigurnosti odobalnih naftnih i plinskih djelatnosti. Ta Direktiva nalaže da funkcije sigurnosnog i okolišnog nadzora odobalnih aktivnosti moraju biti strogo odvojene od funkcija koje se odnose na ekonomski razvoj prirodnih bogatstava, uključujući izdavanje odobrenja naftašima i upravljanje prihodima, jer je riječ o sukobu interesa. Direktiva propisuje da nadležno tijelo mora biti neovisno i objektivno te da mora imati dovoljno resursa za poduzimanje učinkovitih, razmjernih i transparentnih mjera, pa i nalaganje prekida djelatnosti ako nisu ispunjeni uvjeti sigurnosti i zaštite okoliša. Time se Direktiva vrlo detaljno bavi, jer su u praksi uočeni vrlo veliki problemi kada su naftaše nadzirali oni koji o njima ekonomski ovise.

Ipak, tko god je direktivu iščitavao, zaključio je da bi upravo Agencija za ugljikovodike - ista ona koja ima viziju Hrvatske kao nove naftne regije u srcu Europe - trebala biti ključno tijelo za okolišni nadzor onih kojima izdaje dozvole i odobrava poslovne planove i na kojima zarađuje! Na taj eklatantan sukob interesa upozorili su zeleni; Greenpeace, Zeleni Istre i Zelena akcija, pa je ta odredba promijenjena i naftaše će nadzirati Koordinacija u kojoj sjede predstavnici MINGO-a, Agencije za ugljikovodike, Hrvatskog registra brodova, ministarstva nadležnog za pomorstvo, Državne uprave za zaštitu i spašavanje, ministarstva za zaštitu okoliša i prirode i Agencije za prostore ugrožene eksplozivnom atmosferom.

OK, to je adekvatno riješeno, ali iako se deklarativno navodi da je koordinacija dužna djelovati neovisno o politici, transparentno i dosljedno, nacrt Zakona i dalje ne osigurava financijsku nezavisnost "Koordinatora-kontrolora", koji će se moći financijski namiriti (jedino) od koncesionara jer je lakonski navedeno da nisu potrebna nikakva proračunska sredstva za provedbu zakona!

Direktiva koja je trebala biti primjereno transponirana u naše zakonodavstvo navodi mogućnost djelomičnog financiranja od koncesionara, ali putem posebno uspostavljenih mehanizama koji bi trebali isključiti njihov ikakav utjecaj na nadležne institucije. Naš Zakon te mehanizme uopće ne spominje....

Nadalje, OMV je primijetio da prijedlog Zakona ne spominje dobru naftašku praksu („best practice“) i svjetski prihvaćene standarde, ni kao mogućnost primjene niti kao obavezu. "To je inače formulacija koja se uobičajeno primjenjuje u sličnim dokumentima koji u nedostatku relevantnih provedbenih propisa, pruža podršku u vođenju cjelokupnog projekta vezanog na odobalne aktivnosti. Stoga, predlažemo navesti mogućnost korištenja uobičajene naftaške prakse dokazane u svijetu", pišu OMV-ovci u javnoj raspravi. Kao odgovor na taj komentar (koji je, usput rečeno - odbijen) navodi se nekakvo trabunjanje o zajedničkom obrascu kojim vlasnici off-shore platformi razmjenjuju informacije o pokazateljima velikih opasnosti.

Eto, tako se rađao Zakon koji se bavi milijunom detalja o sprječavanju velikih opasnosti, što će znatno opteretiti naftaše, a svima nama njihov angažman treba jamčiti da se doista čini sve da se zaštiti naše plavo more. Može li se nakon tako krupnih propusta (koje sam navela kao laik, a ne kao stručnjak za sigurnost off-shore aktivnosti!) biti uvjeren u besprijekornu kvalitetu Zakona koji treba čuvati Jadran ovakav kakav sada jest? Zadržat ću svoj zaključak za sebe, vi donesite svoj.